Sve većemu broju stanovnika u Hrvatskoj teško je osigurati priuštivo stambeno rješenje zbog ekonomskih problema, a trend rasta cijena nekretnina dodatno su ubrzali pandemija, inflacija, stagnirajuće plaće… Država upravo u ovom mjesecu ponovno po osmi, a kako je najavljeno i posljednji put raspisuje natječaj kojim će se subvencionirati stambeni krediti za mlade obitelji, a već je najavljena nova mjera financiranja cijena najma stanova. Je li to ispravan put stambene politike, prikladan način da se pomogne obiteljima da lakše dođu do stana ili se time dodatno povisuju ionako visoke cijene stambenih kvadrata i najma? No činjenica jest da je stambena politika u Hrvatskoj dovela do situacije u kojoj znatan dio obitelji ne može sebi priuštiti vlastiti dom, a oni koji su to uspjeli troše velik dio svojih prihoda upravo na to.
Stoga se nameće pitanje zašto stambena politika ne gleda i ne uzima u obzir status hrvatskih građana i kamo je u svemu tome nestao u europskim zemljama poznati pojam socijalnoga stanovanja – priuštivi stan, koji podrazumijeva da se smještaj pruža po realnim cijenama, što u pravilu znači ispod tržišnih, i koji se dodjeljuje prema određenim pravilima.
O tome smo razgovarali s akademikom Brankom Kinclom, umirovljenim profesorom emeritusom Arhitektonskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Osvrćući se na sadašnje mjere Vlade o subvencioniranju stambenih kredita, rekao je da su one rezervirane za određeni dio populacije koja ima više prihode. »Te se mjere ne mogu primijeniti na stanovništvo u cjelini jer je četvrtina stanovnika u Hrvatskoj na rubu siromaštva, što se vidi iz plaća i udjela cijena mjesečnih troškova života. Imajući te podatke u vidu, i državnoj i lokalnoj vlasti trebalo bi biti jasno da socijalni problemi vezani uz egzistencijalne potrebe, kao što su stanovanje, prehrana i zdravstvo, trebaju biti na prvom mjestu njihove brige i upravljanja«, rekao je akademik Kincl.
Sve te mjere utemeljene su na principu liberalnoga tržišta i to je glavni razlog tako visoke cijene stana koju čine: zbroj cijena građenja, bankarskih kredita i ostalih usluga vezanih za tržišno poslovanje u koje je ugrađena visoka profitna stopa, a akademik Kincl kaže da nigdje u svijetu nije vidio da se liberalnim tržišnim gospodarenjem može riješiti pitanje stanovanja. »Iako je jasno da je danas u vrijeme nemilosrdnoga tržišta sve orijentirano prema zaradi i određenomu natjecanju, kada je riječ o stanovanju – koje je egzistencijalna potreba – taj tržišni aspekt u sebi mora sadržavati socijalno-tržišne vrijednosti koje proizlaze ne samo iz naših običaja života i koncepata koji su eminentno oslonjeni na iskustvo obitelji, nego se oni danas moraju oslanjati i na Europsku stambenu povelju. Ona kaže da svakomu građaninu Europe mora biti moguće realizirati tzv. priuštivi stan i u tome mu država mora biti na pomoći ako to sam ne može realizirati. Ako bismo to povezali s našim sustavom, svakoj bi socijalnoj službi trebalo biti jasno što joj je činiti, a državi bi trebalo biti jasno kakvu socijalnu službu treba organizirati u domeni stambene politike da bi se to moglo realizirati.«
U Hrvatskoj takav model socijalnoga stanovanja ne postoji. Naš sugovornik, koji je upoznat s nizom mjera socijalnoga stanovanja u europskim zemljama, objasnio je kako se može realizirati takva socijalna dimenzija. »To se ponajprije realizira kroz dva aspekta: jedan su neprofitne organizacije, poput zaklada, udruga i drugih uključenih u izgradnju stanova koje grade projekte za poznatoga korisnika i za optimalnu cijenu. Neprofitna organizacija traži za svoj projekt najpovoljnijega, uključujući i što jeftinijega izvođača, te bez profita gradi stanove. Ako ostvari višak sredstava, obvezna je zakonom upotrijebiti ga u sljedećoj takvoj građevinskoj aktivnosti. Tržište u tom slučaju utječe na cijenu najpovoljnijom i najnižom ponudom. Takve neprofitne investicijske projekte obično prati i država i lokalna zajednica na način da ih oslobodi niza davanja, pa se tako za minimalnu cijenu ili posve besplatno dobivaju zemljišta, izvodi se kompletna komunalna i prometna infrastruktura, uređuje okoliš. Na taj način, pokazali su određeni proračuni, cijena stambenoga kvadrata može se – prepoloviti. Drugi način ‘kontroliranja’ cijene kvadrata stana jest model u kojem se izgradnjom gradskih stanova i iznajmljivanjem gradske strukture vodi politika kojom drže cijenu najma stana na način da da ne postaju roba na tržištu bez bilo kakvih ograničenja, nego se plaćanjem najma može i dugoročno otplatiti stan i tako prijeći u privatno vlasništvo.«
Iznio je i primjere kako se to realizira u nekim zemljama koje imaju velik fond socijalnih stanova. Tako je u Finskoj najveći investitor stanova za mlade neprofitna udruga Studentski centar. Grad Beč, gradeći gradske stanove već od vremena nakon Prvoga svjetskoga rata, osnovao je fond od blizu 300 tisuća gradskih stanova različite tipologije i suvremenoga arhitektonskoga izričaja koje lokalna zajednica po financijski prihvatljivoj cijeni daje u najam. U Nizozemskoj pak dugi niz godina, zahvaljujući bazi podataka o socioekonomskom stanju svakoga domaćinstva na razini države, uspostavljeno je pravilo da oni s nižim primanjima dobivaju povoljnije kredite na duži rok otplate, a onima s visokim primanjima ne izlazi se ususret i ne mogu dobiti takve kredite za stambenu izgradnju.
Bez datoteka o socioekonomskom statusu obitelji (koji se sastoji od niza podataka kao što su mjesečna primanja, vlasništvo nad drugim nepokretnim i pokretnim vrijednostima, broj i struktura članova obitelji, što sve čini financijski potencijal domaćinstva) socijalna politika stanovanja ne može se efikasno i pravedno primijeniti, uvjeren je akademik Kincl. Istaknuo je da treba u skladu s popisom stanovništva izraditi socioekonomsko stanje svakoga domaćinstva.
»Na taj bi način – znajući socioekonomske mogućnosti svakoga domaćinstva – socijalna služba mogla postaviti koncept realizacije stana: od samostalne izgradnje kuća do kuća u nizu ili višestambenih zgrada i onda bi se preko najma ili kupnje ostvarila mogućnost ili pravo na priuštiv stan. Na to se treba nasloniti kriterij da svako domaćinstvo ne bi trebalo više od 30 posto od ukupnoga iznosa ostvarenih mjesečnih prihoda potrošiti za stanovanje, najam ili otplatu kredita. Nadalje, ni u kojem slučaju ne bi se trebalo dopuštati da se ljudi naseljavaju i stambeno pitanje rješavaju neadekvatnim stanovima u odnosu na broj članova kućanstva, posebice kada je riječ o djeci«, kaže akademik Kincl.
