Čak i oni koji ne žive u glavnom hrvatskom gradu znat će da posjetitelja željna upoznati duh staroga Zagreba valja preko ulica Donjega grada povesti u šetnju od Kaptola do Griča. A čak i oni koji ne mare mnogo za lijepa umijeća znat će da taj »potez ljepote« umnogome povezuje arhitektonski potpis Hermana Bolléa. Pa čak i oni koji o tom hrvatskom graditelju i restauratoru njemačkoga podrijetla znaju tek ponešto ispravno će mu pripisati duhovna zdanja zagrebačke katedrale i groblja Mirogoja. No čak i onima koji iscrpno poznaju »Bolléov Zagreb« – od crkve sv. Marka do Muzeja za umjetnost i obrt ili od crkve sv. Franje do Knjižnice HAZU-a – manje je poznat širi sakralni trag koji je ostavio diljem Hrvatske. Uz 100. godišnjicu njegove smrti 17. travnja 1926. zasigurno najveći stručnjak za Bolléa, dr. Dragan Damjanović, otkrio nam je kako je Bollé svojim crkvama Hrvate učio gledati u visinu, ali i u dubinu.
Kako je kölnski »hramograditelj« došao u Hrvatsku
Autor Bolléu posvećene monografije iz 2013. i profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta ističe da je arhitekt u svoje doba percipiran i angažiran ponajprije kao »hramograditelj« i restaurator sakralnih objekata. »Bollé dolazi iz Kölna – grada koji je obilježila izgradnja goleme, u osnovi srednjovjekovne, a u današnjoj formi i devetnaestostoljetne katedrale, najvećega sakralnoga projekta u njemačkoj gotici. To arhitektonsko iskustvo Bollé je proširio u bečkom atelijeru Friedricha Schmidta, gdje je od 1872. do 1879. radio na nizu isključivo katoličkih župnih crkava, poput crkve Marije Pobjednice. Suradnja sa Schmidtom dovela ga je i u Hrvatsku, gdje je pomogao u izradi nacrta za restauraciju crkve sv. Marka, a selidbom u Zagreb započinje i samostalna faza određena upravo velikim sakralnim projektima«, ocrtava Bolléov put k hrvatskim crkvama dr. Damjanović.
Prof. dr. Dragan Damjanović: »Sistematski pristupajući arhitektonskim stilovima različitih epoha, Bollé jezikom oblika svjedoči da je njegovo zdanje doista – crkva«O obraćenju s protestantizma malo se zna
A taj put sin je kölnske obitelji francuskoga podrijetla započeo kao – protestant. »Kao protestant je nakon zagrebačkoga potresa 1880. postao i glavnim dijecezanskim arhitektom Zagrebačke nadbiskupije, prešavši na katoličanstvo tek pet godina kasnije, 1885. godine. Podatak da je obred održan u kapeli nadbiskupskoga dvora u Zagrebu svjedoči o povjerenju koje je Bollé uživao u vrhu nadbiskupije, no o njegovoj konverziji doznaje se tek posredno. Kao ni o svojim duhovnim nazorima, Bollé o tome nije ostavio pisana traga. Njegova ostavština, koja je gotovo igrom slučaja zalaganjem Nadbiskupskoga arhiva spašena od uništenja, sastoji se uglavnom od projektnih nacrta, a nešto stručnih restauratorskih izvještaja objavljeno je u zagrebačkom tisku. Pa i o njegovoj kölnskoj epizodi zna se vrlo malo«, ističe sugovornik.
Radikalnost koja je spasila katedralu
No osporavanje s kojim se Bolléov opus suočavao od njegove smrti sve do 70-ih godina prošloga stoljeća nije bilo uzrokovano njegovim podrijetlom ili vjerom, nego – radikalnošću. »Tu ‘radikalnost’ – zapravo opći srednjoeuropski restauracijski pristup njegova doba – ponajbolje ilustrira zagrebačka katedrala, obnovljena s nakanom da izgleda onako kako bi je izgradio srednjovjekovni graditelj uz dostatne resurse, tehnološke mogućnosti i crkvenu potporu. Budući da se prvotni izgled katedrale ni danas ne može rekonstruirati, Bollé je težio uklanjanju svih ‘ožiljaka’ kasnijih epoha – pa čak i srednjovjekovnih elemenata poput baldahina i skulptura na katedralnim stupovima. Uklonio je i zapadni zid nadbiskupskoga dvora i Bakačevu kulu, čime je katedralni sklop izgubio dio svoje slojevitosti. Pitanje je, međutim, bi li bez Bolléovih zahvata katedrala uopće preživjela potres 2020.«, primjećuje dr. Damjanović.
Totalni dizajn u domaćoj izvedbi
Bolléovoj radikalnosti valja zahvaliti i vrijednu liturgijsku opremu koju su za katedralu prema njegovim nacrtima izradili hrvatski obrtnici – oltare, klupe, ispovjedaonice, svjetiljke, ograde… »Bollé je i inače sakralnim objektima pristupao po načelu totalnoga dizajna: nije projektirao samo ustrojstvo objekta, nego i svaki umjetnički detalj od stropa do poda, nastojeći pritom da se liturgijska oprema logično nadovezuje na sakralni prostor. U slučajevima kada je raspolagao dovoljnim resursima i kada nije došlo do pojednostavnjivanja prostora zbog oštećenja – kao u franjevačkoj crkvi na Kaptolu – ili zbog nerazumijevanja spram umjetnosti devetnaestoga stoljeća, kao u crkvi sv. Petra, njegovi su sakralni objekti veličanstvene i koloristički bogate cjeline, dotjerane do najsitnijih elemenata«, tvrdi sugovornik, dodajući da je riječ je o crkvama izvedenim u historijskim stilovima, kojima Bolléova zdanja i duguju svoju popularnost. »Sistematski pristupajući arhitektonskim stilovima različitih epoha, Bollé jezikom oblika svjedoči da je njegovo zdanje doista – crkva.«
Monumentalno pročelje i pregledan interijer
Ogledni je primjer takva pristupa upravo restaurirana zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije. »S kasnorenesansnim zvonikom i Vinkovićevim skulpturalnim portalom iz 17. stoljeća katedrala je prema estetskim nazorima devetnaestoga stoljeća bila nedostojna glavnoga grada. Postojeći južni toranj Bollé je stoga potpuno preoblikovao te izgradio novi sjeverni toranj, uresivši ih raskošno otvorenim kapama po uzoru na njemačke gotičke crkve. Projektirao je i novi neogotički zabat s kompozicijom Bogorodice s Djetetom te kipovima svetaca pod baldahinima. Katedrala tako plijeni monumentalnošću pročelja, ali i preglednošću interijera, koju je Bollé postigao i smanjivanjem broja pobočnih oltara, poučen kako iskustvima iz Kölna i Beča tako i sa svojega putovanja Italijom«, navodi dr. Damjanović.
Slikovitost kao umjetnički potpis
No historicistička disciplina u Bolléu se sjedinila i s plodotvornom imaginacijom. O tome svjedoči njegovo najslikovitije djelo – neorenesansna crkva s raskošnim cinktorom u Mariji Bistrici. »Ta slikovitost nije slučajna značajka, nego plod ciljanih zahvata: pročelje je Bollé oblikovao od tzv. mačak-kamena, šupljikavoga kamena smećkasto-žućkaste boje, pred crkvom je podigao kapele kružnoga tlocrta, a veliki i manji toranj prekrio glaziranim crijepom, referirajući se zasigurno na tradicionalnu tekstilnu umjetnost. Sve su to razlozi zašto je kompleks i danas jedno od njegovih najprepoznatljivijih djela«, zaključuje sugovornik. To je odolijevanje vremenu najbolja potvrda da Bollé nije bio tek veliki arhitekt: jer samo ostvarenja duha koji nadilazi vrijeme mogu istinski duh podariti i mjestima.
Raskoš u jednostavnosti, sklad u raznolikosti
