Katarina Protulipac angažirana je župljanka župe bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi. Supruga je i majka petero djece, radi u obiteljskom poduzeću. Svaki slobodni trenutak posvećuje se Crkvi. Župi je sa suprugom Michaelom na raspolaganju za svaku potrebu. Ona je članica obiteljske, a suprug muške molitvene zajednice. Rado dežura na župnim klanjanjima, a i kolače će za župu ispeći kad god zatreba. Posebno voli svoju župnu crkvu. Ističe da su se u njoj dogodili njezini najljepši životni duhovni trenutci.
Majčina hrabrost postavila je temelje vjere
Katarina Protulipac rođena je 25. studenoga 1981. u Karlovcu. Dolazi iz malene, skromne, radničke obitelji u kojoj je majka držala vjerske temelje. »Dala nam je osnove koje je Bog dalje mijenjao u mojem životu«, ističe Katarina. »Mami je ime Kata Mihalić, djevojački Bajac. Rođena je u Jarčem Polju u susjednoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novigradu na Dobri, u koju i mi svi obiteljski često odlazimo na misna slavlja, svetkovine, klanjanje i neki od programa koji se nude tijekom godine. Moj pokojni otac zvao se Mijo Mihalić, bio je iz Mihalić-Sela. Imam stariju sestru Mihaelu, 1978. je godište. Ona je udana, ima dvoje djece, kao obitelj su također vrlo aktivni u našoj župi. S majkom i sestrom vrlo sam povezana, živimo u istom gradu, blizu smo si i uvijek smo jedni drugima na raspolaganju kad komu nešto zatreba. Moj je otac prije rata radio u policiji pa smo zbog tadašnjega režima moja sestra i ja krštene potajno, bez očeva znanja, na Dubovcu u župi Blažene Djevice Marije Snježne u Karlovcu. Već tada je majka pokazala hrabrost i svoju pripadnost Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi, premda je tada njezina vjera bila skrivena od bilo kakvoga javnoga djelovanja. Danas je ona svaki dan na misi i predvodi krunicu, a uključena je i u aktivnosti naše župe, prati hodočašća i duhovne obnove i zahvalna je Gospodinu na svim milostima koje je primila, iako joj borba tijekom života nije bila lagana. Otac nije imao vjerske temelje pa je Gospodin njega pripremao za odlazak s ovoga svijeta kroz tešku plućnu bolest, koja je ujedno nas sve mijenjala. Kroz tu smo patnju dublje uranjali u molitvu i učili kako tražiti pomoć u Bogu, a ne u čovjeku. Tada sam vidjela koliko su svećenici brižni, pažljivi i kako u sebi nose Isusovu ljubav prema čovjeku u potrebi. Tada je naš župnik bio Branko Risek. Uvijek nam je bio na raspolaganju i spreman za pomoć i utjehu«, govori naša sugovornica.
»U jednom je vikendu naše dotadašnje ‘savršenstvo’ palo u vodu«
U crkvi sv. Antuna primila je sakramente prve pričesti i potvrde. Tada je crkva bila prepuna djece, prisjeća se Katarina Protulipac i nastavlja: »To su bila poslijeratna vremena kada nam je predivan i radostan svećenik Antun Kolić dijelio krunice, koje smo svi nosili oko vrata. Svi smo smatrali da je normalno da se ide na okupljanja i druženja oko crkve, osjećala se radost i strahopoštovanje, ali ne mogu za sebe reći da sam tada imala neki odnos s Bogom. Bilo je to religiozno, iz poštovanja, znala sam da je to nešto ispravno, ali nije bilo ljubavi ni žara prema Bogu. Uvijek sam bila vrlo aktivna u školi, u puno kojekakvih sekcija, a najduže sam se zadržala u športu. Bavila sam se borilačkim športom, trenirala sam taekwondo punih 13 godina. Imala sam položeni crni pojas, kao i moj trener, moj budući suprug.«
Nakon osnovne i srednje tekstilne škole, kao i završena studija zaštite na radu u Dugoj Resi, 2004. godine udala se za Michaela Protulipca, rođena 1973., također Dugoreščanina koji je već imao svoju tvrtku i bio je vrlo zaposlen. »Ubrzo smo dobili dvoje djece. Mislila sam da smo sretni i ispunjeni. Ali naš život nije imao puninu i ljepotu kakvu Bog daje. Smatrala sam da sam sve posložila u životu. Jedina neostvarena želja bila mi je poći u Međugorje. Providnost je Božja posložila da je u našu automehaničarsku radionicu stigao automobil svećenika fra Ante Barišića. On nas je poveo prvi put na hodočašće u Međugorje. Tada se dogodilo naše novo rođenje. Na tom svetom mjestu dogodio se Božji pohod u naša srca. Suprug i ja nismo shvaćali što se nama događa, bili smo pogubljeni, zbunjeni, radosni. U jednom je vikendu naše dotadašnje ‘savršenstvo’ palo u vodu. Tada je počela i borba i radost. Sretni smo da nam je od Boga dano da smo zajedno u tome, učili smo se biti Božji. Učili smo moliti krunicu koju do tada nismo znali. Nisam uopće bila povezana s Gospom, nisam išla na klanjanje, nisam znala ni moliti niti se Bogu obraćati. Krenuli smo novim putom koji je Gospodin nama odredio, a mi smo se odazvali i primili mnogo milosti koje nismo zaslužili. Nakon toga počeli smo tražiti više. Ta ljubav, ta radost koju sam počela osjećati na misi i klanjanju bila mi je neobjašnjiva. Zato mi je danas jasno kada nekomu pokušam posvjedočiti da me ne razumije, pa i ne zamjeram, ali žalim jer bih htjela da se Gospodin nastani u svako otvoreno srce, da svi iskuse puninu Duha Svetoga u ovozemaljskom životu, kako bi se mogli radovati u vječnosti gledajući Boga u lice. Bog mi je počeo otvarati duhovne oči da vidim da sam nitko i ništa. Izmijenio je sliku koju sam prije imala o sebi. Shvatila sam da mi je on na put stavio supruga po mojoj mjeri i odredio da mu se u potpunosti predamo. Shvatila sam da želim biti službenica Božja, da se utišam u svijetu koliko mogu i što više tražim tišinu i sabranost koju je danas jako teško pronaći u kaosu svakodnevice. Fra Anto Barišić postao je moj duhovni otac, usmjeravao me, podizao i pomagao na putu do živoga Krista. Počela sam ići na duhovne obnove, koje su za mene bile potpuno otkriće. Ondje sam spoznala mnogo o molitvi i klanjanju i otvorila sam se daru života. Bog je na moj put stavio i divnoga svećenika Ivicu Tollu koji me učio kako opraštati, kako ljubiti Boga, sebe i druge, kako se darivati i kako služiti. Bogu hvala na svakom svećeniku koji je ušao u moj život. Bog mi je s vremenom dao ljubav prema svećenicima i prema Bogu posvećenim osobama.«
Obitelj koja zajedno moli i služi
U njihov život u svemu je tome stiglo još troje djece, blagoslovljeni su s njih petero. Antun ima 20 godina, studira mehatroniku, trenira nogomet, svira gitaru i pjeva u crkvenom zboru mladih »Plamen«. Marta ima 17 godina i učenica je karlovačke gimnazije, pjeva u istom crkvenom zboru, animira djecu, vodi oratorije. Ivan ima 11 godina. On u crkvi ministrira i uz školske obveze trenira nogomet. Josipu je osam godina, školarac je i trenira nogomet, a najmlađi Marko ima pet godina.
»Zahvalna sam i na našem župniku Željku Nestiću koji se nesebično daje, kako za moju tako i za drugu djecu, ali i za nas odrasle. Pomaže djeci usaditi temelje koje, nažalost, mnogi ne nose od kuće. Naša je župa vrlo mlada, ali vrlo aktivna. Osnovana je 31. kolovoza 2008., a nastala je odvajanjem od drevne župe sv. Petra apostola u Svetom Petru Mrežničkom. Kao župna crkva služi nam povijesna kapela sv. Antuna Padovanskoga u Dugoj Resi koju je posvetio blaženi Alojzije Stepinac. Imamo vrlo bogat župni pastoral, mnogo pastoralnih sadržaja tijekom cijele godine, hodočašća, kateheza, obnova. Meni je među najdražima euharistijsko klanjanje koje vodi župnik, a animiraju naši mladi. Obiteljski redovito idemo na klanjanje, ponekad je to danju, a ponekad noću, i nama je to sastavni dio naše duhovne higijene, kao i obiteljska molitva, molitva krunice, čitanje Svetoga pisma. Prvi petak u mjesecu imamo pobožnost prvih petaka pa nam dolaze i iz drugih župa. Pokušavamo se što više odazvati na molitvu, pobožnosti, devetnice, na molitvu inicijative ’40 dana za život’, djelovati humanitarno. Počela sam otkrivati svetce Katoličke Crkve i blago koje nam je Bog u njima dao. Posebnu milost osjetila sam kada sam prvi put došla pred grob sv. Rite u svetištu u Cascii u Italiji. Bila sam pogođena u srcu i tijelu, tu je bio tako snažan Božji zahvat da sam se osjećala kao da lebdim. Kada čovjek takvo nešto doživi, teško je to riječima opisati. Ali sveta je Rita znala da sam došla skrušeno zahvaliti jer je po zagovoru sv. Rite i sv. Marte moja kći Marta rođena zdrava, a medicina je rekla da bi se trebala roditi bolesna. Otac Pio svetac je koji je također ušao u moje srce i srce cijele moje obitelji, tako da radosno čekamo svaku priliku za pohod u Italiju. Predivno je kada shvatiš da imaš svoje zagovornike u nebu kojima se utječeš u molitvi, a po njihovu zagovoru molitve budu i uslišane. Trudimo se da putujemo, da s djecom uživamo, a da to nije svjetovno izgubljeno vrijeme, nego da ih i duhovno usmjeravamo. Volimo hodočastiti. Djeci je lijepo u svakom svetištu po Hrvatskoj, Italiji, u Lurdu, Fatimi. Svima nam je najdraže otići k Majci u Međugorje. Često smo i u svetištu sv. Josipa u Karlovcu. Ondje se ne osjećamo kao hodočasnici, nego gotovo kao župljani jer tijekom tjedna često vozimo djecu na aktivnosti u Karlovac pa dođemo na misu. Zadovoljna sam životom, nemam što više tražiti, Bogu mogu samo zahvaljivati.«
Rijetko će se tko sam nametnuti
