Poštovani, u župama mojega dekanata sve više se širi recept za »vatikanski kruh«. Naziv toga kolača daje dojam da je to nešto dobro, ali sve je čudno. Samo jednom u životu može se raditi taj kolač. Osnova za taj kolač staro je tijesto koje se dobiva na dar. Priprema traje sedam dana. Vidio sam recept za taj »vatikanski kruh« i ima puno sumnjivih elemenata: kolač se prikazuje kao nešto posebno, kao kruh dobrote, a sve mi to »miriše« na praznovjerje i okultno. Molim za Vaše mišljenje jer iz nekih župa »gorljivo« upravo vjernici šire recept i tijesto.
Čitatelj Marko
Tragom Vašega pitanja pretražili smo pouzdane internetske stranice vjerskoga sadržaja te smo ubrzo naišli i na odgovor koji i mi možemo u skraćenom obliku podijeliti, a i Vi ga možete naći u župnom listiću župe sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu, koja prenosi razmišljanje iz teksta objavljenoga na »Bitno.net«. Pronašli smo i razmišljanje o. Ante Bobaša o magiji i praznovjerju jer je tema – očito u ovo korizmeno i uskrsno vrijeme – doista ponovno aktualna. Slična smo razmišljanja pronašli i na talijanskim internetskim stranicama, od kojih neke ističu da ta priča – budući da se kruh/kolač zapravo zove »vatikanski kruh sreće« – navodi na praznovjerno i magijsko postupanje. Na nekim ćete kulinarskim internetskim stranicama pronaći, osim recepta za pripremu toga kruha kroz više dana, baš i poruku koju Vi navodite: da se smije pripremati samo jednom u životu. Zašto bi to bilo tako ako je riječ o kruhu, autori tih tekstova ne objašnjavaju. No za one vjernike koji možda nisu još čuli za taj kruh, to jest fenomen dijeljenja koji se veže uz njega, evo nekoliko rečenica objašnjenja. Prije svega na talijanskim smo stranicama pronašli i podatak da taj kruh ima sličnu tradiciju kao i »amiški kruh dijeljenja« ili samo »amiški kruh«. Prema navedenim portalima, kako biste pripremili taj kruh, od nekoga morate dobiti četvrtinu smjese i raditi sve kako je opisano kroz nekoliko dana. Rekli bismo, na prvu, baš kao nekada u tradiciji kada su domaćice međusobno dijelile kvasac, ako bi nekomu ponestalo, a dijelile su – i danas dijele – i recepte za kolače i ostalu hranu. I to je zapravo lijepo – i to, zašto ne? – donosi sreću onomu tko daje, ali i onomu tko dar prima. Ali prijevara je baš u tome. Ne donosi kruh sreću i nije to »vatikanski kruh sreće«, nego nam sreću može donijeti čin ljubavi koji iskazujemo drugomu. Sreća nije ni u slijepom praćenju nekoga postupka, a da nam se pri tome prijeti: ako ga se ne držimo da će nam se dogoditi nešto loše. Isto tako sreća nije u hrani, sreća je u dijeljenju hrane – sa siromasima, nepoznatima, poznatima, ukućanima, sustolnicima. U tome je sreća i takvo je dijeljenje po Božjoj volji jer nas je Isus naučio: »Bijah gladan i dadoste mi jesti; žedan bijah, i napojiste me.«
Simpatično bi nam se moglo učiniti i to što se kruh zove »vatikanski kruh sreće«. Ta uz Vatikan – kao središte kršćanstva – vežu nas upravo takve ideje i zamisli, a i sam Rimski prvosvećenik ima – milostinjara čijom službom Sveta Stolica pomaže raznim karitativnim inicijativama po cijelom svijetu. Zbog toga bismo i Vas i ostale čitatelje htjeli upozoriti da je moguće da je riječ o pokušaju manipulacije, posebno našim vjerskim osjećajima prema bližnjima, ali i siromašnima, te da bismo se kao vjernici morali kloniti pristajanja uz takve prakse jer je riječ o praznovjerju koje smo dužni ispovjediti jer je grješno. A to nas uči Katekizam Katoličke Crkve koji jasno kaže: »Praznovjerje je zastranjenje religioznoga osjećaja i djelâ koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravoga Boga, npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju – znači upasti u praznovjerje« (KKC, br. 2111), pri čemu nemojte zaboraviti prvu Božju zapovijed: »Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene« i kako kaže navedeni KKC (br. 2110): »Prva zapovijed zabranjuje častiti druge bogove osim Jedinog Gospodina, koji se objavio svomu narodu. Zabranjuje praznovjerje i bezvjerje. Praznovjerje je, na neki način, izopačena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprečna kreposti bogoštovlja.«
