DOKUMENT HRVATSKIH BISKUPA O KATEHEZI I RASTU U VJERI U DANAŠNJIM OKOLNOSTIMA (4) Definirati lik župnoga katehete

Snimio: B. Čović | U prostorijama HBK-a u Zagrebu državni tajnik pape Franje kardinal Pietro Parolin susreo se s hrvatskim biskupima
»U novim okolnostima, dakle, osjeća se goruća potreba definiranja lika župnoga katehete ili župnoga pastoralnog asistenta koji bi uglavnom obavljao samo tu službu, bilo da je riječ o redovnicama bilo o laicima.«

Organizacija i usklađivanje navještaja i kateheze na svim crkvenim razinama tema je petoga, posljednjega poglavlja dokumenta HBK-a »Da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) – Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima«. Riječ je, dakako, o najdelikatnijem dijelu dokumenta, budući da zadire u konkretne službe i u neke od ključnih problema u prenošenju vjere u posljednjim desetljećima.

Već je na početku poglavlja istaknuta temeljna misao da »bez jačanja zajedničke odgovornosti svih članova Božjega naroda ni najkvalitetniji pothvati pastira Crkve u cjelini neće imati posebnoga uspjeha«. »Stoga će se morati poraditi na tzv. umreženoj i učinkovitoj suodgovornosti pod vodstvom biskupa. (…) Upravo je biskup taj koji treba ‘zajamčiti stvarni prioritet aktivne i učinkovite kateheze’ (Opći direktorij za katehezu). To će se očitovati u pravoj organizaciji, odnosno u utvrđivanju globalnoga plana kateheze koji mora biti artikuliran i koherentan u osiguranju osoba. To znači prikladno pripremljeni katehete i sredstva, pri čemu je od presudne važnosti buđenje i podržavanje pravoga katehetskoga žara«, stoji u dokumentu.

Važnost prisutnosti svećenika u školskom sustavu

Dokument, međutim, konstatira da je često u »raskoraku« s dokumentima HBK-a ili pojedinih biskupa, a među uzroke takva stanja ubraja i nesposobnost za prikladnu suradnju s vjernicima laicima, odnosno »klerikalizam«. »U tome smislu očito je da će projekt nove evangelizacije, a time i kateheze, zahtijevati određenu reviziju nekih dosadašnjih stilova ponašanja, posebice kada je riječ o vrednovanju vjernika laika na temelju njihova krsnoga ili općeg svećeništva o kojem govori Drugi vatikanski koncil«, kaže se u dokumentu.

»Istina je da mnogo teološki poučenijih vjernika laika nema sklonost za vjeronauk u školi, za mnoge ni nema radnoga mjesta, a mogli bi se angažirati u župnoj zajednici kao pastoralni asistenti i katehete. Dok valja poticati i promicati dobrovoljni rad, ipak će trebati nešto više osjetljivosti i domišljatosti i za ulaganje u ljude, konkretno u stručnjake, voditelje katehetskih centara i katehete.«

Svećenike dokument poziva, ističući dobre primjere mnogih, na suradnju sa školom, na gajenje odnosa barem u posebnim prigodama. Pritom podsjeća da su biskupi više puta smatrali potrebnim upozoriti, »osobito svećenike srednje i mlađe dobi, na važnost njihove barem djelomične prisutnosti u školskome sustavu, posebice u nekim većim centrima«. »Usto zabrinjava i to što se možebitnim isključivanjem iz škole dio svećenika u očekivanoj mjeri ne posvećuje župnoj katehezi«, kaže se u dokumentu. Svećenicima se poručuje da »nisu samo predvoditelji liturgijskih slavlja nego i navjestitelji«, tj. »odgojitelji Božjega naroda u vjeri«. Stoga se od njih očekuje – opet prema Općem direktoriju za katehezu – »da vode brigu ‘o temeljnoj impostaciji kateheze i njezinom prikladnom programiranju, oslanjajući se na aktivno sudjelovanje samih kateheta…’«. »To ne znači da oni sami trebaju sve činiti već trebaju buditi smisao ‘za zajedničku odgovornost prema katehezi kao zadaći koja zahvaća sve’«, kaže se u dokumentu.

Realna i nerealna očekivanja od vjeroučitelja

Dokument, nadalje, poziva na »realniju prosudbu vjeroučiteljske službe«. Ovdje se iznose neki od redaka. »Razumljivo je da biskupi i župnici povremeno izražavaju i sve veća očekivanja. (…) Ipak, kada se uzme u obzir cjelokupna situacija, Crkva – imajući na umu neke nedostatke i propuste – s određenim realističnim ponosom može reći da je s najvećim dijelom vjeroučitelja u školi ispunila i ispunjava svoje navjestiteljsko-dijakonijsko poslanje, te da su mnoga djeca i mladi imali priliku izravno i kvalitetno čuti za Kristov navještaj spasenja«, kaže dokument.

U tom se kontekstu kaže što se od vjeroučitelja može i treba očekivati, a i koja su očekivanja nerealna. »Kada je posrijedi vjeroučiteljska služba, od presudne je važnosti njihova eklezijalna dimenzija s izrazitijom i njima svojstvenom kršćanskom duhovnosti. Pretpostavlja se da bi svaki vjeroučitelj trebao biti svjestan da ga kanonski mandat koji je dobio od Crkve poziva na usku suradnju s biskupom koji mu je dodijelio mandat, s njegovim nadležnim uredima te s konkretnom župnom zajednicom, odnosno župnikom. U prvome redu on je pozvan na trajno produbljenje svojega vjerničkog života… Nije svejedno hoće li biti samo profesionalac ili onaj koji je uvjeren da će pobuditi zanimanje kod učenika za Isusa i Crkvu. (…) U tome se smislu neće osjećati toliko osamostaljenim da mu, za razliku od drugih nastavnika, župnik i župna zajednica ne mogu postaviti pitanje o njegovu načinu rada i o sakramentalnome životu u župnoj zajednici«, kaže se u dokumentu. S druge strane, »katkad postoje pretjerana očekivanja od župne zajednice i župnika u smislu da je vjeroučitelju gotovo prva dužnost dovesti svu djecu i mlade u crkvu, te katkad preuzeti i svu župnu katehezu«. Tu dokument, govoreći o potrebi »novoga profiliranja lica cijele zajednice«, govori o župniku koji će kao »prvi koordinator trebati posvetiti veću pozornost odgojnom savezu između roditelja, vjeroučitelja u školi i župnoga katehete, s ciljem da se što kvalitetnije odvija odgoj i rast u vjeri«.

Pomanjkanje katehetičara, posebno svećenika
»Ključnim« je, međutim, sam dokument označio pitanje župnoga katehete. Vjeroučitelji mogu i trebaju »uskočiti« u župnu katehezu, u njezino se provođenje mogu uključiti i drugi profiliraniji vjernici. »Međutim, dogodilo se da se u cijelom tom procesu, i na biskupijskoj razini, još nije ispravno profilirao lik i status župnoga katehete koji bi se uglavnom posvetio župnoj katehezi u raznim oblicima«, kaže dokument. I još: »U novim okolnostima, dakle, osjeća se goruća potreba definiranja lika župnoga katehete ili župnoga pastoralnog asistenta koji bi uglavnom obavljao samo tu službu, bilo da je riječ o redovnicama bilo o laicima.« Dokument u tome pokušava biti konkretan, čak i u financijskom pogledu: »Očito će trebati više poraditi na profiliranju poslanja i službenog postavljanja župnoga katehete. Oni moraju steći uvjerenje da ih Crkva zaista treba, kako ističu i crkveni dokumenti koji upućuju na važnost primanja službenoga poslanja od Crkve. U tome smislu valja misliti i o javnome, štoviše i obrednome postavljanju katehete u službu. (…) Istina je da mnogo teološki poučenijih vjernika laika nema sklonost za vjeronauk u školi, za mnoge ni nema radnoga mjesta, a mogli bi se angažirati u župnoj zajednici kao pastoralni asistenti i katehete. Dok valja poticati i promicati dobrovoljni rad, ipak će trebati nešto više osjetljivosti i domišljatosti i za ulaganje u ljude, konkretno u stručnjake, voditelje katehetskih centara i katehete.«
Dakako, zahvat na koji upućuje dokument povlači za sobom pitanje formacije. U tom smislu dokument među ostalim konstatira pomanjkanje katehetičara (specijaliziranih stručnjaka za područje kateheze) u Hrvatskoj, a zauzima se i za to da među njima bude više svećenika. Na završetku petoga poglavlja dokument poziva na timski rad u njezinu osmišljavanju.
Znakovita agenda dokumenata

Dokument završava svojevrsnim sažetkom svojih osnovnih teza. Na svoj način o prioritetima koji se kroza nj provlače govori i najava dokumenata koji se, na temelju dokumenta »Da vaša radost bude potpuna«, kane napraviti. Popis glasi: »1) Priručnik za župnu katehezu višeobličnoga karaktera (dobna kateheza i kateheza živih vjerničkih krugova), imajući na umu pojedine sredine i njihove mogućnosti; 2) Novi priručnik za katekumenat i ugrađivanje katekumenske dimenzije u katehezi kršćanske inicijacije; 3) Smjernice za što bolje vrjednovanje školskoga vjeronauka i njegova suodnosa sa župnom zajednicom, odnosno župnom katehezom; 4) Smjernice (vodič) za obiteljsku katehezu, s naglaskom na pomoći roditeljima da budu prvi prenositelji vjere u gajenju i jačanju obiteljskih vrijednosti utemeljenih na vjeri; 5) Smjernice za kvalitetnije usklađivanje i usmjeravanje djelovanja raznih duhovnih pokreta odnosno molitvenih zajednica i župne zajednice, s naglaskom na teološkoj i eklezijalnoj jasnoći pojedinih usmjerenja; 6) Smjernice za posebne oblike nove evangelizacije u javnom prostoru (kultura, mediji, politika i drugo).«

Nova apologetika i katehetsko slavlje
Metoda kateheze treba biti u skladu s porukom koja se naviješta, a srž te poruke jest evanđelje, radosna vijest o Božjem spasenju darovanom čovjeku po Isusu Kristu. Tako bi se moglo sažeti četvrto poglavlje dokumenta »Da vaša radost bude potpuna«. O čemu se radi svjedoče neke od sintagma u prvom dijelu poglavlja: »vjernost Bogu i čovjeku«; »pozornost prema naslovniku«, tj. prema sudioniku u katehezi, što uključuje i »postupnost« i »rast« (ne odmah sve zahtijevati); »vjerno prenošenje istinske slike o Bogu, kako se objavio u Isusu Kristu«, ali »i o čovjeku«; osluškivati »povratne informacije«…
Posebnu pozornost u trećem poglavlju plijeni i br. 77, koji govori o »potrebi novih oblika kateheze župne zajednice«. I dok se konstatira postojanje »prilično uhodanih strategija« kad je riječ o katehezi djece, dijelom i mladih, ili barem kad je riječ o pripremi za sakramente inicijacije, jednako se tako utvrđuje da »još nemamo opće prihvaćen razgranat sustav primjerenog načina inicijacije ili obnovljene inicijacije odraslih«. A »istodobno raste broj odraslih koji su na putu traženja«. Stoga se »očekuje pokretanje evangelizacijsko-katehetskoga procesa širih razmjera i na dužu stazu«.
Snažan je i dio koji govori o potrebi »nove apologetike«, koja međutim ne bi, kao nekadašnja apologetika, iznosila »dokaze« za Božju opstojnost ili za istinitost kršćanske dogme, nego bi nudila vjeru kao ne samo poželjnu nego i potrebnu dimenziju čovjeka. Riječ je o komplementarnosti razuma i vjere koju je na genijalan način izrazio, u enciklici »Fides et ratio«, papa Ivan Pavao II: vjera omogućuje razumu da u postojanju otkrije divljenje, zahvalnost i radost; vjeri zatvoreni razum u opasnosti je završiti u besmislu i nihilizmu. Dakako da takav pristup katehezi uključuje sudjelovanje samih dionika, »sudioništvo«, »dijeljenje znanja«, »hod skupine« koja »može dati potreban slobodan prostor da unesemo sebe kao osobe«, izbjegavanje »dociranja«. To je, naime, i »Isusova pedagogija«. »To znači da u katehetskoj metodologiji valja uvijek imati na umu temeljne čimbenike: slušanje, učenje, sudioništvo, zalaganje i svjedočenje«, kaže se.
Snažan je naglasak stoga u trećem poglavlju stavljen na »katehetsko slavlje« (»celebratio catechetica«). Pojam nije nov i, sudeći prema zaključnim točkama poglavlja, tipični je hrvatski proizvod. Preuzet je, naime, iz dokumenta hrvatskih biskupa »Kateheza u obnovi župne zajednice« iz 2000. godine. Novi ga dokument potvrđuje, afirmira poboljšanja i prilagodbe koje su se u međuvremenu dogodile te ostavlja mogućnost daljnjih poboljšanja. U katehetsko se slavlje na neki način slijeva sve što je do sada navedeno, a ujedno je ono lijek za opasnost da se katehetski susreti pretvore u puka »druženja« koja ne samo da ne bi odgovorila na svrhu kateheze kao takve, nego bi bila i u opasnosti da postanu pomalo besadržajna, a onda naposljetku doživljena i kao nepotrebna.
Katehetsko slavlje ima pet točaka: a) molitveni početak (može biti i pjesma, digitalna prezentacija i sl.); b) poticajan razgovor u kojem sudionici iznose što su u posljednje vrijeme lijepo doživjeli, ili ružno; c) poučan dio koji je ujedno i najvažniji dio, a može se zasnivati na biblijskim tekstovima iz liturgijske čitanke (lekcionara) ili na tekstovima iz Katekizma Katoličke Crkve; d) katehetska zadaća (u razgovoru doći do toga što bi skupina, ili pojedinci, mogli ili trebali činiti); e) meditativno-molitveni završetak. Budući da je katehetsko slavlje predviđeno kako za dobne skupine tako i za različite žive vjerničke krugove (liturgijska skupina, obiteljska skupina, molitvena skupina i sl.), dokument predviđa različite naglaske posebno u poučnom dijelu, kao i u dijelu u kojem se razmišlja o onome što bi se moglo/trebalo učiniti.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 17/2019.
Prethodni članakU SAD-u BORBA PROTIV SMANJENJA STANDARDA ZAŠTITE Pravo na život i zdrav okoliš
Sljedeći članakUZ 3. VAZMENU NEDJELJU A ulov je tako obilan…