Dok se sliježu odjeci prve enciklike pape Lava XIV. »Magnifica humanitas«, gdje se tematizira odnos tzv. umjetne inteligencije i ljudskoga rada, umjetnosti i kulture, o gorućoj smo tehnotemi razgovarali s glazbenim umjetnikom i sveučilišnim profesorom Vjekoslavom Nježićem. Slijedom izlaganja koje je održao na Trećem hrvatskom simpoziju o umjetnoj inteligenciji u organizaciji HAZU-a skladatelj, pedagog i glazbeni producent pojasnio je kako famozni UI jest moćan alat, ali nema veze s inteligencijom ni umjetničkom kreacijom koja proizlazi iz ljudskoga duha.
Naši su studenti izvrsni; komunikativni su, inteligentni i pristupačni. To posebno vidimo na kolegijima koji su osnovani radi povezivanja studenata s različitih sastavnica sveučilišta u neku vrstu kreativnoga inkubatora. Tu frcaju ideje, među stručnjacima s različitih područja. Ove nam se godine dogodilo da smo imali četiri vrlo dobra pristupnika na prijamnom ispitu iz kompozicije, a samo tri mjesta. Htjeli bismo da se otvori i četvrto mjesto. Mogu primijetiti da su studenti već dobro potkovani znanjem, vještinama i idejama. Iznenadio sam se vidjevši stupanj sređenosti partitura njihovih skladba. One bi sutra mogle ići u tisak, što je neočekivano za tako mlade ljude. Neka su djela bila u rangu diplomskih radova. Kao da je riječ o kriku kreacije.
Umjetna inteligencija (UI) u prvom je redu pojam koji se rabi u računalstvu, kao prikaz mogućnosti velikih jezičnih modela. Oni na temelju velikoga broja ulaznih podataka mogu izlučiti neke permutacije, artikulacije, sistematizacije i analize te iz toga izvući rezultat koji očekujemo. To je i dalje algoritam, računalni program, s mnogo iteracija odnosno petlji. Figurativno rečeno, od inteligencije tu nema ni i. To nije inteligencija. Riječ je o pogrješnom nazivu. Možda možemo govoriti o simulaciji inteligencije. Inteligencija je ljudska karakteristika. Stroj nema ništa od toga, što se jasno može vidjeti na fenomenu halucinacija. UI je bezglav i u srži prijetvoran. Nedavno sam čitao kako je Ford otpustio 5000 ljudi iz svojih tvornica i na njihovo mjesto stavio algoritme koje nazivamo UI, i to u kontrolu proizvodnje automobila. Dogodio se, međutim, »UI bumerang«; otpustili su velik broj radnika i zamijenili ih UI modelima, međutim vlasnici su potom shvatili da je sustav kontrole znatno pao te da su ljudi nezamjenjivi. Tako su u sustav kontrole vratili određeni broj ljudi, oko 350 iskusnih inženjera. Nažalost ne odustaje se od toga da se ljude makne s radnih mjesta i da ih se zamijeni lažju, u pokušaju da se uštedi i zaradi. Međutim, na čemu? Zar na tome da netko pogine u prometu zbog nedostatne kontrole proizvodnje automobila? U glazbi nitko ne će poginuti zbog loših algoritama. UI treba uzeti kao fantastičan alat, kao sredstvo koje će olakšati obradu nekih informacija, segmentaciju i analizu. K tomu podatkovni centri troše mnogo struje kako bi nam Chat GPT dao odgovor na pitanje. Postoje vrijedni i korisni načini uporabe takvih algoritama: u energetici, oblikovanju novih materijala… no to su i dalje vrlo napredni programi, a ne inteligencija. Ne treba joj pripisati nadnaravnu moć. Kada čovjek zada algoritmu nešto na čemu nije treniran, on griješi.
Rasprava o estetici glazbe duboka je i seže daleko u prošlost. Postoje različita tumačenja. Danas se svašta naziva umjetničkim djelom. Sklon sam objašnjenju prema kojem »umjetnost« znači »umješnost, vještinu«.
Čovjek koji se koristi UI-jem pri skladanju očito je umješan u korištenju algoritmom i zavarao nas je da je to nešto originalno, što svjedoči o njegovoj naravi. No to je prijevara. Učiniti nešto što nam je lijepo, što nas začuđuje, to je umjetnost. Umjetnost može biti želja da uživamo u nečem lijepom, no između tjelesnoga užitka u wellness-centru i estetskoga užitka u zvuku postoji razlika. Postoje primjeri gdje ljudi spaljuju klavire i nazivaju to umjetnošću. Šezdesetih godina 20. stoljeća spaljivali su se stari, neupotrebljivi klaviri. Godine 2024. upotrebljivi koncertni klavir zapaljen je na početku Olimpijskih igara u Parizu. Paljenje klavira negiranje je sve tradicije koja nam je donijela taj instrument u želji da se istakne potreba za novim vremenima, kada ne ćemo živjeti u tzv. tiranijama tradicije. Štoviše, umjetnici pokušavaju postići – što nikada nismo imali, i što me rastužuje i potiče da govorim! – da umjetničko djelo bude nešto što nije od čovjeka. Umjetničko djelo koje nema ni natruhe veze s čovjekom – to se proglašava vrhunskim djelom. To je zapravo negiranje čovjeka. I ako prihvatimo da je to moguće, u velikim smo problemima.
To su vrlo duboka pitanja. Prvi sam put postao svjestan koliko su ona goruća 2016., na Svjetskim danima glazbe u Tongyeongu u Južnoj Koreji. Ondje se održavalo natjecanje za mlade skladatelje »Nove nade«. U završnicu su ušle četiri skladbe koje su sve bile pisane za komorni sastav ili orkestar. U trima skladbama glazbenici su svirali, no u jednoj su zamijenili instrumente balonima; napuhavali su ih i ispuštali zvukove. Od početka do kraja ni jedan glazbenik nije dotaknuo svoj instrument, nego su proizvodili zvuk »instrumentom« na kojem nikada u životu nisu vježbali. Netko je, dakle, odlučio stvoriti skladbu u kojoj će negirati instrumente te poniziti znanje i vještine glazbenika. Tada me supruga sablažnjena pitala: »Što je ovo?« Okrenuo sam se i rekao: »Šuti, ovo će dobiti prvu nagradu.« Bilo mi je jasno o čemu je riječ, da tu nije riječ o dramaturgiji i estetici glazbe, nego je jedini cilj biti provokativan tako da se negira vrijednost. Djelo je dobilo prvu nagradu.
Vrijeme Thomasa Manna bilo je turbulentno. To je vrijeme i Gustava Mahlera, koji je rekao: »Kada bih doznao da dolazi kraj svijeta, vratio bih se u Beč jer onamo svaka informacija dolazi dvadeset godina prekasno.« To je vrijeme bunta u umjetničkim krugovima protiv staroga, što razumijem. Mahler je cijenio Schönberga koji je postavljao novu glazbu. Tada se događala smjena i znanstvenih i umjetničkih paradigma. Georg Kantor, primjerice, bio je među onima koji su stvarali nove predodžbe o matematičkom i fizikalnom, nove poglede na beskraj u zbilji. Novi su pogledi bili u funkciji čovjeka, njegove spoznaje stvarnosti. Što je danas slučaj? Danas je na snazi samo negacija, i to negacija čovjeka. Ona se vrjednuje. Što nastranije, što sablažnjivije, što perverznije u kulturi… to se dobiva više lajkova, bodova, novca. Čini mi se da umjetnost danas ima sponzora koji čovjeku govori da je ružno biće i da je vrijeme da nestane. To je tendencija koju ne razumijem.
Kulturnjaci koji danas stvaraju negacijska djela kakva sam opisao djeluju u vremenu u kojem svatko može raditi što hoće. Svatko može biti površan i ponositi se time. Može imati nonšalantan pristup stvaranju, što će vrlo lako privući slične. To je zajednica koja se međusobno hrani. Ako tko postavi nešto drukčije, on je bijela vrana. To je vladavina nečega što je ispod ispodprosječnoga. Zamislite da književnik kaže kako se ponosi time što ne poznaje sintaksu, da ga to nikada nije zanimalo, da je to dio njegova identiteta i da ima pravo pisati bez obzira na pravila sintakse. Tako je i u glazbi. »Ponosim se time da budem prljav«, tako se može opisati takvo stajalište. To s vremenom postaje pokret »jednakosti i prljavštine«. One koji se pozivaju na vrijednosti koje polaze od čovjeka kao bića smatraju »dinosaurima koje treba maknuti«. To je jedna opasnost. Druga, koja je u takvim krugovima prisutna, ideja je da je čovjek kriv za sve što je loše na svijetu; uništenje čovjeka doživljava se kao dužnost i tomu se proponenti vesele. Takvo je stajalište uzdignuto na pijedestal. Ja ga prezirem.
Može se reći da je uporaba UI-ja u stvaranju glazbe obmana i prijevara. Umjetnom inteligencijom pokušava se stvoriti kreacija, što je nemoguće. Ona dobro funkcionira u svrhu uljepšavanja. Vrlo napredni algoritmi mogu, primjerice, od harmonijske progresije u nekom instrumentu napraviti vrlo raskošan zvuk ili produkcijsko bogatstvo, s pratećim vokalima ili novom basovskom dionicom. Svi zato hvale UI program Suno. Mnogi skladatelji uzimaju svoje snimke od prije 20 godina kako bi ih program uljepšao i modernizirao. Međutim do danas još nije postavljen algoritam koji će napisati zadaću iz harmonije koju pišu naši srednjoškolci, tj. koji će izraditi dvije smislene polifone linije bez pogrješaka. Za sada nema umjetnoga Palestrine, no radi se na tome. Radi se na tome da se jednom skladba sastavi od 20 posto Palestrine, 50 posto Mozarta, nešto Mahlerova harmonijskoga jezika i Ravelove instrumentacije. To će biti privid jednoga Frankensteina, himera.
Može li kultura postojati tako da konstantno negira?
Čemu to? Ako postoji kreativan skladatelj, zašto bi umjesto njega glazbu sintetizirao stroj?
Zato što za tim postoji potražnja. Današnja produkcija ne obuhvaća tek popularnu i filmsku glazbu, nego i golemu industriju videoigara. Ona zaradom nadmašuje filmsku industriju. Traži se mnogo skladatelja. Danas se čak učenici srednje tehničke škole upućuju u komponiranje. Takav je slučaj u Sisku; srednjoškolci tehničke struke iz udžbenika uče harmoniju iako prije nikada nisu doživjeli razliku između sekunde i terce. Riječ je o generičkom pristupu gdje kompozitor postaje opslužitelj algoritma. Od predefiniranih zvučnih postavaka (pre seta) bira što mu se najviše sviđa.
Ne poznajem područje autorskih prava pa ne mogu odgovoriti u pravnom smislu. Postoji sustav vještačenja; kada netko ukrade nečiju melodijsku liniju, odgovoran je za to. S uporabom UI-ja već su se počele pojavljivati pritužbe, ne samo u glazbenoj industriji, nego i u dizajnu. Neupitno će doći do problema. Kako će se na to reagirati, pokazat će vrijeme. U srži je pitanje što je kreacija; je li skladba samo kompilacija ili nešto dublje, povezano s ljudskim duhom.
Zanimljivo je što postoje koncerti na kojima navodno autori glazbe nisu ni ljudi ni strojevi nego – banane. Biljke, pa i banane, šalju impulse; može ih se stimulirati da odašilju tok podataka. Senzori se prikvače na biljku, povežu s parametrima sinteze, dobiju se rezultati u obliku zvuka i kaže se da banane stvaraju glazbu. Međutim ipak je riječ o kompozitoru koji filtrira podatke i upravlja njima. Tek tada se dobije nešto akustički lijepo. Tok nasumičnih podataka ipak generiraju banane. Postavlja se pitanje tko je autor – biće koje emitira podatke ili biće koje ih brusi? Volim se igrati takvim idejama, no ključno je pitanje određenja čovjeka; je li glazba rezultat našega duha ili eksperimenta s bananama? »Koncert banana« pripadao bi u izložbenu praksu, a to nije umjetnost. Umjetnost mora dolaziti od čovjeka. Sretan sam što radim na akademiji s kolegama s kojima uvelike dijelim stajališta. Promatramo studente kao kreativce koji ne će posegnuti za nečim generičkim. U posljednje vrijeme imamo po nekoliko studenata koji ne nose pametni telefon, nego starinsku Nokiju na tipke. Nedavno su studenti kolegu i mene pozvali na roštiljadu. Imam veliku vjeru u mlade i volim raditi s njima. Kao da sam neki »Dorian Gray« koji crpi njihovu energiju, koji se inspirira vjerom da je sve moguće i lako! Ako netko izazove promjenu, bit će to mladi.
Definitivno je veće. Prije nije bilo toliko partyja i koncerata koji su bili toliko glasni. Prije 40 godina nije bilo rave-partyja, ultra dance i klupske scene. Moje je poslanje govoriti o tome što se događa – o sakaćenju sluha. Trećina mladih ljudi ima oštećenje sluha. Više nemaju svoj mladenački spektar, od 20 Hz do 18 kHz.
Oni više ne čuju iznad 14 kHz. Njihov je doživljaj spektra zvuka taman i tup. Čuju kao ljudi od 70 godina jer sluh prirodno degradira. Demonstriram studentima kako će čuti kada budu imali 80 godina pa im pojasnim da njihovi djedovi i bake tako čuju, a oni kažu da je to »tamno«. Njihov je doživljaj svijeta usamljeniji. Nema vibrantnosti boje. Mladi, naprotiv, slušaju glazbu u svoj spektralnoj širini. Zvuk je promjena zvučnoga tlaka, a ljudsko je uho jedan od najkompleksnijih organa. Stereocilije provode oscilacije zvučnoga tlaka prema mozgu. Kada nastupi jaka promjena zvučnoga tlaka, primjerice val od 100 dB na koncertu, stereocilija se slomi. Ona i dalje šalje signal mozgu, što čujemo kao pištanje. To »zujanje« u ušima znak je da smo tu frekvenciju čuli posljednji put jer mozak ubrzo isključi stereociliju. Iz toga razloga savjetujem studentima da na uho stave malu branu u obliku maramice ili papira. Velikim frekvencijama zvuka služe se države primjerice za rastjerivanje prosvjednika – zvučnim topovima. Oni su ultrazvučni, no imaju toliku frekvenciju da mogu utjecati na unutarnje organe i kožu. Osakaćuju čovjeka na perfidan način. Ništa ne čuje, a ima osjećaj da mu tijelo gori.
Ako netko u mojoj glazbi pronađe istraživanje, propitivanje ili poruku, ima pravo na to. No to nije moja primarna želja – da svojom glazbom nešto poručim. Glazba nema visoku određenost, što je prednost. Komponiranje je igranje u vremenu odnosno oblikovanje vremena. U vremenu se događa porast napetosti i promjena tonske boje. Na kraju se pitamo što to znači. Nema jasnoga odgovora i to je ono što je lijepo. Glazba je veličanstvena u tome što nije determinirana. U njezinu je središtu čovjek. Zamislite lijepu kuću; uđete u nju i shvatite da ondje nitko ne živi. Takva je generička glazba, konstrukt. U središtu istinske glazbe ljudski je duh. Umjetnost je lijepa ako izražava ljudski duh, ako izražava doživljaj. Kada kažem »ljepota«, ne mislim na estetiku pojedinoga stila – pa bi nekomu možda barokna glazba bila lijepa a jazz ružan. Ako umjetnik želi nešto napraviti, to može biti lijepo. Ako ne zna kako napraviti nešto što želi, onda to nije lijepo. Ljepota je očuvanje prirodnih datosti djeteta – znatiželje i zaigranosti – u skladanju koje je igra znalca.
Institucije objavljuju propozicije za financijsku potporu glazbenim projektima. Te propozicije postavljaju pitanje na koji način rad glazbenika pridonosi određenoj manjinskoj zajednici. Na taj način kultura stupa na trag ideologije, koja se može izroditi u tiraniju. Ako netko tko napiše da njegova glazba pridonosi nekoj društvenoj manjini dobije financijsku stimulaciju, a netko tko odgovori negativno ne dobije, tada postoji diskriminacija. Evo primjera; kada smo supruga i ja došli na magisterij u Nizozemsku, sreli smo drage prijatelje iz Beograda, slikare. Objasnili su nam da su zbog teških uvjeta mnogi građani Srbije emigrirali i upisivali različite fakultete u Nizozemskoj. Oni koji ništa drugo nisu mogli upisati redovito bi upisivali slikarstvo jer je za prijamni ispit bilo dovoljno na najlonskoj vrećici napisati »global warming« (hrv. »globalno zatopljenje«). To je tada bio trend, a danas su trend određena »slova«.
Fascinantni su mi fizikalni i matematički podatci, usklađenost fizikalnih konstanta… Sve je to odraz elegantne matematičke forme, nečega Božjega. Primjerice, Eulerova jednadžba, procesi nastanka života i glazba odraz su Božje prisutnosti. Vidim to u svemu; živimo u čudesnom. Priča o Bogu ima veze s beskonačnošću, koja je prisutna u glazbi. Beskonačnost je utkana u srž tvorbe tona u kojem je sadržan beskraj alikvotnih tonova. Mi taj beskraj ne možemo čuti jer čujemo samo do 20 tisuća Hz. U alikvotima jednoga tona vlada matematički red. To me navodi na razmišljanje da je temeljni ton osnovni impuls na koji se naslanja sva realnost koju proživljavamo… poput alikvotnih tonova.
