Upasti u nešto »kao Pilat u ‘Vjerovanje’«. Tko nije čuo tu metaforu, koja u samo četiri riječi opisuje situaciju kad se netko ili nešto nađe na mjestu ili u društvu kojemu apsolutno ne pripada. Baš kao što se Pilat, politički oportunist, svakako čovjek dvojbenoga etičkoga habitusa, našao među najsvetijim istinama kršćanske vjere, gdje se osim njega spominju još samo dvije nadasve časne osobe: Isus Krist i Djevica Marija. »Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan…« glase članci Vjerovanja koje je po koncilima u Niceji (325.) i Carigradu (381.) dobilo naziv »nicejsko-carigradsko« te je kao takvo ušlo u liturgiju i u njoj se zadržalo do današnjih dana. Upravo to vjerovanje, nadalje, priznaju sve kršćanske konfesije.
Zašto su crkveni otci uvrstili Poncija Pilata u vjerovanje? Odgovor je vrlo jasan i zapravo jednostavan: spominjanjem svjetovnoga poglavara, koji je kao namjesnik rimskoga cara Tiberija imao i sudske ovlasti te je osudio Isusa na smrt, željela se istaknuti povijesnost Isusa Krista, a time i kršćanske vjere. Ona se ne zasniva na mitu, nego na povijesnoj osobi Isusa Krista, Sina Božjega koji se stvarno rodio kao jedan od djece ljudske – odatle spomen na Majku – te je živio i umro u konkretnoj ljudskoj zajednici, čija se povijest najčešće pamti po imenima njezinih vladara. K tomu je Poncije Pilat izravno »zaslužan« upravo za Kristovu muku i smrt na križu, koja je za kršćane zalog spasenja i nužni uvjet uskrsnuća.
Poznati talijanski povjesničar i arheolog Giorgio Otranto, autor rada »Poncije Pilat u drevnoj Crkvi između povijesti, umjetnosti i legende« objavljenoga 2009. godine, upravo na tragu utjelovljenja i povijesti uspostavlja poveznicu između Marije i Pilata. »I ako Isus ulazi u povijest kao iščekivani Mesija, Marija se smatrala oruđem biblijske ekonomije spasenja te je zauzela prvorazredno mjesto u patrističkoj teologiji, a u nju je uklopljen i Poncije Pilat – ni ona ni on nisu bili prisutni u ispovijesti vjere koja je potvrđena u Niceji 325. godine – upravo u Vjerovanju dorađenom u Carigradu 381. godine«, piše Otranto. O ulasku Poncija Pilata talijanski stručnjak kaže: »Uvrštavanje Pilata u Vjerovanje bilo je određeno potrebom, koju je izrijekom istaknuo Rufin (monah, crkveni povjesničar i teolog, 345. – 411.), da se događaj Krista smjesti u točan povijesni trenutak, povezujući ga, prema evanđeoskim izvještajima, s njegovim raspećem i smrću.«
Da je Pilatovo isticanje kako bi se pokazala Kristova povijesnost uistinu potrebno neizravno pokazuju i takozvani nekršćanski povijesni izvori koji govore o Isusu. Tako, primjerice, rimski povjesničar Tacit, opisujući Neronove progone kršćana, govori o njihovu podrijetlu. »Krist, osnivač imena (kršćanskoga), podnio je smrtnu kaznu za vladavine Tiberija, osudio ga je prokurator Poncije Pilat te se pogubno praznovjerje privremeno zaustavilo, ali se ponovno pojavilo, ne samo u Judeji, nego i u samoj prijestolnici (Rimu)«, zapisao je povjesničar.
Citat jasno pokazuje predrasude koje je prema kršćanstvu gajio poganski povjesničar, ali nema sumnje da preko Pilata i njegove osude detektira Krista kao povijesnu osobu, smjestivši tako osnivača kršćanstva u prostor i vrijeme, baš kao što će to kasnije učiniti crkveni otci u Vjerovanju.
S druge strane, jedva da bi tko od prosječnih suvremenika znao za Poncija Pilata da nema kršćanstva, da nema njegova Vjerovanja i da nema četiriju evanđelista. Uloga kod Kristove nasilne smrti čini Pilata od početka jednim od najintrigantnijih likova Velikoga tjedna. Oko bitnih pojedinosti Pilatove uloge u procesu protiv Isusa slažu se sva četvorica evanđelista, ali ga s druge strane, kao što je primijetio spomenuti Otranto, svaki od njih prikazuje u drugačijem svjetlu. Za Luku je on »slabić«, za Mateja »ravnodušan prema Kristu«, za Marka »spretni političar«, a za Ivana je »siguran u svoju vlast i postojani branitelj carskih institucija«. Uz razmišljanje o Pilatu vezano je i do danas osjetljivo pitanje krivice za Isusovu smrt.
To je pitanje znalo imati i dramatične posljedice, baš kao što su dramatični sljedeći redci iz Evanđelja po Mateju: »Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: ‘Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!’ Sav narod nato odvrati: ‘Krv njegova na nas i na djecu našu!’ Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.« Na temelju zazivanja »svega naroda« kršćani su stoljećima diskriminirali Židove kao »kristoubojice«. Stoga je papa Benedikt XVI. u svojem nizu »Isus iz Nazareta« 25. redak 27. poglavlja Evanđelja po Mateju nazvao »kobnim«, a glavninu odgovornosti za Isusovu smrt pripisao je onodobnim jeruzalemskim vjerskim i društvenim elitama, a ne svemu narodu. Tako je prosuđivao i veći dio kršćanske tradicije, uz svijest da ni jedna zemaljska voda ne može isprati Pilatovu odgovornost i krivnju za smrt najnevinijega od svih ljudi.
To, međutim, može učiniti Božja milost. Neke kršćanske predaje, zasnivajući se kadgod na apokrifnim spisima, govore o Pilatu vrlo pozitivno, do te mjere da ga Tertulijan proglašava nekom vrstom anonimnoga kršćanina, rekavši da je on »’iam pro sua conscientia christianus’, već po svojoj savjesti kršćanin«. Vrhunac takvoga pozitivnoga pristupa jest koptska tradicija koja tvrdi da se Pilat obratio te ga se štuje kao svetca. No postoji i druga krajnost, prema kojoj je Pilat, izvršivši samoubojstvo, sam sebe kaznio, a gdje god da je pokopan, javljale su se negativne pojave koje se mogu objasniti jedino djelovanjem zloduha. Bez obzira na to koja od tradicija bila bliže istini, povijesno se može pouzdano utvrditi jedino to da je zbog pretjerane okrutnosti smijenjen sa službe upravitelja Judeje 36. godine.
Iako su se osjetljivosti promijenile, intrigantni i plastični Pilatov lik o kojem govore evanđelja ne prestaje privlačiti pozornost. Ponajprije se rabi kako bi se dublje razumjela vjera u današnjim okolnostima, koje su često dubinski slične onima od prije gotovo 2000 godina. Tako je, tek za primjer, glasoviti američki svećenik i teolog John Hardon, pisac prve inačice »Katoličkoga katekizma« nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1975.), svojevrsnoga preteče Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine, ustvrdio da Pilatova uloga u vjerovanju nije usputna. Obrazložio je to riječima: »Pilat simbolizira patnje i progone Crkve, koja je otajstveno Kristovo tijelo. (…) Bez iznimke, svako doba ima svoje pilate kojima se Kristovi neprijatelji koriste kako bi progonili Crkvu koju je on osnovao.«
No najpotresniji su redci u Ratzingerovoj analizi oni koji Pilata prikazuju kao svojevrsnoga objavitelja. »U ovoj izruganoj pojavnosti«, piše on, »Isusa odvode Pilatu i Pilat ga predstavlja mnoštvu – čovječanstvu: ‘Ecce homo – evo čovjeka’. ‘Ecce homo’ – riječi same od sebe zadobivaju dubinu koja nadilazi trenutak. U Isusu se pojavljuje ljudsko biće kao takvo. U njemu se pojavljuje nevolja svih udaranih, uništenih. (…) U njemu se odražava ono što nazivamo grijehom: kakav čovjek postaje kad se odvrati od Boga i sam u svoje ruke uzme vladanje svijetom. Ali vrijedi i drugo: Isusu se ne može oduzeti njegovo najdublje dostojanstvo. Skriveni Bog ostaje prisutan u njemu. I udareni i poniženi čovjek ostaje slika Božja. (…) Tako je Isus usred svoje muke slika nade: Bog je na strani onih koji trpe.«
