Desetak dana prije početka došašća, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 21. i 22. studenoga održana je Konferencija za žene »Ružo otajstvena« u organizaciji istoimene udruge i Ureda za pastoral braka i obitelji Zagrebačke nadbiskupije. Predavanja, radionice, molitve i razmatranja okupili su više od tristo žena koje su u braku ili ga prepoznaju kao budući poziv. »Ružo otajstvena« projekt je nadahnut blagošću i ljubavlju Marije, majke koja zrači, a izrastao je iz oratorija za majke na zagrebačkom Jarunu. Jedna od pokretačica projekta, Josipa Zelenika, rado se odazvala na razgovor, u kojem je istaknula razloge za nadu koja se krije u obitelji – središtu adventskoga otajstva.
Obraćenje sam doživjela u Škotskoj gdje sam četiri godine studirala međunarodne odnose, na vrlo starom sveučilištu St Andrews u istoimenom gradiću. Ondje je bila vrlo aktivna malena skupina katolika. Imali su svoju duhovnu kuću u kojoj su se družili i učili. U to sam vrijeme htjela biti »svoja«, slobodna i na kraju sam doživjela slom od toga što sam pokušavala biti nešto što nisam; zajednica katolika dočekala me otvorenih ruku. U roku od dvije godine bila sam predsjednica mladih u katoličkoj zajednici. To je bio početak svega što radim danas. I dalje se čujemo, oni su mi i dalje potpora. U St Andrewsu gdje sam studirala stara je srušena katolička katedrala, što znači da je to mjesto obilježeno mučeničkom krvlju. Tamošnja mala skupina katolika sada je poveća. Mnogo anglikanaca prelazi u katoličanstvo, prema mojem iskustvu, pogotovo nakon posjeta pape Benedikta 2010. Tada se dogodio velik val obraćenja. Protestanti su se obraćali jer su tražili nešto više. Većinom su to bili intelektualci koji su tražili odgovore koje im protestantska teologija u tom trenutku nije mogla dati. Dolazili su k nama radi odgovora na ta pitanja, dublje liturgije i svijesti o euharistiji. Euharistija je ono što im jako nedostaje. Na mojem su fakultetu i protestantski kršćani bili vrlo aktivni, s njima smo surađivali u radu sa studentima. Bilo je to ekumensko iskustvo. Bilo je anglikanaca, protestanata, pa i nedenominacijskih kršćana. U tom malom gradu od 20 tisuća ljudi bilo je osam različitih denominacija.
Projekt »Ruže« bio je poziv u srcu triju žena: Marije Blagović, Ksenije Katavić i mene. Prije gotovo četiri godine okupile smo se oko ideje konferencije za žene. To je do danas izraslo u nešto veliko. Nismo mi nužno očekivale da će prerasti u ono što je danas, u tom smo trenutku željele da se ponudi neka vrsta pastorala za udane žene. Prije četiri godine pastorala za žene bilo je malo, a za udane žene još manje. Iz toga je proizišla ideja. Sve tri aktivne smo u oratoriju, u susretima za mame. Vidjele smo da nedostaje redovit pastoral za žene.
Stvarno mislim da to nije slučajno. Uvjerile smo se u to više puta. Pogotovo uzimajući u obzir napad na obitelj koji je toliko prisutan u medijima. Primijetile smo da je potreban pastoral za udane žene, kao i za oženjene muškarce.
Naime, različitih smo staleža. Mladi – krizmanici i studenti – imaju drukčije potrebe od nas. Svakidašnjica nam je drukčija. Sasvim je očekivano da u duhovnom smislu tražimo druge stvari.
Marija je nama u »Ruži« primjer prave žene. Njezina poslušnost i predanje Bogu ono je čemu težimo. Meni osobno u svakodnevnom životu sama pomisao da je Majka uz mene, da me vodi u mojem majčinstvu, jednostavno je utješna. Majke, pogotovo one koje rade (k)od kuće, pronalaze u Mariji divnu Majku i Prijateljicu.
To je vrlo zanimljivo pitanje, pogotovo kada razmišljamo o feminizmu koji govori o neovisnosti žena, pogotovo od muškaraca, o samodostatnosti, a Marija je samo predanje. Kada čovjek prigrli predanje Bogu, poslušnost Božjoj volji u svakidašnjici, donosi velik blagoslov. Marija nam je tu uzor. Svakodnevni život može biti vrlo jednostavan, ne događa se ništa veliko. Marijina svakidašnjica možda nije bila toliko drukčija nego naša, a opet bila je poslušna i predana u svojem pozivu.
Ne bih tako pesimistično gledala na svijet. I razna događanja u Crkvi također demantiraju taj pesimizam jer za puno toga u Crkvi traži se mjesto više. Mislim da danas u društvu, pa i na društvenim mrežama, ima kvalitetnoga sadržaja, koji nas upućuje na Krista. Meni je nada evanđelje. Biblija odgovara na mnogo mojih osobnih pitanja. Osobni odnos s Bogom i sakramentalni život Crkve sam je po sebi pun nade. Mi smo uvijek u iščekivanju Božje prisutnosti, Božjega glasa. On nam govori. To je jako važno. Danas smo možda izgubili naviku osluškivanja Božjega glasa, osluškivanja što on od nas želi. Predanje pozivu nije nužno u velikim stvarima – poput organizacije konferencije – nego možda u malim stvarima; kako se trebam odnositi prema mužu i djeci, kako mogu pomoći susjedi i prijateljici. Naša je poslušnost Božjim poticajima ono što izgrađuje osobni odnos s Bogom. To budi nadu u svakidašnjici, ne samo u nama, nego i u drugima.
Društvo na Zapadu nije u dobrom stanju. Međutim moje iskustvo od studija u Škotskoj do danas govori mi da su obitelji nositeljice nade u budućnost. One odgajaju nove generacije. Moja generacija danas traži nešto dublje i više. To je djelomično do toga jer smo u samom pastoralu mladih puno primili kao mladi i sada želimo dalje. Nije nam dovoljan odnos s Bogom »na daljinu«, niti je to dovoljno za naše obitelji. Nije nam dovoljna tek nedjeljna misa, iako je ona nešto veliko. Mlađe generacije traže svrhu. Znamo da će se konačna borba između dobra i zla voditi oko obitelji. Danas vidimo najveće borbe u društvu oko obitelji, oko teme abortusa, odgoja djece, braka i rastave.
Koja je vaša vizija za oporavak društva?
Nedavno je psihijatrica dr. Ivana Stefanović napomenula da je jedan od razloga porasta psihičkih poremećaja u mladih nestanak tradicionalne obitelji. Kako to komentirate?
Mi to vidimo u obiteljskom pastoralu. Ja sam to primijetila već odavno u župi, još prije dvanaest godina kada sam počela raditi s mladima. Već prije dvanaest godina, kada sam radila kao instruktorica mladih, dok društvene mreže nisu još bile na razini na kojoj su danas, primijetili smo da djeca ne žele ići kući, svojim obiteljima. U crkvi su nalazili nešto što traže – ljubav, višu svrhu. Ta je potreba već tada prevladavala. Mislim da je mladima danas posebno teško. Algoritmi društvenih mreža nisu napravljeni da bi mlade poduprli u osobnom rastu i vjeri, nego ih usmjeravaju prema brzomu zadovoljenju i usporedbi s drugima, što je za mladi um posebno teško. Moj algoritam na Instagramu i Facebooku pokazuje nešto sasvim drugo u usporedbi s algoritmom trinaestogodišnjaka. Bilo je više istraživanja o tome što se sve pojavljuje trinaestogodišnjaku kada se učlani u Instagram: pornografija, videoigre… Djevojčicama se često pojavljuju sadržaji vezani uz sliku tijela s porukom kako trebaju biti što mršavije. Mislim da je to opasno prije nego što mladi nauče koristiti se društvenim mrežama kako treba. One su također odmak od obitelji, bijeg od svakidašnjice. Mi koji smo uključeni u obiteljski pastoral vidimo kako se približavamo točki u kojoj se u Hrvatskoj razvrgava svaki treći brak, bez obzira na to je li sklopljen u Katoličkoj Crkvi. To znači da sve više obitelji propada; supružnici ne komuniciraju, ne ulažu u brak, u obiteljsko vrijeme, a od svega toga ponajviše pate djeca i nijedan pastoral mladih ne može to u potpunosti nadomjestiti.
Mislim da je riječ o brisanju razlika između muškaraca i žena, i da Gospodin nije zamislio da muškarci i žene sve rade isto. Jednaki smo po dostojanstvu, kao što i Katolička Crkva uči, ali različiti smo po talentima, po ulogama, načinu komunikacije, odgoju djece. Umjesto da gledamo kako iskoristiti te darove na dobrobit društva, mi gledamo kako izjednačiti sve osobine i na kraju tako osiromašujemo društvo. Ja se kao žena u Hrvatskoj nikada nisam osjećala diskriminirano ni na poslu ni u društvu. Možda se tako više osjećam kao majka četvero djece. Kamo god idem, pitaju me: »Jesu li svi Vaši?« »Jesu«, kažem. Konstantna želja za istošću muškaraca i žena pomalo mi je neshvatljiva. Naravno da i Crkva podupire pravo žena na pravo glasa, kao i jednake plaće muškaraca i žena za isti posao. Međutim, brisanje posebnosti muškarca i žene loše je i povezano je s tzv. LGBTQ pokretom i feminizmom. Žene nose posebnu ljepotu u sebi. Izjednačavanjem s muškarcima gubi se ta posebnost.
Mislim da žene prirodno imaju crtu osobnosti koja teži prema odnosu. Bila žena introvert ili ekstrovert, teži ostvariti odnos. Možda baš zbog toga žena ima nježnu, majčinsku crtu, bez obzira na to ima li biološku djecu. Muškarci nose prirodnu crtu čuvara. Imaju duhovnu odgovornost kao glave obitelji. Stalno uspoređivanje muškaraca i žena, tko više radi i tko je odgovorniji te tko je bolji, početak je kraja mnogih brakova. Žene i muškarci gravitiraju različitim poslovima i zapravo su komplementarni. Kada se to uzima u obzir i kada je komunikacija dobra, brak cvjeta.
Brak i majčinstvo sputavaju se jer su oboje put posvećenja. Traže osobnu žrtvu, što je u današnjem društvu u najmanju ruku neobično. Brak i majčinstvo ogledalo su onoga najboljega i onoga najgorega u čovjeku. Barem je to moje osobno iskustvo. Nikada nisam bila toliko svjesna svojih slabosti kao kada sam postala mama, a i kada sam ušla u brak. U braku se posvećujemo time kako se odnosimo jedno prema drugomu, kako rastemo. S djecom je to još više prisutno jer djeca traže svoje; ne gledaju je li majka umorna, što treba napraviti, što bi htjela, nego svoje potrebe. Tu se od nas očekuje požrtvovnost. Gospodin je nagrađuje; žrtva u braku i u majčinstvu velik je blagoslov za mene osobno i za sve žene koje znam.
Najbolja jednakopravnost bila bi da svaka žena radi ono na što ona misli da je pozvana. Sotona je napravio odličan posao time što su se žene podijelile na one koje rade izvan doma i one koje rade u domu. Između nas stvorio je velik jaz. Umjesto da pokušamo razumjeti zašto netko ide raditi izvan doma, a netko ostaje u domu, često se nečija odluka gleda s osuđivanjem i prijezirom. Fleksibilno radno vrijeme i vrtići, sve je to dobro i može koristiti, ali na kraju se sve svodi na pitanje na što je žena pozvana. Ja se ne usuđujem nekomu reći na što je pozvan. To je između žene i njezina supruga, i Gospodina.
To je stvar poziva. Ako neka žena ima uspješnu karijeru i petero-šestero djece, ako je to blagoslovljeno i funkcionira, to je dobro. Ako je žena kod kuće s dvoje djece, bavi se svakidašnjicom i radi to s predanjem, i to je dobro.
Danas se osuđuje netko tko je drukčiji od nas. Zašto? Treba ući u što dublji odnos s Gospodinom i čuti na što nas Gospodin zove. Uspoređujemo se s drugima i gušimo Božji glas u nama. Razumijem da ima mnogo katoličkih podcasta gdje majke govore o svojem životu koji nekomu može izgledati idealno. No nije njezina situacija idealna, nego je idealno što je odgovorila na poziv koji joj je Gospodin stavio u srce. Njoj ruže cvjetaju jer je odgovorila na poziv, a mnogo majki ostaje u zatvorenom razmišljanju: »Što bih ja trebala? Što drugi očekuju od mene? Što čine druge majke?« Tada ne odgovaraju na poziv i postaju nezadovoljne. Je li poziv još jedno dijete, povratak na posao ili otvaranje obrta, mislim da je svejedno, važan je osobni odnos s Isusom. Čuti njegov poziv. Govorim to jer sam sama to prošla. Uspoređivala sam se s drugima i razmišljala što bih to ja trebala učiniti da postanem dobra, uspješna. U razmatranju i razgovoru sa suprugom, kao i u duhovnom rastu, shvatila sam da je to najmanje važno. Bog nas je jedinstvene stvorio, budimo sigurni da onda imamo i jedinstvene pozive.
Kada smo se suprug i ja vjenčali, za supružnike nije bilo nikakva duhovnoga sadržaja. Bračni su parovi ostali bez duhovnoga vodstva. Sakrament braka je, uz svećeništvo, najviše na udaru. Kao da se udajom sve riješilo – izgubili smo osobni odnos s Bogom. Sjećam se da su mi govorili, kako se kaže u narodu: »Kada se udaš, sve će biti bolje.« No sakrament braka nosi svoje teškoće i borbe, kao i svoje blagoslove. Na to nas nitko ne priprema. Naši su zaručnički tečajevi vrlo kratki. A u katehezama treba od malih nogu govoriti o braku, o njegovim blagoslovima. Brak je istodobno predivan i težak. U njemu susrećemo komunikacijske teškoće zbog razlika između muškaraca i žena koje se danas pokušavaju izbrisati. Potpora koju smo od Zagrebačke nadbiskupije i ostalih biskupija gdje su konferencije provođene dobili za »Ružu otajstvenu« bila je velik blagoslov. Počeli smo dobivati povratne informacije s posljednje konferencije. I inače dobijemo jako lijepe komentare: kako su se žene vratile s konferencije radosne, osnažene i obnovljene. Mislim da Crkva ide u dobrom smjeru kada podupire ne samo nas, nego i druge inicijative u pastoralu žena. Time Crkva pokazuje da ih cijeni. Kako bi pastoral mladih i svećenika bio uspješan, mora funkcionirati pastoral obitelji. Jedno ne ide bez drugoga. Donedavno je cvjetao pastoral mladih – što je dobro – no potreban je pastoral obitelji, koji se sada podiže. Mnogi mladi prime vrlo oskudnu pripremu za brak, što se onda opet odražava na njihov odgoj djece kada uđu u brak i postanu roditelji. Paralelno treba raditi s djecom i roditeljima; to može donijeti velike plodove.





















