UZ SRBIJANSKU IZLOŽBU O JASENOVCU U UN-u Vlasti su dužne otkriti istinu

Foto: Shutterstock

U Ujedinjenim narodima u New Yorku u četvrtak 25. siječnja, u sklopu Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta, više nego kontroverznu izložbu »Jasenovac – pravo na nezaborav« otvorio je ministar vanjskih poslova Republike Srbije, što je potvrda da iza te izložbe stoji službena srbijanska politika. Organizacija Ujedinjenih naroda ogradila se od te izložbe, što znači da ona ne stoji iza toga projekta, zbog kojega je Republika Hrvatska uputila Srbiji prosvjednu diplomatsku notu. Cijelo događanje glede te izložbe i svega oko nje nameće brojna važna pitanja pa je primjereno barem na neka upozoriti.

Načela pogažena u UN-u

Sve žrtve holokausta i općenito Drugoga svjetskoga rata i poraća zaslužuju iskren pijetet i pročišćen spomen te su neugušiv bolan krik da nigdje i nikada više ljudi tako ne stradavaju. Istodobno ni žrtve holokausta, ni Drugoga svjetskoga rata ni poraća ne smiju postati još jednom žrtve kojima bi se politički ili ideološki manipuliralo, da bi se na njima pribavljalo svojevrsne političke ili ideološke poene ili da bi se propagirala ili nametala kolektivna odgovornost. Te žrtve ni pod koju cijenu ne smiju biti tako instrumentalizirane da bi se njima ne samo podržavale i podgrijavale, nego i produbljivale međuetničke mržnje. Te žrtve, bez obzira na svoju etničku, vjersku ili svaku drugu pripadnost, već su same po sebi više nego rječita osuda svih zločinaca, nalogodavaca i ideoloških inspiratora bez obzira na njihove različite pripadnosti i s tom i takvom osudom slaže se svaka humana osoba, svaki humani svjetonazor i svaka humana politika. To su elementarna civilizacijska načela, kojima bi upravo Ujedinjeni narodi trebali biti promotor i zaštitnik, a upravo ta su načela tom srbijanskom izložbom pogažena u samim Ujedinjenim narodima.

Odvraćanje pozornosti od velikosrpske agresije

Zastrašujuće je što je upravo Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta zloporabljen za političku diskreditaciju hrvatskoga naroda i države Hrvatske u samom sjedištu Ujedinjenih naroda, i to nakon otvorene velikosrpske agresije koja je prouzročila nove goleme ljudske žrtve na svim stranama i goleme, gotovo nesagledive štete u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini, koje su bile izložene toj agresiji. Koliko je licemjerno takvo odvraćanje pozornosti od velikosrpske agresije devedesetih godina prošloga stoljeća, najbolje otkriva činjenica da je Srbija, kao i Hrvatska, imala kvislinšku, nacističku vladu, da je Beograd bio prvi grad proglašen »Judenfrei« (grad u kojemu više nema Židova) te da je Srbija svoga nacističkoga kvislinškoga poglavara rehabilitirala, što ni jedna relevantna politička snaga u Hrvatskoj ne traži za hrvatskoga kvislinškoga poglavara. Zastrašujuća je drskost kojom su srbijanski ideolozi i političari još jednom odlučili zloporabiti Jasenovac, koji jest stratiše, ali koji su pretvorili u politički i ideološki mit koji Hrvate pretvara u genocidan narod, a na sva usta govore da žele dobrosusjedske odnose. Jasenovac i jasenovačke žrtve zloporabili su i za uzbunjivanje srpskoga naroda uoči i za vrijeme velikosrpske agresije te, premda je ta politika doživjela i vojni i civilizacijski poraz, srbijanska državna politika ustraje i dalje na starom kursu ne mareći za to kakvu štetu zapravo nanosi istini i svomu srpskomu narodu.

Hrvatske državne vlasti, jer se radi o krajnje osjetljivu pitanju, dužne su baš sve učiniti da se otkrije istina, uključujući potraživanje arhivske građe o Jasenovcu koja se krije u srbijanskim arhivima, kao i iskapanje na samim jasenovačkim područjima jer suvremene forenzičke metode mogu razotkriti pravu istinu.

Poznato je da su srbijanski mit o Jasenovcu prihvatile i jugoslavenska komunistička politika i ideologija te da su nastale čitave biblioteke knjiških izdanja koje falsificiraju događanja u Jasenovcu, nemilosrdno manipuliraju brojem i etničkim sastavom žrtava, a ta su stajališta sustavno popularizirana svim sredstvima priopćivanja te su još i danas mnogi građani bivše savezne države, čak i u današnjoj Hrvatskoj, žrtve te smišljene propagandne prijevare. Ovdje nije moguće ulaziti u pitanje zašto je to tako u Srbiji, ali nije moguće izbjeći pitanje zašto Hrvatska nije gotovo ništa učinila da bi se otkrila istina o Jasenovcu. Hrvatska ljevica, ako takva stvarno postoji, dobro zna zašto ni Tito baš nikada nije želio kročiti u Jasenovac. Hrvatske državne vlasti, bez obzira na politički predznak vladajuće garniture, ako imalo suosjećaju s hrvatskim narodom, dužne su se suočiti s velikosrpskim, a kasnije i komunističkim jasenovačkim mitom, raskrinkati ga i hrvatski narod osloboditi kolektivne optužnice, a sve zločine i zločince, bez obzira na njihove pripadnosti, jednako osuditi i jednako u javnosti tretirati. 

Istina o Jasenovcu oslobađa

Hrvatske državne vlasti, jer se radi o krajnje osjetljivu pitanju, dužne su baš sve učiniti da se otkrije istina, uključujući potraživanje arhivske građe o Jasenovcu koja se krije u srbijanskim arhivima (stariji hrvatski povjesničari za to dobro znaju), kao i iskapanje na samim jasenovačkim područjima jer suvremene forenzičke metode mogu razotkriti istinu. Hrvatske državne vlasti ne smiju biti indiferentne, kao što su to bile više od 20 godina, do sada, na znanstveno i objektivno otkrivene netočnosti na sadašnjem jasenovačkom popisu žrtava, niti podlijegati propagandistima jasenovačkoga mita u Hrvatskoj koji svako istraživanje Jasenovca i jasenovačkh žrtava u dobrom boljševičkom duhu proglašavaju revizijom povijesti. Da su hrvatske državne vlasti glede toga pitanja učinile ono što bi učinila svaka stvarno državotvorna i narodna vlast u svakom narodu, Srbija ni drugi propagandisti jasenovačkoga mita ne bi više mogli trovati neistinom ni hrvatsku, ni srbijansku ni svjetsku javnost. I istina o Jasenovcu oslobađa, a Jasenovac ne bi više mogao biti moneta za potkusurivanje između ekstremnih ljevičara i ekstremnih desničara. Istina o Jasenovcu omogućila bi Hrvatskoj obranu od svih vrsta optužaba za tobožnju fašizaciju ili ustašizaciju zemlje, jer sva istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj manje desnoga ekstremizma nego u ikojoj drugoj europskoj državi.

IZVORGlas Koncila br. 5/2018.
Prethodni članakUZ DAN ŽIVOTA Iskustvo šesteročlane obitelj Radić iz zagrebačkih Remeta
Sljedeći članakKOMUNISTIČKO GLASILO »NAPRIJED« O KATOLIČKOJ CRKVI OD 1949. DO 1954. (3) Raditi na pobijanju religioznih zabluda!