Papinsko vijeće za društvene komunikacije uz stogodišnjicu filma objavilo je 1995. dokument sa smjernicama za vrijednosno tumačenje filmova, a iste je godine njegovo stručno povjerenstvo sastavilo popis filmova koji zaslužuju pozornost vjernika. Popis pod nazivom »Neki važni filmovi« – poznatiji kao »Vatikanski popis filmova« – poslan je biskupskim konferencijama s ciljem izobrazbe vjernika o filmu kao vrsti umjetničkoga jezika i prenositelju poruka. U predgovoru se kaže da je popis utemeljen na mjerodavnom ukusu filmskih stručnjaka, istraživanjima javnoga mnijenja i nekim jasnim dokazima, iz čega slijedi da postoji niz razmjerno čvrstih razloga zbog kojih izabrani naslovi vrijede biti na tom crkvenom popisu. Valja ih se prisjetiti i danas, trideset godina poslije, jer je riječ o djelima koja mogu produbiti spoznaju o Bogu i čovjeku. »Popis« sadrži 45 naslova koji su podijeljeni u tri odsjeka – Religija, Vrijednosti, Umjetnost – od kojih svaki sadrži 15 filmova. Povijesno, žanrovski, stilski i tematski je raznolik, ali to ne znači da će u potpunosti zadovoljiti svakoga vjernika. Niti je to moguće niti to treba očekivati.
Kako pristupiti djelima s »Vatikanskoga popisa filmova«, a da gledatelj ne iznevjeri riječi apostola Pavla: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti« (Rim 12, 2)? Kao prvo, valja im pristupiti bez predrasuda i sa zdravom radoznalošću, ali također s kritičkom pozornošću i duhovnom spremnošću za dobro razlučivanje i valjano zaključivanje, uvijek pri tome »znajući komu smo povjerovali« (2 Tim 1, 12). Poznavanje filmskoga jezika, stručna mišljenja i preporuke mogu biti od velike pomoći. Kao drugo, valja im pristupiti kao prigodi da se produbi spoznaja o čovjeku i oplemeni suosjećanje s Božjim stvorenjima koja su sposobna za izvanredna postignuća, ali i za ozbiljne stranputice, padove i zastranjenja. »Ova zbunjenost… to sam ja. Ne kakav bih htio biti, nego kakav jesam«, kaže redatelj Guido. Kao treće, valja im pristupiti kao pozivu na osobni susret s ljudima koji su Boga već upoznali, a čini se nikad dovoljno, ali još više s onima koji ga nisu upoznali ili se od Boga udaljiše.
Religija
Naslovi s »Popisa«: »Andrej Rubljov«, A. Tarkovski (1966.); »Babettina gozba«, G. Axel (1987.); »Ben-Hur«, W. Wyler (1959.); »Franjo, Božji lakrdijaš«, R. Rossellini (1950.); »Franjo«, L. Cavani (1989.); »Evanđelje po Mateju«, P. P. Pasolini (1964.); »Isusov život i muka«, F. Zecca i L. Nonguet (1905.); »Čovjek za sva vremena«, F. Zinnemann (1966.); »Misija«, R. Joffe (1986.); »Gospodin Vinko«, M. Cloche (1947.); »Nazarin«, L. Bunuel (1958.); »Riječ«, C. T. Dreyer (1955.); »Muka Ivane Orleanske«, C. T. Dreyer (1928.); »Žrtva«, A. Tarkovski (1986.); »Terezija«, A. Cavalier (1986.). Neki dodatni naslovi: »Dnevnik seoskoga župnika«, R. Bresson (1951.); »Fra metla«, R. Torrado (1961.); »Pasija«, M. Gibson (2004.).
U odsjeku Religija sa šest naslova najzastupljeniji su filmovi o svetim osobama. Istaknut ćemo tri: »Muka Ivane Orleanske«, nijemi film, remek-djelo iznimne likovne kakvoće i dojmljive ekspresivne glume; »Čovjek za sva vremena«, pohvala vjernosti Crkvi i moralne čvrstoće sv. Tome Morea; »Franjo, Božji lakrdijaš«, vjerojatno najbolji film o sv. Franji Asiškom, oblikovan kao niz poučnih epizoda po uzoru na srednjovjekovne književne predloške. U hollywoodskom spektaklu »Ben-Hur« religijski motivi diskretno su uklopljeni u priču o prijateljstvu i ljubavi, izdaji i osveti, iako je obraćenje Jude Ben-Hura na kršćanstvo vrhunac osobne drame i utoliko čitavoga filma. Komorna drama »Babettina gozba« bio je omiljeni film pape Franje, koji ga je nazvao »himnom kršćanskomu milosrđu i ljubavi«. Povijesni film »Misija« kroz lik kardinala oslikava dramatičan odnos osobne savjesti i vjernosti institucijama, a kod dvojice misionara prepoznaje se sukob vjerničkoga idealizma i realizma, pri čemu jedan vjeruje u molitvu, pod prijetnjom uništenja i smrti, a drugi u oružani otpor.
Taj dio sastavljen je djelomice u ekumenskom duhu budući da Carl T. Dreyer i Andrej Tarkovski u mistično-poetskim ostvarenjima »Riječ«, »Andrej Rubljov« i »Žrtva« istražuju vjerske, religijske i umjetničke teme s obzirom na svoje protestantsko i pravoslavno duhovno i kulturno zaleđe. Među redateljskim su imenima također Luis Bunuel i Pier P. Pasolini, deklarirani ateisti i ljevičari. Bunuel u drami »Nazarin« – na granici je satire i sadrži niz dvosmislenih scena – kroz lik svećenika problematizira ostvarenje kršćanskih ideala u materijalističkom društvu utemeljenu na borbi za opstanak. Tema je to o kojoj treba razgovarati, a ne šutjeti. Pasolinijevo »Evanđelje po Mateju« ističe se vjernošću Matejevu tekstu, zadržavajući eliptičnost i fragmentarnost izvornoga teksta, za razliku od popularnih fabularnih ekranizacija Isusova života. Djelo je posvećeno sv. papi Ivanu XXIII., a vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« proglasio ga je najboljim filmom o Isusu Kristu u povijesti. Razmjerno začudan stilski prikaz evanđeoskih događaja također je prisutan u jednoj od najranijih očuvanih biblijskih ekranizacija, srednjometražnom nijemom uratku »Isusov život i muka«.
Vrijednosti
Naslovi s »Popisa«: »Doviđenja, djeco« L. Malle (1987.); »Kradljivci bicikla«, V. De Sica (1948.); »Burmanska harfa«, K. Ichikawa (1956.); »Vatrene kočije«, H. Hudson (1981.); »Dekalog«, K. Kieslowski (1987. – 1988.); »Dersu Uzala«, A. Kurosawa (1974.); »Gandhi«, R. Attenborough (1982.); »Nesnošljivost«, D. W. Griffith (1916.); »Divan život«, F. Capra (1946.); »Na dokovima New Yorka«, E. Kazan (1954.); »Rim, otvoreni grad«, R. Rossellini (1945.); »Schindlerova lista«, S. Spielberg (1993.); »Sedmi pečat«, I. Bergman (1957.); »Stablo za klompe«, E. Olmi (1978.); »Divlje jagode«, I. Bergman (1957.); Neki dodatni naslovi: »Dvanaest gnjevnih ljudi«, S. Lumet (1957.); »Ubiti pticu rugalicu«, R. Mulligan (1962.); »Život je lijep«, R. Benigni (1997.).
Drugi odsjek sadrži filmove u kojima su kreatori vatikanskoga popisa prepoznali opće moralne i društvene vrijednosti koje bi ljude trebale zbližiti budući da su im zajedničke neovisno o njihovim različitim identitetima. Drame »Dersu Uzala« i »Burmanska harfa« odražavaju kozmopolitizam japanskih redatelja Akire Kurosawe i Kona Ichikawe. Prva je snimljena na nejapanskim jezicima i prikazuje prijateljstvo ruskoga istraživača i azijskoga nomada. U drugoj japanski vojnik preobučen u budističkoga monaha ostaje u Burmi na kraju Drugoga svjetskoga rata da bi pokopao ratne drugove. Znakovit je prizor s tijelima mrtvih vojnika, uz popratnu glazbu iz Bachove »Muke po Mateju« i invokaciju Kristove patnje.
Nijemi film »Nesnošljivost« govori o nesnošljivosti kao uzroku ljudskih patnja i ljubavi kao njezinu jedinom otporu. »Divan život« božićni je klasik o spasonosnom Božjem zahvatu, ljudskom dostojanstvu, zauzimanju za opće dobro i preobražavajućoj moći solidarnosti. »Vatrene kočije« univerzalna su priča o jakosti duha i krjeposti nade, ispričana kroz lik dvojice studenata, Židova i kršćanina. »Doviđenja, djeco« prikazuje prijateljstvo dvojice dječaka, Židova i katolika, u karmelićanskom internatu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Biografski film »Gandhi« počast je indijskomu duhovnomu i političkomu vođi koji je nenasiljem izborio nezavisnost svojega naroda, a u »Schindlerovoj listi« nacistički ratni profiter hrabro riskira vlastiti život da bi spasio Židove.
»Rim, otvoreni grad«, klasik talijanskoga neorealizma, govori o narodnom jedinstvu rimskih katolika i komunista u otporu njemačkim okupatorima tijekom Drugoga svjetskoga rata. »Kradljivci bicikla« epopeja je maloga čovjeka koji od pokradenoga siromaha što neuspješno traži lopova na kraju iz očaja i sâm postane lopov, ali zahvaljujući suosjećanju sugrađana, uspijeva izbjeći zatvor. Ozbiljniji kriminal prikazan je u drami »Na dokovima New Yorka« gdje mladi lučki radnik, uz potporu djevojke i svećenika, hrabro odlučuje svjedočiti protiv mafije. »Stablo za klompe« – redatelj Ante Babaja nazvao ga je filmom s »aureolom« – donosi stilski prepoznatljiv opis predindustrijskoga života talijanskih seljaka, prikazujući skromne i plemenite kršćanske obitelji nasuprot grabežljivomu i natjecateljskomu duhu modernoga svijeta.
Na popisu su filmovi za koje se čini da su vrijednosno neodređeni. »Dekalog« – sekularna ekranizacija Deset Božjih zapovijedi – televizijska je serija od deset epizoda čiji likovi, većinom usamljeni pojedinci koji žive za sebe, više prkose Božjim propisima nego što ih se pridržavaju. Riječ je o višeslojnom djelu otvorenu različitim tumačenjima, od kojih jedno kaže da je život lakši i vedriji kad čovjek slijedi Božje zapovijedi. Tu su također dva Bergmanova klasika. »Sedmi pečat«, utemeljen na biblijskoj priči o Sudnjem danu, kroz lik srednjovjekovnoga viteza, koji se vraća iz križarskoga rata u zemlju opustošenu kugom, i njegov susret sa Smrću govori o čovjeku u sebi razdijeljenu između sumnje u Boga i čežnje za vjerovanjem. U »Divljim jagodama« umirovljeni profesor prisjeća se prošlosti i prve ljubavi, razmišlja o smrti i životnoj ostavštini, suočava se s vlastitim nedostatcima i unutarnjom prazninom, ali unatoč tomu prepoznaje ljepotu u svijetu te pokušava pomiriti sina i snahu, još uvijek vjerujući u moć ljubavi. U središtu Bergmanovih filmova likovi su koji se suočavaju sa sobom na iskren i otvoren način, postavljajući važna i duboka pitanja. Dobar je to primjer koji bi svatko trebao slijediti, a umjetnost u tome ima važnu ulogu. »Svrha je umjetnosti pripremiti čovjeka za smrt, preorati i uznemiriti njegovu dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru«, rekao je A. Tarkovski, redatelj kojega je Bergman osobito cijenio.
Umjetnost
Naslovi s »Popisa«: »Osam i pol«, F. Fellini (1963.); »2001: Odiseja u svemiru«, S. Kubrick (1968.); »Građanin Kane«, O. Welles (1941.); »Fantazija«, W. Disney (1940.); »Velika iluzija«, J. Renoir (1937.); »Cesta«, F. Fellini (1954.); »Banda s Lavender Hilla«, C. Crichton (1951.); »Gepard«, L. Visconti (1963.); »Male žene«, G. Cukor (1933.); »Metropolis«, F. Lang (1927.); »Moderna vremena«, C. Chaplin (1936.); »Napoleon«, A. Gance (1927.); »Nosferatu«, F. W. Murnau (1922.); »Poštanska kočija«, J. Ford (1939.); »Čarobnjak iz Oza«, V. Fleming (1939.). Neki dodatni naslovi: »Odmor gospodina Hulota«, J. Tati (1953.); »Priča o Tokiju«, Y. Ozu (1953.); »Doktor Živago«, D. Lean (1965.).
Filmovi u trećem odsjeku izabrani su zbog estetske vrijednosti čije prepoznavanje pretpostavlja stanoviti umjetnički senzibilitet i poznavanje filmskoga jezika. Primjerice, drama »Građanin Kane« prekretnički je film u povijesti sedme umjetnosti. Brojni kritičari i redatelji smatraju ga najboljim filmom svih vremena. Zašto? Među ostalim, zbog prikazivanja događaja vezanih uz glavni lik iz više perspektiva, umjetnički motivirane upotrebe zvuka, neobičnih vremenskih i montažnih prijelaza, dramatizacije prizora postizanjem dubinske oštrine likova i predmeta, osebujnih rakursa, ekspresionističke fotografije itd. Riječ je, dakle, o stilski bogatu i izražajnu ostvarenju koje je vrhunski primjer umjetničke imaginacije i stvaralačke smionosti. Gledanje filma »Građanin Kane« može biti poput susreta s bilo kojim vrhunskim umjetničkim djelom – uzbudljivo, obogaćujuće i višestruko izazovno iskustvo.
U tom dijelu »Popisa« stoje filmovi koji ne obrađuju religijske teme, događaje i likove, a nisu ni prenositelji općih moralnih i društvenih vrijednosti kao što je to slučaj s naslovima u drugom odsjeku. Nije stoga neobično da posljednji dio sadrži neke osobito prijeporne filmove s vjerskoga stajališta, ali ih njihova prijepornost očito ne čini neprikladnima da budu dio »Popisa« ili takvima da ih vjernici ne bi smjeli gledati. Pristupi li im se pažljivo i bez predrasuda, možda otkriju neku vrijednu poruku. Evo dva primjera.
»Nosferatu« je nijemi film dojmljive likovne kakvoće i majstorski stvorenoga ugođaja. Iako je riječ o žanru horora, za koji bi netko mogao reći da nije prikladan za vjernike, taj uradak više je primjer ekspresionističke estetike i osnovnih elemenata žanra nego zastrašujućega filma koji će prosječnoga gledatelja duboko uznemiriti. Glavni je lik demonska spodoba čija pojava može sablazniti ili potaknuti da se na drugačiji i možda dojmljiviji način shvati što je zlo i koje su njegove posljedice. Grof Orlock osamljeni je vampir koji živi u beživotnom okolišu, sebični parazit koji se hrani tuđom krvlju, žrtvujući druge da bi zadovoljio vlastite potrebe. Utjelovljeno zlo čista je suprotnost utjelovljenoj kršćanskoj dobroti, velikodušnosti i požrtvovnosti. Zlo je na kraju pobijeđeno. Kako? Samožrtvovanjem glavne junakinje i nebeskom silom – svjetlošću novoga dana.
»Osam i pol« je priča o redatelju koji odugovlači s početkom snimanja filma i razmišlja o vlastitom životu. Film je kao neprikladan za vjernike uvršten na listu »Legije pristojnosti«, američke katoličke organizacije koja je od 1934. do 1980. prosuđivala ćudorednost filmova i objavljivala godišnji kritički popis filmskih naslova. »Osam i pol« nije bestidan, ali je prožet senzualnošću, ne ponižava ljudsko dostojanstvo, ali prikazuje izgubljene i slomljene likove. Na jednoj je listi proskribiran, a na drugoj se preporučuje. U svakom slučaju riječ je o jednom od najvažnijih filmova o filmu i stvaralaštvu općenito, visoko stiliziranom ostvarenju u kojem se na pažljivo strukturiran način isprepliću iluzija i stvarnost, lirično i groteskno, sadašnjost i prošlost. Iako ispunjen stanovitom melankolijom, film ne podliježe duhu pesimistične rezignacije. Glavni lik u završnici izražava snažnu želju za životom, potrebu za oprostom i jednostavnom ljubavlju. »Život je slavlje. Živimo ga zajedno!«, kaže Guido. Redatelj – stvaratelj – okuplja na kraju izgubljene filmske radnike da bi započeo sa snimanjem.
