Isusovo je uskrsnuće objava i našega uskrsnuća. Stoga nas misao o njegovu uskrsnuću navodi na razmišljanje o našem određenju za Božju onostranost.
Čovjek je svojom naravi jedinstveno biće, ali sastavljeno od dviju stvarnosti: tjelesne i duhovne. Stoga čovjek svojom tjelesnošću pripada vidljivom svijetu, a svojom duhovnom dušom pripada duhovnom svijetu. Čovjek djeluje svojom jedinstvenom naravi. Smisao pak stvaranja i otkupljenja čovjeka, koji je dostojan Boga Stvoritelja i stvorenoga čovjeka, besmrtnost je cijeloga ljudskoga bića.
Stoga će čitav čovjek kao duhovno-tjelesno biće živjeti vječno. U času umiranja duša se dijeli od svoga tijela i nastavlja svoj život na jedan novi način, a tijelo se vraća u prah zemlje ili u pepeo, ako je spaljeno. Ali to stanje tijela je privremeno, traje do posljednjega dana ljudske povijesti, do Sudnjega dana! Tada će svemogući Bog izvesti svoje djelo uskrsnuća mrtvih.
Svi će uskrsnuti, kaže Isus, ali ne u jednakom stanju. Svako će tijelo biti sjedinjeno sa svojom dušom besmrtno, neraspadljivo, ali tijelo spašenih bit će preobraženo poput Isusova uskrsnula tijela. Ništa u našim predodžbama na ovome svijetu nije usporedivo s ljepotom, sjajem i srećom kojom će biti zagrljen čovjek, dušom i tijelom nakon uskrsnuća. Ali, isto tako, ništa u našim zemaljskim spoznajama nije usporedivo sa strašnim stanjem osuđenih koji bi do zadnjega časa ustrajali u svom zlu i odbacili Božje milosrđe i Božju spasiteljsku ljubav. Kad čovjek odbaci Boga, isključuje se iz ljubavi, iz svjetla, iz radosti.
Božja je riječ: »Svaki će, dakle, od nas za sebe dati Bogu račun.« (Rim 14, 12)
Čovjek je osobno pozvan u suživot s Bogom, u Božje blaženstvo. On osobno može to odbaciti i zato je odgovoran za svoju vječnost.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 165.-168.
