Sunčano i prohladno jesensko jutro dočekalo nas je u Delnicama. Pred župnom crkvom sv. Ivana Krstitelja vjetar je trgao šareno lišće s granja i raznosio ga po ulici. No nije ostalo puno vremena za doživljavanje listopada. Počinjala je za koju minutu nedjeljna misa i valjalo je ubrzati i poći ukorak s domaćim ljudima.
Župnik Ivan Milardović: »Treba ići nedjeljnom na misu, dobro je biti redovit i u tjednu, moliti za svoje nakane, za dobro svoje obitelji, za dobro ljudi oko nas. Ali po nama se Kristova ljubav prema ljudima mora osjetiti konkretno«Ako mladi odu, starijima nema tko pružiti ruku
Prostrana je crkva bila dobro popunjena. Uz župnika Ivana Milardovića na oltaru su bila i trojica ministranata. Izraženije su bile starije generacije, no u klupama su se mogle zapaziti i obitelji s malom djecom.
Listopad je možda i najljepši dio godine za pohod Gorskomu kotaru. Jesen pokaže svoju paletu, a hladnoća je još uvijek podnošljiva. »U ostatku godine nije tako. Ovo je zaista lijep kraj, ali u klimatskom i geografskom smislu prilično je zahtjevno. Konkretno mislim na zime koje su prilično oštre. Padne i puno snijega. Visoki su i troškovi grijanja«, pojašnjava nam nakon nedjeljne mise župljanin Nenad Lučić, ujedno kolega novinar koji radi na radiju u Rijeci.
»Zima nas je poprilično snažno udarila 2018. godine. Tada su se razotkrili i mnogi naši problemi. Mnoga su starija domaćinstva postala ugrožena. Budući da više nemaju svoje djece i unuka, dogodilo se to da im netko mlađi iz obitelji nije mogao počistiti snijeg pred kućom. To je možda i najznačajnija razlika današnjice i nekih ranijih razdoblja. Prije bi u jednoj kući bila tri naraštaja – djedovi i bake, djeca i unuci. Unuke su čuvali djedovi i bake, a djedovima i bakama pomagali su unuci i njihovi roditelji. Dakle uvijek je blizu bio netko tko je vitalan i koji starijima može pomoći. Sada su mnogima djeca daleko od njih, u Rijeci, u Zagrebu i drugdje«, kazuje nam Lučić.
Zajedništvo je nepresušna tema
Autocestom je od Delnica do Rijeke potrebno 40-ak minuta vožnje pa se u mnogočemu Delnice počinju kolokvijalno nazivati riječkim »prigradskim naseljem«. »Tradicionalno je ovaj kraj bio poznat po šumarstvu i drvnoj industriji. No početkom ovoga stoljeća došlo je do propasti drvne industrije. To se, jasno, odrazilo i na našu demografsku situaciju i na život župe. Delnice su primjerice 2001. imale 4500 stanovnika, a sada nas je oko 3800«, pojašnjava sugovornik Lučić, inače upućen u mnoge zgode i nezgode iz delničke svakidašnjice. Delnice su dakle – osim što su prometna spona između kontinentalne i primorske Hrvatske – ujedno i mjesto na kojem se nažalost putem zaustavljaju problemi koji danas more i čitavu Hrvatsku.
»Možda sam već dosadio ljudima, ali zato neprestano i na misama i u osobnim susretima govorim o zajedništvu. Treba ići nedjeljnom na misu, dobro je biti redovit i u tjednu, moliti za svoje nakane, za dobro svoje obitelji, za dobro ljudi oko nas. Ali po nama se Kristova ljubav prema ljudima mora osjetiti konkretno, ona ne smije ostati samo na riječima, ona mora zaživjeti u djelima«, nadovezao se župnik Milardović. U Delnicama je oko tri godine.
U župnoj se crkvi sv. Ivana Krstitelja nedjeljom slave dvije mise. Nedjeljama župnik Milardović slavi mise i izvan Delnica. Jednu je nedjelju u obližnjem mjestu Lučice, a drugu u Mariji Troštu. Svake druge nedjelje u listopadu ispred delničke župne crkve okuplja se narod na pješačkom hodočašću do crkve Majke Božje Utješiteljice u Mariji Troštu. Važna je to i duga tradicija za stanovnike Delnica. Crkva sv. Josipa u Lučicama posebna je pak po tome što se gradila uz velike napore i materijalnu potporu lokalnoga puka. A kada su se trebale osigurati potrebne građevinske dozvole, znakovito, njezinu su izgradnju u peticijama podupirali i stanovnici koji nisu katolici.
Umjesto televizije bolji je susret uživo
Župa u Delnicama ulazi u kategoriju srednje velikih hrvatskih župa. Pripada Riječkoj nadbiskupiji. Čini ju oko 3200 vjerničkih duša, od kojih je, kao i u drugim sredinama, otprilike deset do petnaest posto u punini uključeno u nedjeljne mise i župna okupljanja. Još uvijek se u Delnicama zadržao običaj da se nakon nedjeljne mise pred crkvom zastane u razgovoru, pretresu teme i događanja koja su se zbila od protekle nedjelje. Razgovor se često nastavi i u župnikovoj kući.
Nenad Lučić: »Prije bi u jednoj kući bila tri naraštaja – djedovi i bake, djeca i unuci. Unuke su čuvali djedovi i bake, a djedovima i bakama pomagali su unuci i njihovi roditelji. Dakle uvijek je blizu bio netko tko je vitalan«Biti svećenik u župi srednje veličine, napominje nam župnik Milardović, znači i da se s većinom onih koji su redoviti na misama može njegovati i osobni susret. »Međutim osjeti se i kod nas u Delnicama neka vrsta otuđenja. Ne zapažam to samo ja, govore mi to i ljudi. No tada jedino mogu reći da smo si sami krivi za takvo stanje – jer kako se ne bismo otuđili jedni od drugih ako, primjerice, izaberemo slobodno vrijeme uložiti u beskraj sapunica i razonode na televiziji? Dok tih sadržaja nije bilo, ljudi su obilazili jedni druge. Ispeklo bi se malo polica, špeka i razgovor bi potekao«, dodaje župnik.
Župljani rado prihvaćaju hodočašća. Uz pješačenje u Mariju Trošt pohodi se Trsat, Gerovo, Mrkopalj, Dedin… U župi su dobro primljene i različite društvene organizacije – zajednica branitelja, vatrogasci, lovci, KUD… U rujnu je župa u Delnicama bila domaćin duhovnoga susreta branitelja i njihovih obitelji. Uz misno slavlje koje je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić organizirana je i panel-rasprava u kojoj se govorilo o traumatskim iskustvima i duhovnom osnaženju branitelja. U župi je već dugo dobrodošla i skupina motociklista »Mountain Riders«. Njihova okupljanja ne svode se samo na avanturizam na dva kotača po vijugavim cestama. Skupina je orijentirana humanitarno, a u nekim svojim inicijativama blisko surađuje s delničkom župom.
Kad župnik sjedne u gostionicu…
»Uzalud su i sve moje propovijedi ako se zatvorimo u sebe i ne prijeđemo na djela. I zato oni koji žive blizu nas ne smiju ostati usamljeni. Ponekad to znači nekomu pomesti snijeg. Ponekad dopremiti medicinske ili higijenske potrepštine. Nekada i hranu. A ponekad župnik ode u Katarinčinu – našu gostionicu – sjedne s ljudima, porazgovara, susretne se i s onima koji možda nisu svake nedjelje na misi. Jer i oni su dio naše župe, dio smo iste zajednice i ja sam njihov župnik također«, dodaje župnik Milardović.
»A tek da vidite kako svi onda ušute! Nema više galame ili psovanja! Svi se tako umile kad ugledaju svećenika«, dobacio je jedan od naših sugovornika u kružoku koji se okupio nakon nedjeljne mise pred župnikovom kućom. Uz slastice i čašicu domaće rakije razgovor je neometano tekao, izmjenjivale su se teme – od života do duhovnosti.
U živopisnom je kružoku bio i Zorko Gašparac, u Delnicama poznat uglavnom po svojem nadimku »Okac«, koji nosi još od djetinjstva. Jedan je od župljana koji su župniku na raspolaganju kada ustreba neka pomoć oko crkve. No najbolji doprinos daje – kada zapjeva zajedno s drugim zborašima. Tijekom našega pohoda Delnicama, doduše, njegov smo pjev čuli tek u druženju nakon mise. »Ne znam note, ali možda imam prirodnoga talenta… Moja sestra završila je glazbenu školu. Ali kada zapjevamo na misi, uvijek ju zezam da zna note, ali da ne zna pjevati… Ne tako dobro kao ja«, dodaje u šali Gašparac.
Zboraša je tridesetak, dodao je župljanin Damir Zagoršćak, voditelj župnoga zbora. Kada ljude treba okupiti na probama, lako uspijeva izići nakraj s različitim rasporedima i životnim okolnostima zboraša, kazuje nam. U Delnicama je u posljednjih nekoliko godina, kada se već govori o glazbi, organizirano i nekoliko uspješnih duhovnih koncerata. Takva okupljanja uglavnom imaju humanitarni karakter. I župljanin Zagoršćak u Delnicama ima svoje »kodno ime« – »Zagor« – i prepoznatljiv je po svojoj uključenosti u mnoga lokalna kulturna događanja, osobito ona koja imaju veze s glazbenim stvaralaštvom.
U Delnicama se znade zašto se daruje – krv
Osim u koncertima humanitarnoga karaktera evanđeosko lice Delnica u posljednje vrijeme zabljesne i u jednoj naoko društvenoj aktivnosti – darivanju krvi. Upravo je sredinom listopada riječki Novi list izvijestio o tome da su Delničani prvaci po broju darovanih doza krvi na prostoru Primorsko-goranske županije. Prosjek županije je 6,9 doza na sto stanovnika, a u Delnicama je to 7,91. Među redovitim su darivateljima, jasno, i članovi delničke župne zajednice.
No Delnice su u nekim ne tako davnim razdobljima povijesti upamtile i prolijevanje krvi. Na Badnjak 1941. na kućnom pragu ubijen je župnik Ladislav Šporer. On je pošao slaviti misu zornicu, a dočekali su ga komunistički egzekutori. Njegovo je ime na popisu Riječkih mučenika, skupine svećenika i laika koji su u 20. stoljeću ubijeni – po svemu sudeći – isključivo iz mržnje prema vjeri, i to mahom od komunističkih ruku. Tijekom 20. stoljeća gorjele su crkve u Delnicama i okolici. Delnička župna crkva stradala je u bombardiranju 1944., a obnovljena je kasnih pedesetih zalaganjem mještana i iseljenika. Gorjela je i crkva u Mariji Troštu.
Nakon 1945. u Delnicama je komunizam bio prilično tvrd, govori nam župljanin Zoran Majnarić, hrvatski branitelj. Pokazao nam je i na kuću nedaleko od ulaza u župnu crkvu iz koje se motrilo, a nekada i slikalo one koji su nedjeljom išli u crkvu. U Delnicama je tih olovnih godina bila i vojarna JNA. Preko vojske i milicije – koje su donosile i svojevrsnu kolonizaciju stanovništva srpske nacionalnosti – sastav Delnica pokušavao se mijenjati nasilnim politikama. Činilo se to u vrijeme komunizma i u brojnim drugim hrvatskim sredinama.
Izlazak iz sakristije trajao je godinama
Oslobađanje od tih okova, prema onome što nam je pred župnom crkvom iz svojih sjećanja iznosio župljanin Majnarić, u Delnicama je zapravo trajalo u nekoliko etapa, razvučenih preko petnaest, dvadeset godina. Najprije se u Domovinskom ratu u Delnicama odigrala jedna od ključnih bitaka u početnoj fazi obrane Hrvatske. Početkom studenoga 1991. hrvatski su vojnici, pripadnici delničke brigade »Goranski risovi«, istjerali JNA iz delničke vojarne i priskrbili goleme količine streljiva za obranu ostatka Hrvatske. Agresor se otada i nije usuđivao većim napadima udarati na Delnice, a »Goranski risovi« premještani su na druga bojišta.
No pravo se duhovno oslobođenje dogodilo tek u godinama nakon rata, kada je početkom dvijetisućitih nanovo zaživjela tijelovska procesija delničkim ulicama. Bilo je to u vrijeme župnika Stanislava Kovačića, koji je u Delnicama služio više od četiri desetljeća.
Župa sv. Ivana Krstitelja – Delnice
