Posljednji broj tjednika Nacional od 16. siječnja donio je zlonamjeran tekst na naslovnici »Plenković naredio da se Katolička Crkva praktički izuzme iz hrvatskog zakonodavstva i prosuđuje isključivo po kanonskom pravu«. Iako je istaknuta meta članka predsjednik Vlade Republike Hrvatske i neodoljivo ostavlja dojam da je riječ o nekom predizbornom politiziranju, treba upozoriti na barem neke objede koje se ondje spominju na račun Katoličke Crkve, a mogu dezinformirati javnost.
Prvo se tekstom sugerira da je »Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj« donesen u tajnosti te da je u uredništvo Nacionala taj dokument stigao nekim misterioznim putovima. Istina je pak da je čitav tekst sporazuma koji su 14. prosinca potpisali u ime Vlade ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica, a u ime Hrvatske biskupske konferencije njezin predsjednik zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, objavljen u Narodnim novinama još 21. prosinca 2023. No ni to nije prvi spomen toga sporazuma. Na zadnjem susretu predstavništva HBK-a i Vlade održanu još 30. studenoga 2023. u priopćenju je istaknuto da su sudionici »izrazili zadovoljstvo dogovorom o sklapanju Sporazuma o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj«, a istoga dana objavljen je i Prijedlog zaključka o prihvaćanju toga sporazuma koji je došao iz Ministarstva pravosuđa i uprave. Dakle, nema mjesta govoru o nekoj crkvenoj i državnoj tajnosti ili konspirativnosti.
Nacionalov tekst vrvi pojmovima poput »najveći politički bezobrazluk«, »dramatično retrogradno srozavanje«, »pretvaranje Hrvatske u vjersku državu«, »šteta«, »sramotni sporazum«, »skandalozno«… i slično. Takve tvrdnje u očitoj su službi stvaranja nesnošljivosti i prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj koja kao da tim sporazumom nešto dobiva što joj nikada nije pripadalo, a riječ je upravo o suprotnom.
Gotovo nevjerojatno zvuči da je takav sporazum potpisan više od 27 godina nakon potpisivanja međunarodnih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske kojima se reguliraju i pravna pitanja, uključujući i zahtjev da se oduzeta imovina vrati. Dakle, gotovo tri desetljeća odugovlačilo se s takvim sporazumom koji sada napokon olakšava ispravljanje goleme nepravde nanesene Katoličkoj Crkvi u doba komunističke diktature, kada joj je naprasito, »u ime naroda«, osim slobode djelovanja oduzimana i imovina. Svi se razumni slažu da sve što je oteto treba vratiti, bez obzira na to komu je oteto. Sa spomenutim sporazumom Crkva je preuzela na sebe najzahtjevniji dio posla, da u potpunosti u skladu s kanonskim propisima olakša državnim institucijama posao s kojim se dosad mnogi nisu željeli ili nisu uspjeli do kraja nositi: najprije utvrditi kojoj pravnoj osobi u Katoličkoj Crkvi pripada oduzeta imovina, da bi se oteto moglo i vratiti. Umjesto da se još godinama razvlače sporovi po uredima i javnopravnim ustanovama u kojima možda neki i ne razumiju razliku između nadbiskupije, redovničke ustanove, kanoničkih kaptola, župa, velikih ili malih sjemeništa, rektorskih crkava… odgovornost za utvrđivanje istine o pravnom sljedništvu povjerava se mjerodavnoj crkvenoj vlasti koja sve podatke ima i dužna je postupati isključivo u skladu s vrlo zahtjevnim i nadasve transparentnim kanonskim propisima, što je više puta istaknuto i u sporazumu. Uostalom, i dosad se u nekim slučajevima to pokazalo dobrom praksom pa nije riječ o nekoj većoj novosti.
Nije dakle riječ o tome da je »vjersko pravo nadređeno državnomu«, nego da se uz pomoć kanonskoga prava pomaže ispraviti nepravda nanesena u doba jugoslavenske komunističke vladavine. Očito nekoga tko žali za prošlim vremenima, a možda i za crkvenom imovinom u kojoj još uvijek bespravno uživa, boli da su, kako stoji u ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, »Država i Katolička Crkva, svaka u svom poretku, neovisne i samostalne«. Sve suprotno tomu bilo bi retrogradno, skandalozno, sramotno, bezobrazno…
