Među poznatim, važnim, utjecajnim ljudima ima i takvih o kojima, kad umru, čovjek mora razbijati glavu pokušavajući se prisjetiti onoga po čemu će ostati posebno upamćeni, nekoga velikoga djela, monumentalnoga projekta, nečega u čemu su ostavili neizbrisiv trag. Među takve moglo bi se ubrojiti i Jacquesa Chiraca, bivšega francuskoga predsjednika koji je preminuo 26. rujna. Da ne bude zabune, nitko tko je iole zainteresiran za političke prilike u Europi na smjeni tisućljeća ne može ga mimoići u svojim mislima. On je u životu obavljao gotovo sve važne dužnosti koje postoje u Francuskoj, bez njega se ne može zamisliti europska, pa ni svjetska politička scena, ali nekakvo golemo djelo, nekakav neuništivi spomenik ne će ostati iza čovjeka čije ime piše na jednostavnom kamenom križu na pariškom groblju Montparnasse. Nije dobivao ratove, nije ih ni započinjao, nije stvarao EU, nije sklapao spektakularne međunarodne sporazume, ukratko, njegovo ime ne izgovara se sa strahopoštovanjem. Ipak, bez njega su nezamislivi politički odnosi u Europi krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Pa i ako nikad nije bio na čelu nečega ključnoga, ništa ključno u tome vremenu nije se dogodilo bez njega. I rast Europske unije, i odnosi u NATO-u, i svjetske krize i odnosi među atomskim silama, i mnoge druge važne teme u Francuskoj i Europi nose trag njegova djelovanja. Na neki način on je poput francuske politike, svagdje ga je bilo, na sve je utjecao, ali pitanje je u čemu je bio ključan. Hrvati će ga pamtiti po zaokretu u francuskoj politici, kad je Pariz nakon njegova stupanja na dužnost počeo ozbiljnije shvaćati Hrvatsku. Ali daleko od toga da u hrvatsko-francuskim odnosima ima nekoga posebnoga žara, ako se izuzme nekolicina poslovnih i kulturnih projekata i poslovično uglađeni odnos pri državničkim susretima. Chirac je bio akter vremena koje je prošlo, uvjeti u kojima djeluje međunarodna politika u međuvremenu su se promijenili.
Kad je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u rujnu 1995. u Parizu dočekan s najvišim državničkim počastima, to je značilo prekretnicu u političkim odnosima u Europi, a posebice u odnosima između Francuske i Hrvatske. Samo nekoliko tjedana ranije Hrvatska je »Olujom« pomela velikosrpskoga agresora i time stabilizirala svoj položaj međunarodnoga čimbenika. Jacques Chirac, vođa konzervativnih gaullista koji je nekoliko mjeseci prije toga naslijedio socijalista Françoisa Mitterranda na dužnosti francuskoga predsjednika, odlučio je pokazati da priznaje novi odnos snaga na jugoistoku Europe i definitivno napustio doktrinu favoriziranja Beograda. Carl Gustaf Ströhm pisao je tada u Die Weltu: »Francuska politika, posebice pod Mitterrandom snažno usredotočena na Srbe kao tradicionalne saveznike i protivnike Nijemaca, učinila je senzacionalan zaokret. Pariz se okreće Hrvatima. Chirac je najprije potpuno pragmatično prepoznao da je Hrvatska postala ozbiljna vojna, politička i gospodarska veličina u jugoistočnoj Europi… Francuska je strana uzgred poslala povijesnu poruku: Gledano iz Pariza, orijentacija prema Srbiji bila je proizvod kasnoga devetnaestoga stoljeća.«
Naglašavajući francusku pragmatičnost, Ströhm napominje da je jedan od prvih rezultata povijesnoga Tuđmanova posjeta Parizu odobrenje koncesije francuskomu konzorciju za gradnju autoceste u Istri. Chirac, tada novi i ambiciozni francuski predsjednik, prostiranjem crvenoga tepiha pred hrvatskim kolegom htio je pokazati da razumije i prihvaća nove političke okolnosti u Europi. To naravno nije bio jedini zaokret u francuskoj politici nakon njegova stupanja na dužnost. Gaullist Chirac od u najmanju ruku suzdržana promatrača prilika u Europskoj uniji postao je njezin gorljiv zagovornik, bio je neugodan sugovornik SAD-a, a izazivao je bijes i strah mnogih u svijetu obnavljanjem nuklearnih pokusa. Teško je pronaći državnika iz redova velikih čija se politika u tolikoj mjeri odlikovala pragmatizmom i koji se tako dosljedno prilagođavao izazovima i okolnostima.
Jacques René Chirac rođen je 29. studenoga 1932. u Parizu. Obrazovanjem, okolnostima odrastanja i karijerom nije se izdvajao od većine drugih pripadnika francuske elite, ali podrijetlom nije bio njezin pripadnik. Obitelj mu je podrijetlom iz regije Limousin u srednjoj Francuskoj, a otac mu je bio knjigovođa prije nego što se uspio probiti u poslovnim krugovima i postati savjetnikom moćnih industrijalaca. Za razliku od mnogih svojih suvremenika u vrhu političke i gospodarske moći nije imao čak ni mnogo imena. Primjerice, njegov prethodnik na dužnosti predsjednika zvao se punim imenom François Maurice Adrien Marie Mitterrand.
Skromnost u Francuskoj nije uvijek vrlina, ali skromno podrijetlo nije zaprjeka društvenomu usponu. Mladi Chirac dobio je najbolje obrazovanje. Kao i većina francuskih predsjednika završio je elitni Pariški institut političkih znanosti (Sciences Po) i, što je također važno za napredovanje u specifičnim francuskim uvjetima, Nacionalnu upravnu školu (ENA) koja obrazuje državne činovnike. Time je dobio savršenu podlogu za političku karijeru. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bio je suradnik predsjednika Georgesa Pompidoua. Kad je Pompidou 1974. umro, a na njegovo mjesto došao Valéry Giscard d’Estaing, Chirac je postao predsjednikom vlade. Čak osamnaest godina, od 1977. do 1995., bio je pariški gradonačelnik. Istodobno je neko vrijeme obnašao i dužnost predsjednika vlade, što je u Francuskoj spojivo.
Chiraca se može opisati kao strastvenoga gospodina s dobrim odgojem. Očito mu je ta druga osobina bila posebno važna jer je u nekim slučajevima čak svojim političkim sugovornicima predbacivao nedostatak odgoja. Jasno, dobar odgoj ne mora biti zaprjeka protuzakonitu ponašanju. Chirac je nakon svršetka političke karijere osuđen zbog nepotizma. Rekao je da ne prihvaća presudu, ali da mu zdravstveno stanje ne dopušta boriti se protiv nje.
Dok je bio mlad i zdrav, nije mu nedostajalo ambicija. Dvaput je izgubio predsjedničke izbore, 1981. i 1988., oba puta pobijedio je Mitterrand. Na izborima 1995. Mitterrand se više nije kandidirao, a izbore je osvojio Chirac. Na sljedećim izborima, 2002., Chirac je u prvom krugu dobio najviše glasova, ispred Jean-Mariea le Pena, ali s nešto manje od 20 posto glasova postigao je najlošiji rezultat od svih predsjednika koji su se ponovno kandidirali. U drugom je krugu pak uspio oko sebe okupiti sve političke snage koje su se htjele suprotstaviti Le Penu. Dobio je 82,21 posto glasova, što je najbolji rezultat u povijesti francuskih predsjedničkih izbora. Chirac se dugo dvoumio hoće li se još jednom kandidirati, ali kratko uoči izbora 2007. objavio je da odustaje od kandidature. Dugogodišnji vođa francuskih konzervativaca iza sebe je ostavio razjedinjen politički tabor gaullista koji se upravo nalazio usred procesa ponovnoga vlastitoga definiranja.
Francuski politički sustav specifičan je u Europi, pa stoga i ulogu aktera valja promatrati u skladu s tim posebnim okolnostima. Među europskim parlamentarnim demokracijama Francuska se ističe kao predsjednički sustav, ili »polupredsjednički«, kako se službeno naziva. Uglavnom, taj sustav podrazumijeva jaku ulogu predsjednika države, koji kao čelnik izvršne vlasti nije potpuno podređen parlamentu kao u parlamentarnim demokracijama, nego s njim dijeli političku moć. Nadalje, stranački sustav u Francuskoj nije, kao u većini drugih europskih demokracija, mjesto oblikovanja političke volje. Stranke u Francuskoj zapravo su neka vrsta izbornih stožera i često se događa da onaj tko se domogne položaja predsjednika države osniva vlastitu stranku ili pak postojeće stranke oblikuje prema svojim zamislima. Građani stoga nemaju mogućnost preko stranaka sudjelovati u oblikovanju političke volje, nego svoje interese nastoje zaštititi preko državne uprave. Česti incidenti na francuskim ulicama, kad prosvjednici nasiljem pokušavaju upozoriti na svoje probleme, upravo su rezultat toga nedostatka mjesta za politički dijalog, koji se u drugim demokracijama s više ili manje uspjeha odvija upravo unutar stranaka.
Valja također imati na umu da je francuska politička povijest zapravo povijest eksperimentiranja oblicima političkoga upravljanja. Sadašnja, peta francuska republika, proglašena je 1958., nakon razdoblja nestabilnosti i neučinkovitosti sustava, među ostalim vidljiva i u nesnalaženju države u kolonijama koje su težile k neovisnosti. Peta francuska republika nosi pečat gaullizma, političkoga smjera što ga je tijekom Drugoga svjetskoga rata razvio Charles de Gaulle, koji je od 1959. do 1969. bio njezin predsjednik. Gaullizam je konzervativna struja francuske politike, koju odlikuje snažno domoljublje, centralistička država, otvorenost prema tehnološkomu razvitku i politička pragmatičnost, posebice u pitanjima vanjske politike. Značajka gaullizma je i multilateralnost, temeljna sklonost zajedničkomu rješavanju međunarodnih pitanja umjesto jednostranih i bilateralnih rješenja.
Pragmatičnost i multilateralnost, tipične ne samo za predstavnike gaullističke struje, nego i za pripadnike drugih smjerova u francuskoj politici, zaslužni su za dojam vrludanja, ponekad čak nepouzdanosti ili stvarnih zaokreta u francuskoj politici. Spomenute promjene u Chiracovu odnosu prema Europskoj uniji svjedoče upravo o tome da Francuska često pristupa političkim izazovima osluškujući raspoloženje drugih aktera, pokušavajući dovesti za isti stol što više sugovornika i u konačnici procjenjujući vlastite interese u danim okolnostima. I, jasno, oslanjajući se na osjećaj vlastite snage. Jedan od primjera takvih zaokreta jest i povlačenje Francuske iz vojne strukture NATO-a 1966. Tek je 2009. ponovno postala punopravnom članicom zapadnoga vojnoga saveza.
Francuska je bivša kolonijalna sila, država koja se od okupiranoga područja u Drugom svjetskom ratu pretvorila u silu pobjednicu, nuklearna sila, država koja već tradicionalno sjedi za stolom kad se razgovara o sudbini Europe, o Africi da se i ne govori. Izraz »grandeur« (veličina) u Francuskoj se rabi kao sinonim za snagu, utjecaj i poseban položaj Francuske u svijetu. »Grandeur« je važan sastojak gaullizma, a i sam De Gaulle koristio se njime ističući veličinu svoje zemlje.
Chiracovi zaokreti bili su odraz sustavnoga pristupa političkim izazovima, nastaloga na suočavanju s problemima »velike nacije«, kako neki nazivaju Francusku, s njezinim utjecajem i unutarnjim problemima. Razdoblje Chiracova predsjednikovanja vremenski se podudara s temeljitim promjenama u strukturi politike uopće, a istodobno s njegovim odlaskom s političke pozornice završilo je i političko razdoblje snažnih političkih predvodnika.
Tadašnje prepoznavanje Hrvatske kao političkoga čimbenika, bez obzira na moguće idejne perspektive ili čak emocionalne odjeke, bio je samo pragmatičan korak koji je, iz kuta gledanja francuskoga predsjednika, odražavao stvarno stanje stvari u Europi.
Hrvatsko-francuski odnosi ušli su tada u novo razdoblje samim time što je Hrvatska postala neovisna, što se pojavila na političkom zemljovidu. Oni se međutim nikad nisu razvili u nešto posebno. Razloga ima dosta. Prvi je u veličini i međunarodnom značenju obiju zemalja, koje ni u jednom ni u drugom nisu usporedive. Osim toga, francuska politika kontinuirano usklađuje svoje prioritete s prilikama u svjetskoj politici, a ni u tom pogledu Hrvatska nije pretjerano atraktivan partner. Ostat će zapamćeno i da je Hrvatska u Pariz slala za veleposlanika čovjeka koji je u uredu držao sliku druga Tita. Kako bi takav predstavnik mogao izgrađivati ozbiljne odnose među državama, teško je reći. Naposljetku, novo razdoblje u uzajamnim odnosima vremenski se poklopilo s novim razdobljem u politici uopće, koje odlikuju novi oblici komunikacije. Težišta političke moći u međuvremenu se sele iz vladinih ureda na Facebook, pa se i time mijenjaju i profili političkih moćnika, koji se od predvodnika pretvaraju u sljedbenike anonimnoga mnoštva.