O obiteljskom nasilju ne govori se često u crkvama, iako je ta pojava prisutna i u hrvatskim obiteljima. Kako je sa zakonodavne strane riješen odnos prema zlostavljačima i žrtvama, povećavaju li se slučajevi obiteljskoga nasilja, što donosi Istanbulska konvencija? Odgovore na ta pitanja dao je sugovornik prof. dr. Davor Derenčinović, profesor kaznenoga prava sa Sveučilišta u Zagrebu i član Komisije Hrvatske biskupske konferencije »Iustitia et pax«.
DR. DERENČINOVIĆ: Prema službenim statistikama obiteljsko nasilje u Hrvatskoj nije u porastu, a dojmu da se radi o znatnom porastu pridonosi ponajprije medijska prezentacija, ali i jačanje društvene svijesti o težini obiteljskoga nasilja i potrebi njegova sprječavanja i suzbijanja. Uloga medija načelno je u tome pozitivna, no pretjerani senzacionalizam skreće pozornost s uzroka problema i otežava njihovo otklanjanje. U našem se zakonodavstvu nasilje tretira i kao prekršaj i kao kazneno djelo. Podatci koje objavljuje Državni zavod za statistiku pokazuju da je primjerice 2011. godine bilo oko 17 tisuća okrivljenika zbog prekršaja obiteljskoga nasilja, a njih oko 14 tisuća proglašeno je krivim. U 2015. godini prekršajni je postupak zbog obiteljskoga nasilja pokrenut protiv nešto više od 13 tisuća osoba, od kojih je njih nešto više od 11 tisuća proglašeno krivim. Razvidan je, dakle, trend pada prekršajno procesuiranih i kažnjenih obiteljskih nasilnika u posljednjih nekoliko godina. Bez obzira na to, nema sumnje da se radi o ozbiljnom društvenom problemu, što sugeriraju navedene brojke, a treba imati u vidu i veliku tamnu brojku tih pojavnih oblika kažnjivih ponašanja. U literaturi se sugerira da je kod obiteljskoga nasilja odnos prijavljenih i stvarno počinjenih djela na razini 1 : 3. Brojke su znatno manje kada je riječ o obiteljskom nasilju kao kaznenom djelu. Primjerice, u 2015. godini ukupno je prijavljeno 48 osoba za kazneno djelo iz članka 179.a, a šest ih je pravomoćno osuđeno.
DR. DERENČINOVIĆ: Kada je riječ o sankcijama, uglavnom se radi o prekršajnim novčanim kaznama za nasilnike, što je dvojbeno imajući u vidu svrhu propisivanja i izricanja sankcija. Relativno se rijetko izriče kazna zatvora, vjerojatno stoga što je to u prekršajnom pravu iznimna sankcija. Znatan je broj uvjetno osuđenih osoba, a svakomu četvrtomu počinitelju izrečena je i neka zaštitna mjera. Od toga se najveći broj odnosi na zaštitnu mjeru obveznoga liječenja od ovisnosti, a slijede dvije zaštitne mjere koje su tipične za prevenciju obiteljskoga nasilja: obvezni psihosocijalni tretman i zabrana približavanja žrtvi.
DR. DERENČINOVIĆ: U vrijeme kada je obiteljsko nasilje bilo propisano samo kao prekršaj, argumenti nekih nevladinih udruga bili su da obiteljsko nasilje zbog težine posljedica zaslužuje i kaznenopravnu reakciju. To je načelno točno jer neki oblici obiteljskoga nasilja po svojoj težini nadilaze prekršaje, a s druge strane ne dovode do onih najtežih posljedica zbog kojih se ne mogu smatrati nekim drugim samostalnim kaznenim djelima, primjerice teška tjelesna ozljeda. Zbog toga je u uvođenju obiteljskoga nasilja u kazneno zakonodavstvo trebalo jasno razgraničiti obiteljsko nasilje kao prekršaj i kao kazneno djelo, što nije na zadovoljavajući način učinjeno. Zbog toga je došlo do preklapanja u elementima kaznenoga djela i prekršaja, što je, uz neodgovarajuću edukaciju tijela progona – u prvom redu policije – dovelo do brojnih praktičnih problema, dvostrukoga procesuiranja i rizika od povrede temeljnoga načela kaznenoga prava da se nikomu ne smije dva puta suditi za isto počinjeno djelo (ne bis in idem). Zbog toga je u novom kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 2013. godine ispušteno kazneno djelo nasilničkoga ponašanja u obitelji, što je opet bila druga krajnost. Konačno je 2015. godine obiteljsko nasilje vraćeno u kazneni zakon. Da bi se radilo o kaznenom djelu obiteljskoga nasilja, mora se raditi o težim kršenjima propisa koji zabranjuju nasilje u obitelji s posljedicom izazivanja straha u zlostavljanoga člana obitelji ili bliske osobe ili njezina dovođenja u ponižavajući položaj. U slučaju da te posljedice nema, radit će se o prekršaju, a ako je posljedica teža od one iz članka 179.a – smrt, teška tjelesna ozljeda, radit će se o posebnim kaznenim djelima – ubojstvo, teška tjelesna ozljeda i slično. To je razgraničenje u teoriji relativno lako provesti, no može doći do praktičnih problema u tumačenju, zbog čega je i nadalje iznimno važno educirati tijela progona, u prvom redu policiju, radi ispravnoga kvalificiranja djela i donošenja ispravne odluke o tome je li u konkretnom slučaju potrebno pokrenuti prekršajni ili kazneni postupak.
DR. DERENČINOVIĆ: Nedvojbeno je da postoji raskorak između službenih statistika i onoga što se stvarno događa. U kriminologiji se to označava sintagmom »tamne brojke« kažnjivih ponašanja. Radi se o kaznenim djelima, odnosno prekršajima koji su počinjeni, ali tijela kaznenoga i prekršajnoga progona nemaju saznanja o tome. Obiteljsko je nasilje delikt koji se događa između članova obitelji, svjedoci su rijetko prisutni na mjestu počinjenja djela. Društvo može i mora djelovati jer se stupanj civiliziranosti jednoga društva ogleda u odnosu prema ranjivima, kojima pripadaju i žrtve obiteljskoga nasilja. Njima treba pružiti zaštitu, i to ne samo kaznenim ili prekršajnim progonom počinitelja, nego tako da se u središte stavi žrtva. Kako bi se povećao senzibilitet društva, treba provoditi ciljane kampanje, educirati sve koji su uključeni u sustav – od policije preko državnih odvjetnika do sudaca jer je u nas još uvijek uvriježeno pogrješno shvaćanje da je žrtva na neki način sama odgovorna za to što joj se dogodilo. To treba mijenjati, a tu nije riječ samo o usvajanju tehničkih znanja, nego o senzibiliziranju svih relevantnih i nadležnih tijela. Policija nema mjesto stalne edukacije, premda je to jako važno jer se mijenjaju trendovi viktimizacije. Bilo bi dobro da postoje takvi institucionalizirani moduli koji bi policiju obvezivali da je u neprestanom osposobljavanju među ostalim i u pogledu indikatora za utvrđivanje obiteljskoga nasilja.
DR. DERENČINOVIĆ: Viktimizirani članovi obitelji rijetko su spremni prijaviti djelo iz više razloga. Glavni razlog je strah od tzv. sekundarne viktimizacije koja se nerijetko manifestira u tome da ne samo društvo, nego i tijela kaznenoga progona i pravosuđe više osuđuju žrtvu nego počinitelja, relativiziraju odgovornost počinitelja raspodjelom krivnje i slično. Drugi razlog neprijavljivanja od strane žrtve jest strah od budućnosti zbog različitih oblika ovisnosti o počinitelju, u prvom redu ekonomske ovisnosti. Često se događa i da žrtve obiteljskoga nasilja s vremenom prihvate obrazac zlostavljanja kao nešto normalno, smatraju da će se njihov partner promijeniti. I u slučajevima u kojima dođe do prijavljivanja žrtve se često tijekom postupka pozivaju na tzv. blagodat nesvjedočenja. Radi se o zakonskoj mogućnosti uskrate svjedočenja bračnim drugovima, partnerima, srodnicima. Kako najčešće nema drugih dokaza obiteljskoga zlostavljanja, sud u takvim slučajevima mora donijeti oslobađajuću presudu.
DR. DERENČINOVIĆ: Pitanje nasilja povezano je s pojmom moći – kako u društvu, tako i u užim skupinama. Primjerice, kod seksualnih delikata nije bit čina zadovoljenje spolnoga nagona, nego manifestacija moći prema drugoj osobi. Nadalje, jedan od glavnih uzroka nasilja, pa tako i obiteljskoga, jest frustracija. Nasilje je uvijek izraz frustracije, jer kada počinitelj ne može određeni konflikt u kojem se nalazi riješiti na drugi način, iskaljuje se nasilnički prema onima koji su mu u bližem okruženju. Glavna je zaprjeka u osvješćivanju toga problema dugo vremena bila permisivnost društva glede obiteljskoga nasilja. Tradicionalno je obiteljsko nasilje smatrano privatnom stvari uključenih osoba. Taj se obrazac na svu sreću u posljednje vrijeme mijenja jer brak i ostali oblici obiteljskih odnosa ne smiju biti alibi za nasilje. U promišljanju etiologije obiteljskoga nasilja valja imati u vidu i tzv. međugeneracijski transfer zlostavljanja: čovjek je biće koje gleda, uči, imitira i ponaša se po sličnim obrascima u određenim situacijama. Često se događa da se dijete koje je bilo žrtvom zlostavljanja ponaša slično u određenoj situaciji kada odraste i zasnuje vlastitu obitelj.
DR. DERENČINOVIĆ: U službenim statistikama ne postoji podatak o spolu žrtve, ali istraživanja sugeriraju da su većinom žrtve žene i da su pretežito počinitelji muškarci. To ne začuđuje imajući u vidu da većinu kaznenih djela s elementima agresije – historijski, ali i kulturološki i antropološki – uglavnom čine muškarci. To ima veze i s dva modela agresije, koji spominje još Erich Fromm. Postoji filogenetski programirana agresija – to je dobra agresija, ona koja tjera u napredak, održanje vrste, a s druge je strane maligna agresija uzrok delinkventnoga ponašanja. Agresivno ponašanje muškaraca može se djelomično objasniti time da se od njih i očekuje agresivniji pristup rješavanju određenih životnih situacija pa kad takva mogućnost izostane, dolazi do frustracije koja posljedično prerasta u malignu agresiju. No u raspravi o tom fenomenu treba imati u vidu da osim fizičkoga nasilja postoje i drugi oblici nasilja, primjerice psihičko nasilje, kod kojega navedeni obrasci na relaciji počinitelja i žrtve nisu jednoznačni kao što je to slučaj s fizičkim nasiljem.
DR. DERENČINOVIĆ: To bi trebala biti krajnja mjera s obzirom na to da je pravo na dom jedno od temeljnih ljudskih prava. Stoga bi, prije primjene mjere udaljenja iz zajedničkoga kućanstva, trebalo utvrditi je li moguće nasilje spriječiti na neki drugi način. Zakon govori o tome da se mora utvrditi postojanje »visokoga stupnja opasnosti« da bi počinitelj bez provođenja te mjere mogao ponoviti nasilje prema članu zajedničkoga kućanstva. Treba voditi računa o načelu razmjernosti: bit će opravdana primjena te mjere ako se radi o ponavljajućem ponašanju i teškim oblicima nasilja jer se pravo druge osobe smije ograničiti isključivo kada je to propisano zakonom i nužno u demokratskom društvu. To je u skladu i sa standardima ograničenja prava u judikaturi Europskoga suda za ljudska prava. Radi pravodobne intervencije i sprječavanja teških oblika obiteljskoga nasilja treba u praksi jasno utvrditi pretpostavke i za primjenu mjera opreza prije donošenja pravomoćne presude kojima se osigurava udaljavanje počinitelja, zabrana približavanja žrtvi i slično. To je važno i zbog osiguranja dokaza jer se, nažalost, vrlo često događa da žrtva pod pritiskom naknadnoga djelovanja počinitelja, bilo zbog straha ili naivnoga vjerovanja da će se počinitelj promijeniti, izmijeni ili povuče svoj iskaz.
DR. DERENČINOVIĆ: Prevencija je uvijek bolja i ekonomski isplativija od represije. To vrijedi i za obiteljsko nasilje. Dobro je da se u javnosti počelo govoriti o tom problemu. To pridonosi podizanju javne svijesti o tome da obiteljsko nasilje nije privatna stvar niti smije biti tabu-tema. Ključno je raditi na edukaciji svih koji su uključeni u sustav prevencije i progona. To se posebno odnosi na djelatnike policije koji su prvi u doticaju s počiniteljem i žrtvom. Nerijetko se događa da zbog neprepoznavanja indikatora da se u konkretnom slučaju radi o žrtvi obiteljskoga nasilja policija privodi i prekršajno prijavljuje i počinitelja i žrtvu. To nije u skladu ne samo s preporukama, nego i pravno obvezujućim međunarodnopravnim dokumentima prema kojima je zaštita žrtve pozitivna obveza države. Najvažniji od tih dokumenata je Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i obiteljskom nasilju iz 2011. godine, poznatija kao tzv. Istanbulska konvencija. Postupci kojima se, umjesto osiguravanja pomoći i zaštite, žrtvu dodatno izlaže riziku od prekršajnoga ili kaznenoga progona nisu u skladu s međunarodnim pravom. Za Hrvatsku je ta konvencija relevantna jer smo je potpisali i u tijeku je postupak njezina potvrđivanja. Premda se tekstu konvencije mogu uputiti brojni prigovori, od nomotehničkih do sadržajnih, nedvojbena je njezina važnost jer pristupa problemu obiteljskoga nasilja ne samo s aspekta kaznenoga prava i progona, nego u prvom redu s preventivnoga aspekta i vodeći računa o pomoći i zaštiti žrtvama obiteljskoga nasilja. Kad postanemo stranka konvencije, država bi morala osigurati uvjete i sredstva za edukaciju relevantnih struka, skloništa za žrtve, kampanje protiv nasilja u obitelji i slično. Eventualni propusti u tom smislu implicirat će i povredu konvencije u postupku koji će, uz Europski sud za ljudska prava i druga tijela Vijeća Europe koja se bave ljudskih pravima, nadzirati i posebna ekspertna skupina – GREVIO.
DR. DERENČINOVIĆ: Pitanje zaštite posebno ranjivih skupina, a u obiteljskom nasilju to su ponajprije žene i djeca, ne smije biti podložno ideologiziranju bez obzira na predznak. Sasvim je pogrješno pitanje uzroka nasilja u jednom društvu svesti na jedan zajednički nazivnik, primjerice na tzv. rodnu uvjetovanost. Teza o takvoj uvjetovanosti nasilja ne može se održati. Nasilje je multikauzalna pojava i postoji niz faktora koji ga uvjetuju – poput bioloških, antropoloških, socijalnih, socioloških, psiholoških. To znači da se ne može cjelokupni fenomen nasilja među bliskim osobama svesti na nazivnik tzv. rodne uvjetovanosti. Riječ je o simplifikaciji, nedovoljnom poznavanju etiologije koja se odnosi na uzroke nasilja u društvu. Kao što sam naglasio, konvencija je bremenita brojnim slabostima, od kojih i navedenim pojednostavnjenjima, ali je ipak važan pravni instrument koji osigurava stvaranje okvira za prevenciju obiteljskoga nasilja.
