Razgovarao sam s jednim svećenikom koji je ispovjedio moju rođakinju na samrti te joj podijelio sakramente bolesničkoga pomazanja, pomirenja i euharistije. On mi je rekao da ako moja teta umre, ne će morati ići u čistilište. Je li to istina?
J. J., Zagreb
»Sakrament bolesničkoga pomazanja daje bolesnomu milost Duha Svetoga, koja pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjeskobe smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi, nego se protiv njih boriti, pače da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore«, piše u Redu bolesničkoga pomazanja Rimskoga obrednika (br. 6), a citiraju ga naši biskupi u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici (br. 172). U istom se dokumentu ističe da taj sakrament ne treba shvatiti kao »posljednje pomazanje, nego kao pomazanje koje se daje bolesnicima u slučaju ozbiljne bolesti« (br. 173). Možda je na »oprost grijeha« mislio svećenik koji je ispovjedio Vašu rođakinju na samrti i rekao da ne će morati ići u čistilište ako umre jer je sakramentom pomirenja ponovno ušla u Božju milost. Naime, za sakrament bolesničkoga pomazanja naši biskupi kažu da je on »sakrament cjelokupnoga spasenja, a ne samoga (tjelesnog) zdravlja«.
»Bog u daru Duha posjećuje cijelu osobu, tj. tijelo i duh, i ucjepljuje u Kristovo vazmeno otajstvo« (br. 176), a popudbina kao sakrament umirućih je »hrana za put koji prati kršćanina na putovanju s ovoga života u drugi«. »Popudbina Tijela i Krvi Kristove snaži vjernika i daje mu zalog uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: ‘Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni: i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’ (Iv 6, 54). Pričest kao popudbina posebni je dar sudjelovanja na otajstvu smrti Gospodinove i njegova prijelaza k Ocu« (br. 178), pa u tom kontekstu treba vjerovati i nadati se da će se duša pokojnika spasiti, jer »slaveći taj sakrament, Crkva se, u općinstvu svetih, zauzima za bolesnikovo dobro, a bolesnik, po milosti sakramenta, sa svoje strane pridonosi posvećenju Crkve i dobru svih ljudi za koje Crkva trpi i za koje se, po Kristu, prinosi Bogu Ocu« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1522). Katekizam isto tako – govoreći o učincima slavlja sakramenta bolesničkoga pomazanja – navodi »posebni dar Duha Svetoga«, »sjedinjenje s mukom Kristovom« i »milost crkvenoga zajedništva« (br. 1520 – 1522), a među plodovima posebne milosti sakramenta bolesničkoga pomazanja ističe se i da bolesnik »prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore«, ali i da sakrament »pripravlja bolesnika za prelazak u vječni život« (KKC, br. 1532).
