Dana 17. studenoga 1939. osamdeset hrvatskih hodočasnika posjetilo je katedralu u Luceri da se pomoli pred posmrtnim ostatcima blaženoga Augustina Kažotića. Vodio ih je blaženikov nasljednik na zagrebačkoj biskupskoj stolici, mladi nadbiskup Alojzije Stepinac. Budući hrvatski blaženik povjerio je tada Zagrebačku nadbiskupiju zagovoru slavnoga prethodnika. Jakost za brojne nadolazeće izazove Stepinac je zasigurno crpio nadahnjujući se životom i djelom bl. Augustina Kažotića.
Budući da djela svjedoče o čovjeku, o njegovim darovima i krjepostima, ne može se govoriti o svetosti osobe ako se ne uzmu u obzir njezina životna postignuća. Svetost se ne sastoji samo u rječitu naviještanju radosne vijesti, nego također u zauzimanju da kraljevstvo Božje postane stvarnost za što veći broj ljudi. Augustin Kažotić nedvojbeno je odigrao važnu ulogu u usmjeravanju povijesnoga tijeka Zagrebačke crkvene pokrajine.
Augustin Kažotić rođen je oko 1260. u Trogiru kao potomak ugledne patricijske obitelji. Kao mladić obukao je bijeli habit sv. Dominika u prosjačkom Redu propovjednika. Nakon školovanja u samostanskoj školi u Splitu braća dominikanci poslala su ga na Pariško sveučilište. Tamo je produbio svoje znanje iz teologije i filozofije, upoznavši se također s temeljima humanističkih i prirodnih znanosti. Izvanredno obrazovanje bit će važna osnova budućega djelovanja zagrebačkoga i lucerskoga biskupa. Nakon studija u Parizu i akademskoga rada na talijanskim učilištima i dominikanskim studijima bl. Augustin s kardinalom Niccolom Boccasinijem, bivšim vrhovnim učiteljem Reda propovjednika, došao je na naše prostore kao član papinskoga izaslanstva koje je trebalo pripremiti dolazak Karla Roberta I. na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Kardinal Boccasini će kasnije kao papa Benedikt XI. imenovati Augustina zagrebačkim biskupom 1303. godine.
U 13. i 14. stoljeću događa se snažan razvoj urbanoga života u Zagrebu i istodobno se povećava broj siromaha, bolesnika i beskućnika. Kažotić je kao zagrebački biskup pokazao izvanrednu socijalnu osjetljivost za najugroženije članove društva, ustrajno i dosljedno čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa. U evanđeoskom duhu iskazivao je suosjećanje za ljude koji su tražili utjehu i nadu kroz osobni susret s biskupom, ali i kroz potrebnu materijalnu pomoć. Potaknuo je osnivanje novih pučkih kuhinja, hospicija i prenoćišta, a na njegovu molbu i nagovor Arnold iz Bamberga napisao je spis »O očuvanju zdravlja«, priručnik o zdravstvenoj higijeni koji sadrži brojne recepte i upute za liječenje različitih bolesti. Svojim zauzimanjem bl. Augustin pridonio je tako razvoju javnoga zdravstva i promicanju društvene solidarnosti kao krjeposti zauzimanja za dobro bližnjega.
U okviru socijalnoga poslanja tadašnje zagrebačke Crkve valja istaknuti njezinu prosvjetiteljsku djelatnost. Zamisao da se neznanju suprotstavi znanjem bl. Augustin ostvario je utemeljenjem katedralne škole koja je bila organizirana po uzoru na fakultet slobodnih umijeća Sveučilišta u Parizu i u skladu s programom dominikanskoga studija. Školovanje se plaćalo s obzirom na materijalne mogućnosti roditelja, a za neke je obrazovanje bilo besplatno.
Na taj je način smanjena društvena napetost te je istodobno potaknut razvoj znanosti, kulture, društvenoga i vjerskoga života.
Uz socijalno djelovanje bl. Augustin razvio je također socijalnu misao koja je iznesena u njegovoj raspravi »O dobrima Krista i njegovih učenika ili apostola«. Osudivši neumjerenu privrženost prolaznim dobrima, bl. Augustin na temelju Svetoga pisma, crkvenih autoriteta, ponajprije sv. Tome Akvinskoga, i zdravoga razuma dokazuje da su Isus i njegovi učenici posjedovali zajednička vremenita dobra koja su bila nužna za život, a to znači i za njihovo apostolsko djelovanje. Objašnjava također da siromaštvo nije bezuvjetan znak kršćanskoga savršenstva, nego ponajprije sredstvo njegova ostvarenja, pri čemu spominje Ivana Krstitelja koji je u materijalnom smislu bio siromašniji od Isusa Krista, ali ne valja reći da je zbog toga bio savršeniji.
Za vrijeme bl. Augustina uređen je također institucionalni i liturgijski život Zagrebačke biskupije. Reorganizacijom kaptolskih vremenitih dobara provedena je decentralizacija upravno-administrativnoga aparata, regulirano je stjecanje novih dobara i zadržana su postojeća vlasnička prava. Obnova katedralnoga bogoslužja uključivala je uvođenje obvezne molitve časoslova za članove stolnoga kaptola te redakciju liturgijskih knjiga koja je djelomice provedena na temelju dominikanskoga obreda. Valja spomenuti i temeljitu obnovu liturgijskoga pjevanja te novu glazbenu organizaciju euharistije i časoslova koja je tražila izvrsnost vokalne izvedbe, monumentalnost zvuka i dramsku podjelu pjevačkih dionica.
Valja istaknuti da je institucionalna obnova kaptola bila nužna, među ostalim, zbog zaštite crkvenih dobara koja su bila ugrožena od brojnih buntovnika i pljačkaša. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert I. nije poduzeo odgovarajuće zaštitne mjere, a i sâm je sudjelovao u nezakonitu prisvajanju crkvenoga vlasništva. Budući da su biskupi neuspješno opominjali kralja, na kraju su odlučili zatražiti pomoć pape. Biskupski delegat bio je bl. Augustin koji je tako 1319. godine otišao u Avignon. Nakon što je Karlo Robert I. onemogućio njegov povratak u Zagreb, papa Ivan XXII. godine 1322. imenovao je Augustina biskupom Lucere. Kad je shvatio da je povratak u domovinu nemoguć, nije se prepustio ogorčenosti, osvetoljubivosti ili nametljivu mučeništvu, nego je herojski, strpljivo i poslušno započeo s radom u Luceri.
Ljubio je svoju domovinu, ali je također znao da je cijeli svijet njiva Gospodnja. Odlazak u južnu Italiju ojačao je duh bl. Augustina tako da su njegova čvrstina i svetost još više došli do izražaja.
Nedugo prije dolaska bivšega zagrebačkoga biskupa Lucera je bila oslobođena od Saracena. Nakon misionarskih pohoda dominikanaca, franjevaca i augustinaca bl. Augustin uspješno je zaključio obnovu kršćanske vjere i kulture islamiziranoga stanovništva. Premda je biskupijom Lucere upravljao manje od jedne godine, stekao je veliku naklonost naroda i ostao u trajnom sjećanju vjernika južne Italije. Dokaz je to iznimne osobnosti i duhovne veličine bl. Augustina Kažotića. Umro je u Luceri 3. kolovoza 1323. na glasu svetosti. Papa Klement XI. 4. travnja 1702. proglasio ga je blaženim.
Pogleda li se Kažotićevo socijalno, prosvjetiteljsko, upravno-administrativno, liturgijsko, kulturno i znanstveno djelovanje, postaje jasno zašto su ga vjernici njegova vremena smatrali svetim, zašto su mnogi tražili njegovu pomoć u različitim duhovnim i tjelesnim potrebama, zašto su se po njegovu zagovoru dogodila brojna čudesa. Nedugo nakon smrti bl. Augustina njegov grob u Luceri postao je mjesto hodočašća, a on je proglašen zaštitnikom grada.
Svjedočanstva o njegovoj svetosti pronalazimo u zapisima njegovih suvremenika te brojnih kasnijih kroničara, hagiografa i povjesničara Reda propovjednika. Svetac nije onaj koji pod svaku cijenu želi učiniti velika i slavna djela, nego onaj koji prepušta Bogu da po njemu ostvaruje svoj plan spasenja. Blaženi Augustin Kažotić radom i trpljenjem, strpljivošću i ustrajnošću, hrabrošću i jakošću, mudrošću i poslušnošću, ljubavlju i suosjećanjem svjedočio je vlastitu svetost. Zato su lik i djelo ovoga Božjega suradnika putokaz i današnjemu čovjeku.
