VODI LI SINODSKI PUT U NJEMAČKOJ U »RAZLAZ« S TRADICIJOM? Teme se tiču univerzalne Crkve

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx
»Lako je zapaziti da se te teme ne tiču samo Crkve u Njemačkoj, nego univerzalne Crkve te – uz nekolicinu iznimaka – ne mogu biti predmet razmatranja i odluka partikularnih Crkava a da se ne proturječi onomu što je Sveti Otac izrazio u svojem pismu. (…) Kako partikularna Crkva može na obvezujući način odlučivati ako se teme o kojima se odlučuje tiču čitave Crkve?« kaže se u mišljenju Papinskoga vijeća za zakonske tekstove.

Pitanje iz nadnaslova ovoga priloga – vodi li »obvezujući sinodski put« u »razlaz«, u podjelu ili bi čak mogao biti uvertira nekog dubljeg raskola? – nameće se, ako i ne nakon što su to pitanje do sada postavili neki teolozi, pa i neki njemački biskupi, a onda svakako nakon što je na adresu Njemačke biskupske konferencije stiglo ozbiljno upozorenje Kongregacije za biskupe, odnosno Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove. Istina, produbljenje podjele, a kamoli raskol, nitko – to je sasvim sigurno – ne želi. Kao što nitko razuman ne želi rat. Pa ipak do njega dođe, zbog unutarnje nepomirljivosti stajališta, zbog niza konkretnih poteza koji se više ne mogu vratiti…

Novi drastičan pad povjerenja u Crkvu

Kako prikazati sinodski (sinoda znači »zajednički hod«) put kao proces koji još traje – štoviše nije službeno ni započeo – a uz to odražava složenu stvarnost Crkve u Njemačkoj? Možda je najbolje vratiti se koji mjesec u prošlost. Ideja o pokretanju sinodalnoga puta rođena je nakon što su objavljeni šokantni nalazi takozvane MHG studije (akronim centara koji se je provodili, Mannheim, Heidelberg i Giessel) o razmjerima spolnih zloporaba koje su se događale u Crkvi u Njemačkoj. Novi val skandala doveo je do novoga drastičnoga pada povjerenja u Crkvu. Ni financijsku stranu ne treba posve isključiti, posebno kad je riječ o Njemačkoj. Jer pad povjerenja znači i porast broja izlazaka iz Crkve. A u zemlji u kojoj je na snazi institucija crkvenoga poreza svaki izlazak znači i jedan platitelj poreza manje. Bilo bi pogrješno misliti da je riječ o pukoj pohlepi. Crkva u Njemačkoj odgovorna je za stotine tisuća radnih mjesta i pokroviteljica je tisuća projekata pomoći u svijetu. Osim toga, općenito govoreći, izraziti suradnički odnos s državom i vrlo snažna prisutnost u društvu ne nose sa sobom samo pogodnosti i prigode, nego i opasnost lakšega prelijevanja duha vremena u crkveni život, kao i svojevrsnu potrebu politike da suoblikuje život Crkve. Pitanje »što je to s Crkvom«, koje je nakon otkrivanja razmjera spolnih zloporaba postalo gorućim, zanima mnoge, uključujući samu Crkvu.

Mnogi bi željeli revidirati postojeći spolni moral jer je on navodno »daleko od stvarnosti« i od ljudi te ga oblikovati prema anketama i studijama za ispitivanje javnoga mnijenja, ili prema osjetljivostima suvremenoga zapadnoga sekulariziranoga društva. Da se želi dovesti u pitanje svećenički celibat, to više gotovo nitko nema ni potrebe tajiti. (…) Jasno je da sinodski hod u mnogočemu izaziva tradiciju univerzalne Katoličke Crkve.

Već nakon jesenskoga zasjedanja 2018. godine njemački su biskupi među ostalim zaključili: »Posebne izazove za Katoličku Crkvu, kao što su pitanja vezana uz celibatski način života svećenika, kao i različiti aspekti katoličkoga spolnoga morala, istražit ćemo uz sudjelovanje stručnjaka različitih disciplina u transparentnom dijaloškom procesu.«

Moguća dvoznačnost forumskih tema

Zaključak o pokretanju »obvezujućega sinodskoga puta« njemački su biskupi donijeli na proljetnom zasjedanju u ožujku ove godine. Na tom zasjedanju zamisao je dodatno konkretizirana tako da su predviđena četiri velika tematska foruma: »Moć i dioba ovlasti u Crkvi«, »Spolni moral«, »Način života svećenika« i »Žena na službama i funkcijama u Crkvi«. Svaku temu moguće je shvatiti i u duhu katoličke tradicije, ali rasprave koje su se do sada vodile jasno upućuju na to da to kod mnogih u Njemačkoj nije slučaj. Mnogi bi, naime, možda i većina takozvanih crkvenih elita i većina takozvanih distanciranih katolika koji svoja stajališta grade uglavnom prema medijskim sadržajima, željeli vidjeti Crkvu sazdanu prema demokratskim, a ne prema sakramentalno-hijerarhijskim načelima.

Jednako bi tako mnogi željeli revidirati postojeći spolni moral, jer je on navodno »daleko od stvarnosti« i od ljudi, te ga oblikovati prema anketama i studijama za ispitivanje javnoga mnijenja ili prema osjetljivostima suvremenoga zapadnoga sekulariziranoga društva. Da se želi dovesti u pitanje svećenički celibat to više gotovo nitko nema ni potrebe tajiti. Već i sam naslov četvrte teme, koji za ono što bi se na hrvatski prevelo kao »služba« u Crkvi rabi dva izraza (»Dienst« i »Amt«) sugerira da se na sinodskom putu kani razmatrati mogućnost ređenja žena. Riječ »Amt« se, naime, obično rabi za službe koje se dobivaju po sakramentu reda. Jasno je da sinodski hod u mnogočemu izaziva tradiciju univerzalne Katoličke Crkve.

Traženje sklada s univerzalnom Crkvom

Da je tako, implicitno govori činjenica da se u pripravu puta osjećao pozvanim umiješati papa Franjo, koji je krajem lipnja uputio pismo »hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj«. U pismu, koje će se provlačiti kroz ovaj prikaz (Glas Koncila ga je iscrpno prikazao nakon objavljivanja), svi su s pravom prepoznali podršku putu, ali mnogi nisu zapazili implicitna upozorenja koja ono krije: da sinodalnost nije parlamentarizam ni politička trgovina ustupcima, da je riječ o traženju nadahnuća Duha Svetoga, a ne konsenzusa većine, da je Crkva u Njemačkoj dio univerzalne Crkve. Nadasve je pak Papi stalo do raspirivanja vjerničkoga i misionarskoga žara jer ni jedna promjena struktura ne će riješiti problem…

Uoči nedavnoga zasjedanja Proširene zajedničke konferencije, 13. i 14. rujna u Fuldi, na adresu Njemačke biskupske konferencije došla su dva spisa. Prvi je pismo kardinala Ouelleta predsjedniku Njemačke biskupske konferencije kardinalu Reinhardu Marxu. U pismu pročelnik Kongregacije za kler spominje Papino pismo, istaknuvši da je Sveti Otac želio »potvrditi neka temeljna načela za učinkovit ‘sinodski put’, življen u skladu s univerzalnom Crkvom«. Potom je kardinal Ouellet informirao kardinala Marxa da su preko Apostolske nuncijature u Berlinu u Vatikan prispjeli zapisnici sa zasjedanja Stalnoga vijeća Njemačke biskupske konferencije i nacrt statuta prema kojem bi se trebao odvijati rad sinodskoga puta. »Smatralo se prikladnim« taj nacrt poslati nadležnomu dikasteriju kako bi ga procijenio te kako bi se imalo »valjano usmjerenje za konačnu izradu normativnoga akta«. U privitku je poslana ocjena Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove.

U Crkvi odluke ne donosi većina

Na početku se spomenuta ekspertiza osvrće na »četiri tematska foruma za koje se čini da bi trebali pripraviti građu za zasjedanje« (što je na posljednjoj konferenciji i učinjeno). »Lako je zapaziti da se te teme ne tiču samo Crkve u Njemačkoj, nego univerzalne Crkve te – uz nekolicinu iznimaka – ne mogu biti predmet razmatranja i odluka partikularnih Crkava a da se ne proturječi onomu što je Sveti Otac izrazio u svojem (spomenutom) pismu… gdje govori… o ‘osjećaju Crkve’ (‘sensus Ecclesiae’) i o jedinstvu univerzalne i partikularne Crkve. Sada je pak Središnji odbor njemačkih katolika (ZDK) prihvatio sudjelovanje u ‘sinodskom hodu’ pod uvjetom da savjetovanja budu otvorena, a odluke obvezujuće (citira se odgovarajući zapisnik). Kako partikularna Crkva može na obvezujući način odlučivati ako se teme o kojima se odlučuje tiču čitave Crkve?« prvo je veliko pitanje.

»Stječe se dojam da su biskupska konferencija i ZDK jednaki: šalju jednak broj sudionika, imaju jednako pravo na predsjedavajuće, imaju odlučujući glas. Takva jednakost između klerika i laika ekleziološki ne može opstati.«

Papinsko vijeće, nadalje, konstatira da kanonsko pravo ne poznaje institut »sinodskoga puta«, ali je, s obzirom na sadržaj nacrta dokumenta, inicijativa u Njemačkoj vrlo slična institutu krajevnoga sabora (partikularnoga koncila) o kojem govore kanoni 439-446 Zakonika kanonskoga prava. No »sinodski put« u mnogočemu ne poštuje postupke propisane za krajevne sabore.

Nadalje, »stječe se dojam da su biskupska konferencija i ZDK jednaki: šalju jednak broj sudionika, imaju jednako pravo na predsjedavajuće, imaju odlučujući glas«. »Takva jednakost između klerika i laika ekleziološki ne može opstati. Postoji zajednička odgovornost u Crkvi i svi su vjernici ‘pozvani, svatko prema svojem položaju, vršiti poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu’ (kanon 204 § 1, koji se opet poziva na dogmatsku konstituciju o crkvi ‘Lumen gentium’). To međutim ne znači da je Crkva demokratski ustrojena i da odluke donosi većina vjernika. Formulacija ‘svatko prema svojem položaju’ dobro opisuje različitost u odgovornosti vjernika kad je riječ o Crkvi. Odgovornost biskupa različita je od odgovornosti svećenika i od odgovornosti laika«, kaže pravna »ekspertiza« Papinskoga vijeća za zakonske tekstove.

Sinodalnost nije sinonim za demokraciju

»U skladu s tim«, nastavlja se u obrazloženju dikasterija, »ni sinodalnost Crkve na koju se papa Franjo često poziva nije sinonim za demokraciju ili za odluke većinom, nego znači različito sudjelovanje u procesima donošenja odluka, kao kad je riječ o Biskupskoj sinodi… sinodalnost valja shvatiti kao slušanje Božjega naroda, slušanje pastira (koji imaju zadaću razlučivanja) te naposljetku slušanje Pape. Kao što je dijecezanski biskup jedini zakonodavac na biskupijskoj sinodi, tako je na Papi predstaviti rezultate Biskupske sinode.« Proces donošenja odluka pojašnjava se navođenjem dvaju momenata: oblikovanje odluke (»decision-making«) i donošenje odluke (»decision-taking«). U prvom procesu mogu svojim doprinosima sudjelovati laici, a donošenje je odluka u isključivoj nadležnosti biskupa. Upućuje se i na razliku između onih koji imaju »savjetodavno pravo glasa« i onih koji imaju »odlučujuće pravo glasa« (biskupi) te se završava pitanjem: »Kako može skup partikularne Crkve odlučivati o temama sveopće Crkve i kako se biskupska konferencija može uvjetovati skupom čija većina nisu biskupi?«

Tek u jednoj rečenici službenoga priopćenja na završetku zasjedanja Proširene zajedničke konferencije spomenuti su ozbiljni prigovori stručne ocjene iz Vatikana. »Kardinal Marx i biskup Bode (Franz-Jozef) informirali su o najnovijem pismu Kongregacije za biskupe iz Rima«, jedino je što se kaže u priopćenju. Njegova ključna rečenica glasi: »Jasnim pozivom da se započeti sinodski put odvažno i angažirano nastavi u duhu evanđelja konferencija je učinila daljnje predradnje za sinodski put.« Na konferenciji za novinare kardinal Marx istaknuo je da bi mu bilo draže da je Kongregacija za biskupe s njemačkim biskupima stupila u razgovor, umjesto slanja pisama. Osim toga, Papinsko vijeće za zakonske tekstove prema njegovim je riječima u rukama imalo stariju verziju statuta »sinodskoga puta«. Neke sporne točke koje se u mišljenju spominju već su promijenjene u novom nacrtu, rekao je kardinal Marx. Također je informirao da će otići u Rim kako bi se stvari razjasnile.

Zajedničko pismo papi Franji

Osim toga, sudionici Proširene zajedničke konferencije napisali su pismo koje će kardinal Marx predati papi Franji. U priopćenju su iz pisma, u kojem se Svetome Otcu zahvaljuje na njegovu pismu »hodočasničkomu Božjemu narodu« citirani sljedeći redci: »Dobro smo pogledali kako Vi opisujete stanje u Njemačkoj; išli smo za smjernicama koje ste dali za naš put; i razmislili smo koje posljedice moramo izvući. Jača nas to što Vi ‘dijelite brige o budućnosti Crkve u Njemačkoj’ te nas ohrabrujete na ‘traženje odvažnoga odgovora na sadašnje stanje’. Kao i Vi vidimo da svojemu putu moramo pristupiti iz perspektive ‘primata evangelizacije’. Odlučni smo oblikovati sinodski put kao ‘duhovni proces’. Povezani smo s Vama u ‘crkvenom smislu’ jer imamo pred očima i jedinstvo čitave Crkve i mjesno stanje te zato što nam je sudjelovanje cijeloga Božjega naroda velika želja.« Istaknuti citati preuzeti su iz Papina pisma. Ono je, može se zaključiti, ostavilo trag na govoru o sinodskom putu. No teško da je otklonilo njegove opasnosti.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 38/2019.
Prethodni članakNAJAVA DANSKOGA MINISTRA POLJOPRIVREDE Prva zabrana ambalaže za brzu hranu
Sljedeći članakDVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU S Bogom ustrajati do kraja