Ovo je ljeto uobičajeno bilo prepuno glazbenih događanja, od koncerata do velikih festivala, koncerata na otvorenom, koncerata velikih svjetskih zvijezda. Dokaz je to da je već godinama, ponajprije zahvaljujući turizmu, Hrvatska ljeti definitivno glazbeno »puna života«. A sada, kad hrvatska djeca ponovno kreću u školu, pojavila se zanimljiva poveznica između koncertne industrije i onoga o čemu se inače jako puno govori, a to je mentalno zdravlje maloljetnika i rizici vezani uz njega.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo na sam je dan početka školske godine donio dokument »Smjernice za suradnju s industrijom igara na sreću« uz »Smjernice za suradnju s industrijom videoigara radi smanjenja javnozdravstvenih rizika i šteta povezanih s ponašajnim ovisnostima«. Kakve to veze ima s glazbom i djecom? Ti se dokumenti ponajprije bave zaštitom djece i mladih od štetnih posljedica kockanja. Naime, kaže dokument, iako maloljetnici ne smiju sudjelovati u igrama na sreću, digitalno okruženje može povećati njihovu izloženost sadržajima povezanim s kockanjem, uključujući oglašavanje, promotivne sadržaje i različite oblike komercijalne komunikacije. I tu se dolazi do ključnoga trenutka za hrvatsku glazbu.
Prije manje od mjesec dana Jakov Jozinović, koji je među maloljetnicima vrlo popularan izvođač, održao je koncert u »najvećem ljetnom klubu na Jadranu« pod pokroviteljstvom jednoga velikoga hrvatskoga kasina. Ali nije to jedini slučaj, imena zabavnjaka sve su više na plakatima povezanim s pokroviteljstvom/sponzorstvom kasina i kladionica pa se čini da se glazbena industrija u Hrvatskoj sve više veže uz industriju igara na sreću. Samo po sebi to sve izgleda poprilično nevino, ali kad se šire promotri tema posredne normalizacije klađenja, može se vidjeti da su se mnoge države s time hvatale u koštac puno prije i puno brutalnije nego što to trenutačno čini Hrvatska.
Međutim ne upada samo hrvatska glazba u ralje industrije igara na sreću. Obiteljske serije na televiziji, reality emisije, športski događaji… Pipci su ušli u sve pore i ciljaju generacijski vrlo širok raspon. Dakle ako cijela obitelj sudjeluje u praćenju nečega, danas je veća vjerojatnost da će se ispod kočoperiti logo neke kladionice i kasina. Metoda trojanskoga konja – tako u jednom znanstvenom radu opisuju strategiju industrije igara na sreću koje, zaobilazeći zakonska ograničenja izravnoga oglašavanja, neizravnim oglašavanjem postižu čak i bolje i trajnije rezultate u promociji svojega proizvoda, koji u svojem krajnjem obliku znači – ovisnost.
Zakoni i propusti
U Hrvatskoj je 2025. nastupio novi Zakon o igrama na sreću. Među ostalim zakon izričito zabranjuje oglašavanje na javno vidljivim površinama, propisuje upozorenja o ovisnosti i zabrane za maloljetnike itd. Ali istodobno članak 67. dopušta sponzorsko oglašavanje priređivača igara na sreću, a ono smije sadržavati naziv tvrtke, znak i prepoznatljive oznake usluge, samo ne smije sadržavati elemente koji izravno pozivaju na kockanje. Zanimljivo je da je u raspravi postavljeno pitanje jedne zastupnice koja je upitala izriče li novi zakon zabranu sponzoriranja događaja namijenjenih djeci. Odgovor predstavnika predlagača bio je nedvosmisleno »ne«, dakle ostala je zakonska rupa u kojoj sadržaj koji je namijenjen i djeci, poput koncerta i televizijske emisije, može biti sponzoriran od priređivača igara na sreću. U Europi praksa nije ujednačena, ali neke su zemlje puno brutalnije pristupile tomu problemu od Hrvatske. Italija je zabranila izravno i neizravno oglašavanje igara na sreću, uključujući sponzorstva športskih, kulturnih i umjetničkih događaja. Španjolska je odabrala nešto drugačiji model, ali njezini propisi među ostalim zabranjuju komercijalno predstavljanje igara na sreću u prostorima u kojima se održavaju glazbene ili kazališne predstave dostupne maloljetnicima. Belgija je posljednjih godina također radikalno suzila prostor dopuštenoga oglašavanja igara na sreću. Velika Britanija i Njemačka među zemljama su koje kombiniraju liberalni i restriktivni pristup pa se oglašavanje zabranjuje ako natprosječno mnogo maloljetnika posjećuje takav događaj. Nadalje, uz logo brenda mora postojati i upozorenje o opasnostima igara na sreću, zabranjuje se iskorištavanje i vezivanje imena osobe koja ima snažan utjecaj na maloljetnike s priređivačem igara na sreću. Ali kako ta pravila ostavljaju mnogo sivih zona, rasprave o tome što se smije, a što se ne smije stalne su. Hrvatska pripada kategoriji zemalja u kojima kladionički kapital u toj sferi radi više-manje što hoće, pridržavajući se samo zabrane izravnoga oglašavanja maloljetnicima. Bilo je pokušaja oporbenih političara da upravo tu temu dignu u javnosti i Saboru na neku vidljiviju razinu, ali čini se da za to jednostavno nema dovoljno interesa.
Istraživanja i dvojbe
A što kažu istraživanja? Prvo, pitanje prikrivenoga oglašavanja i posrednih marketinških strategija dobro je pokriveno i iscrpno istraženo. Utjecaj posrednoga oglašavanja priređivača igara na sreću na djecu relativno je novo područje interesa. Intuitivno, svatko normalan zna da je nešto u tome iščašeno jer obiteljska večer pred TV-om ne bi trebala započeti s velikim uvodom: »Ovaj vam program donosi xy kasino.« Ali tako često počinje. Ili da se cijela turneja nekoga benda reklamira s: »Nastavljaju svoju slavljeničku turneju uz kasino xy«, a takvih je sve više. »Izgradnja imidža brenda sponzorstvom događaja: uloga prijenosa imidža« rad je istraživača Kevina P. Gwinnera i J. Eatona u kojem postavljaju podlogu tomu fenomenu. Autori ispituju prenosi li se imidž športskoga događaja na brend koji ga sponzorira. Sudionici kojima je prikazana veza između sponzora i događaja u većoj su mjeri pripisivali brendu osobine povezane s događajem nego ispitanici koji toj vezi nisu bili izloženi. Dakle pojednostavnjeno, neki događaj ima određenu reputaciju, brend se sponzorstvom poveže s tim događajem pa se osobine događaja na kraju počinju povezivati s tim brendom.
U istraživanju »Športsko sponzorstvo, zabrane oglašavanja kockanja i usklađenost s propisima: sustavni pregled« autori Anaya, Chaves i Cardenas-Gonzales u poglavlju o etičkim aspektima sponzorstva opisuju eksperimentalno istraživanje među ljubiteljima cestovnoga biciklizma. Oni zaključuju da je sponzorstvo djelovalo poput trojanskoga konja zato što kladioničarski brend, umjesto da se pojavljuje kao izravna reklama, stječe pozitivne asocijacije uz šport, timski duh i postignuće te se kod publike na taj način smanjuje percepcija manipulativne namjere kladioničarskoga brenda. Drugim riječima, kladioničarski brendovi ponašaju se poput parazita, ne stvaraju emocionalni odnos s publikom sami, nego se kače na odnos koji su već izgradili športaši ili glazbenici i tako zaobilazno ulaze u glave ljudi. Dugotrajnom izloženošću kod ljudi se prvo normalizira brend i s vremenom se normalizira i klađenje kao normalni dio svakodnevnih aktivnosti. Taktike su takve da se ponekad ne mora reklamirati niti gurati ljudima pred oči naziv, ponekad je dovoljno korištenje određenom paletom boja, nekim stiliziranim logotipom ili nekom sličnom asocijacijom koja će korisnika držati u poznatom okruženju.
Publika i etika
Glazbenici koji sviraju i pjevaju na koncertima pod nazivima priređivača igara na sreću vjerojatno o tome ne razmišljaju previše. Bilo bi pogrješno reći da je Jozinović »u službi nekoga kasina«. Sponzorski odnos organizatora koncerta nije isto što i osobno reklamiranje ili ugovorni odnos izvođača s kasinom. Ali to ne znači da glazbenik nema razloga pitati čije će ime organizator staviti uz njegovo. Simbolički i kulturni kapital koji oni sami prikupljaju i stvaraju godinama doista ne bi trebao biti toliko jeftin da se tako jednostavno veže uz neki kladioničarski brend. Jer upravo oni postaju vrata kroz koja ti brendovi ulaze u glave i domove ljudi. Žele li oni to doista? Dojam je da kod glazbenika danas nema nekoga općega etičkoga kodeksa ponašanja, nečega što se podrazumijeva, neki profesionalni duh koji ih sve vodi. Zato bi pogotovo trebali paziti oni kojima je velik dio publike maloljetnički. Jer dijete ne smije kockati, ali smije kupiti kartu za koncert u kojem mu se kockanje normalizira i time na stražnja vrata »ulazi u njegovu glavu«. Zakon može djetetu zabraniti ulazak u kasino, ali istodobno dopušta kasinu da uđe u djetetov život. Nije li to temeljno krivo? Zanimljivo je da je društveni konsenzus oko zabrane reklamiranja duhana postignut (uz nešto trzavica). Problem oko priređivača igara na sreću namjerno se ignorira, a svi se slažu da rizik za javno zdravlje postoji. Je li riječ o činjenici da se radi o kapitalno moćnoj industriji koja se ne smije dirati i koja zato smatra da može kupovati ugled umjetnika kako joj se hoće ili o nečem drugom? Ako želimo Hrvatsku »punu« života, ne samo onoga glazbenoga, treba prvo zaštititi vlastitu djecu. Dakle kladionice i kasina poslati u zonu kojoj pripadaju, a to svakako nije svakidašnjica djece ni bilo koga drugoga. Priređivači, jasno, ne posjeduju glazbenike. Ali svojim novcem mogu kupiti nešto puno vrjednije, udio u ugledu koji glazbenik godinama gradi i odnosu s njegovom publikom. A kada je ta publika maloljetna, pitanje više nije samo gospodarsko, postaje etičko i moralno. Zašto se tomu pristupa tako mlako?
