STEPINČEVO NEUGODNO PITANJE JOSIPU BROZU TITU Nije li to program Komunističke partije?

Snimio: Yousuf Karsh
Feljton donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.

Nadbiskup Alojzije Stepinac u pismu Josipu Brozu Titu, predsjedniku Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, od 24. studenoga 1945. nastavlja dokazivati kako su Brozove izjave dane inozemnim medijima, da je agrarna reforma ključni uzrok nesporazuma između Katoličke Crkve i države, potpuno pogrješne, neutemeljene i zlonamjerne:

»Kat. Episkopat ne može promatrati pitanje agrarne reforme odvojeno od ostalih pitanja crkvenog života. Ja sam već u prvom pismu upravljenom Vama 11. srpnja o.g. istakao misao, koja je danas, povodom najavljene rastave Crkve od Države, postala i te kako aktualna. To je misao, da bi bilo nelojalno najprije oduzeti Crkvi njezina sredstva samostalnog materijalnog uzdržavanja, njezine zavode i posjede, a onda preći na rastavu Crkve od Države. Historija je takove vrste rastave smatrala i smatra neprijateljskim Crkvi, ma gdje se one provodile i ma kako se nazivale. U perspektivi skore rastave Crkve od Države, a na način, kako se kod nas de facto već mjesecima provodi, morao je Episkopat ustati na obranu stečenih prava Crkve povodom donošenja zakona o agrarnoj reformi. To je bio jedini razlog, zašto je Episkopat nastojao prije donošenja zakona o agrarnoj reformi ublažiti zakonski nacrt a nakon njegovog ozakonjenja morao ga označiti kao nepravedan i za Crkvu neprihvatljiv. Svako drugo tumačenje istupa biskupa u pitanju agrarne reforme jest neispravno« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 306.).

Nove župe – potreba duhovne pastve

U nastavku pisma nadbiskup Stepinac navodi: »U razgovoru s britanskim parlamentarcima i novinarima izvoljeli ste kazati: „Biskupi su sada pribjegli jednoj ni malo lijepoj metodi da postavljaju nove župe, nove parohije!” U izjavi dopisniku „Humanité” drastičnije izričete tu misao: „Zato oni pokušavaju da upotrijebe provokatorska i izdajnička sredstva protiv agrarne reforme, jedne od demokratskih osnova naše zemlje.”

»Od dana, kad sam preuzeo upravu Zagrebačke nadbiskupije, postavio sam sebi zadaćom, da osnivam nove župe. To sam činio prije ovog rata i za vrijeme rata… Činit ću to i ubuduće, gdje god se za to pokaže potreba.«

Moram se osvrnuti i na ovu tvrdnju. Ponajprije, ne može se govoriti o biskupima koji su pribjegli… koji pokušavaju, jer se osnivanje novih župa u novije vrijeme provodi samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nije stoga ispravno imputirati svim biskupima ono, što se odnosi samo na jednoga. Što se tiče osnivanja novih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, upozoravam, da sam od dana, kad sam preuzeo upravu Zagrebačke nadbiskupije, postavio sebi zadaćom, da osnivam nove župe. To sam činio prije ovog rata i za vrijeme rata tako, da sam u roku od 8 godina, a prije zakona o agrarnoj reformi, osnovao na desetke novih župa u gradovima i selima Zagrebačke nadbiskupije. Činit ću to i ubuduće, gdje god se za to pokaže potreba. Sve u posljednje vrijeme otvorene župe davno su već prije projektirane. Odluka o tome, gdje se ima osnivati nova župa, pripada po crkvenim zakonima isključivo biskupu ordinariju. Svagdje je velika većina župljana prihvatila spremno osnivanje novih župa, jer to odgovara potrebama duhovne pastve« (str. 307.).

Bakarićevo obećanje – ludom radovanje!

»Gospodine Maršale! U izjavi pariškoj „Humanité” izvoljeli ste na adresu pastirskog pisma kazati, da su se biskupi „okrenuli protiv nas, protiv naših ustanova i naših demokratskih mjera. Ja sam im odgovorio mirno, ali odlučno. Odgovorio sam im preko štampe, kako bih pokazao njihov prljav rad… i ono što žele takvi katolički svećenici, da opravdaju zločince i da brane svoje materijalne interese.” I to su teške optužbe iznesene u povredljivoj formi. Episkopat je morao ustati na obranu oko 245 na smrt osuđenih svećenika, jer znade, da oni ne pripadaju među „one koji su se s oružjem u ruci borili protiv naroda, koji se borio protiv okupatora ta oslobođenje domovine”, da oni nisu „izvršili ili rukovodili pokoljima Jugoslavena”. O tome smo duboko uvjereni. Mi se nismo u pastirskom pismu zauzeli ni za koga, koji bi se teško ogriješio o zakon kršćanske ljubavi i pravde. Daleko je od nas i pomisao na to. Ono par pojedinaca, koji su se ogriješili o uzvišeni poziv svoga zvanja, Crkva je sama kaznila prije ikoga drugoga u svom djelokrugu… Zato moram sa svom odlučnošću otkloniti izraz „prljav rad”, koji da su kat. biskupi vršili pastirskim pismom. Historija će i o tom kazati nepristranu riječ i sud…

»Gospodine Maršale, kuda sve to vodi?«
»Nije li, Gospodine Maršale, najdublji razlog ovakvom razvoju odnosa Crkve i Države stav, koji je prema Crkvi određen u prvim godinama rata, kako ste izjavili češkim novinarima? Nije li to u biti stav, koji je normiran programom Komunističke partije prema religiji uopće? Jer, odakle ono otvoreno neprijateljsko držanje prema svećenstvu? Zašto su redovi kat. svećenika upravo doslovno decimirani smrtnim osudama? Zašto je Crkvi oduzeta mogućnost, da utječe na vjerski odgoj učenika viših razreda srednjih škola? Zašto joj se oduzimaju njezine privatne škole, što je dopušteno u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Udruženim državama, premda je tamo provedena rastava Crkve od Države? Zašto su po vojsci još uvijek zaposjednuti gotovo svi crkveni zavodi, premda je rat već davno prestao? Nije li nama bilo dopušteno postaviti na sve to, i još štošta drugo pitanje, kuda sve to vodi?
Ako se iskreno misli na sporazumijevanje s kat. Crkvom na čitavoj liniji, onda je jasno, da sporazumijevanje ne može značiti, da Crkva uvijek samo popušta od svojih prava i uvjeta života i da, pod vidom slobode rada, samo zadovoljno potvrđuje. To ne bi bilo sporazumijevanje nego služba i to ponizujuća služba načelima, koja Crkvi niječu samo pravo na slobodu i opstanak. A to se od Crkve ne može zahtijevati. Jasno je, da kraj ovakvog postupka nismo mogli pretpostaviti na strani drž. faktora dobre volje za sporazumijevanje, kao što sam to morao ponovno, nažalost, konstatirati. Ono nešto malo što je učinjeno pozitivno, tako je neznatno, da ne mijenja bitno situacije Crkve. I to je tek povraćanje onoga, što je Crkvi bilo malo prije oduzeto.« (str. 309.).

 

U pismu što mi ga je predsjednik Narodne Vlade Hrvatske dr. Vladimir Bakarić 26. VII. o.g. upravio povodom moje predstavke od 21. VII. o.g. napisao je: „Nadam se da ću u roku od par dana, čim mi zdravstvene prilike dozvole, moći te stvari s Vama raspraviti i riješiti na međusobno zadovoljstvo.” Premda sam nastojao doći u osobni kontakt s drom Bakarićem, nikada nije do toga došlo do danas, a napose ne prije BK. Je li moja krivnja, da do tog osobnog kontakta nije došlo? Može li se za današnje stanje odnosa Crkve i Države baciti, kako Vi tvrdite, odgovornost samo na kat. Episkopat? To su sudbonosna pitanja, na koja će historija također donijeti svoj pravedni odgovor. Na osnovu podataka, koje sam Vam pod 1/ saopćio, uvjeren sam, da će istina jednom izaći na vidjelo. A ta je, da Crkva nije izgubila dobre volje, da sporazumno uređuje svoje odnose s novom drž. vlašću. Ali je Crkva od prvog časa njezinog nastupa u Hrvatskoj dobivala udarac za udarcem, koji su otkrili sve jasnije namjere odgovornih drž. faktora. Te namjere, u najmanju ruku, nisu bile Crkvi prijateljske, već kako to iskustvo pokazuje i kako sam to pod 1/ izložio, otvoreno nesklone, što više u mnogom i neprijateljske. Zato nisu mogli uspijevati moji koraci, da nađem razumijevanje za sporazumno rješavanje čitavog niza pitanja odnosa Crkve i Države, već se taj sklop pitanja jednostrano rješavao protiv prava Crkve. S toga razloga danas stojimo pred rastavom Crkve od Države u Crkvi neprijateljskom smislu« (str. 307.-309.).

NASTAVLJA SE