»Nikada mi nije bio cilj organizirati hodočašća na uobičajene destinacije kamo ljude vode agencije, kako vjerske tako i svjetovne. Meni je prva nakana posjetiti naše ljude i mjesta na koja agencije ne organiziraju hodočašća. Riječ je o BiH i Hrvatskoj, a vodio sam i hodočašća u svetišta naših manjina. Tako se rodio interes i za naše iseljene Gospe u Italiji.« Tako zbori svećenik dr. Josip Mužić, profesor na splitskom KBF-u i rektor splitske crkve sv. Filipa Nerija, gdje okuplja zajednicu vjernika željnih produbljivanja vlastite vjere. Produženi prvosvibanjski vikend i niskobudžetna izravna zrakoplovna veza između Splita i Napulja pridonijeli su razmjerno jednostavnoj organizaciji hodočašća skupine od tridesetak hodočasnika, većinom iz Splita, ali i iz širega područja Dalmacije, na sam jug Italije.
Tri vala iseljavanja na talijanski jug
Bila su tri velika vala odlazaka Hrvata na talijanski jug, kaže u jednom članku Nenad Veselić, istraživač kulturnih spona između dviju strana Jadrana. Prvi su Hrvate kao vojnike, još u ranom srednjem vijeku, pozivali bizantski upravitelji južne Italije koji su se borili protiv Saracena. Veselić navodi nekoliko naseobina koje su osnovali doseljenici s druge strane Jadrana. Drugi je val uvjetovan Anžuvincima, napuljskom dinastijom koja je vladala Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (1292. do 1409.), a treći je pokrenula otomanska najezda. Od toga trećega vala iseljenika do danas su svijest o vlastitim korijenima, a i svoj jezik barem donekle očuvala tri sela moliških Hrvata. Osim toga fluktuaciju ljudi u oba je smjera omogućila i Crkva, posebno benediktinci… Najpoznatija figura koja svjedoči o nekadašnjim sponama između Hrvatske i južne Italije svakako je bl. Augustin Kažotić, Trogiranin, biskup zagrebački (1303. – 1318.), koji je umro 1323. godine kao biskup Lucere u pokrajini Apuliji.
Iseljenici iz Hrvatske su, očito je, sa sobom nosili svoju marijanski prožetu vjeru. I dok su njihova prezimena danas talijanizirana do te mjere da im nestručno uho ne može razaznati podrijetlo, Majka im i danas često čuva ime. Doduše ne baš hrvatsko, nego – u skladu s talijanskom slikom o zemlji na istočnim obalama Jadrana – slavensko ili ilirsko.
Kako je Mama Slavonska završila u Kampaniji?
Grad na gori. Ta se biblijska slika nameće hodočasniku kad se popne na Montevergine, Brdo Djevičino ili Djevičansko brdo, mjesto na kojem pogled oduzima dah, bilo da je usmjeren na okolne doline i brda bilo na zdanje koje se stopilo s okolnim stijenama. Riječ je o benediktinskoj opatiji i pripadajućem marijanskom svetištu koje se nalazi na 1270 metara nadmorske visine. Osnivač opatije, ili bolje rečeno prvotne pustinjačke naseobine, jest sv. Vilim iz Vercellija (11. – 12. st.). Hodočasnike na to brdo poglavito privlači ikona Bogorodice, koja je danas smještena u jednoj od pokrajnjih kapelica svetišta. Nije potrebna neka posebna moć zapažanja da bi se shvatilo da je upravo tu njegovo duhovno središte: opatija se razgledava, bazilika i drugi prostori svetišta se razgledavaju, no u Marijine oči na ikoni se gleda; gleda se kontemplativno, stapajući pogled s očima Majke koje s toga brda gledaju na ljudske suzne doline.
Dr. Josip Mužić: »Meni je prva nakana posjetiti naše ljude i mjesta na koja agencije ne organiziraju hodočašća. Riječ je o BiH i Hrvatskoj, a vodio sam i hodočašća u svetišta naših manjina. Tako se rodio interes i za naše iseljene Gospe u Italiji«Hrvatskim je hodočasnicima posebno zanimljivo ime pod kojima je ta Bogorodica također poznata: Mamma Schiavona, što se može prevesti kao Mama Slavonska. No kako je Slavonka dospjela u Kampaniju? Povijesni dokument koji bi na to pitanje izravno odgovorio ne postoji, a predaja o podrijetlu ikone ima više. Citirat ćemo ovdje samo prijevod rečenice o. Placida Tropeana, člana monteverginske monaške zajednice koja živi prema Pravilu sv. Benedikta, koji se bavio poviješću svetišta te izražava uvjerenje svoje zajednice. Riječ je o bilješci koju je u svojoj knjizi »Mamma Sciavona iliti Majka Božja Hrvatska« naveo dr. Juraj Batelja.
»Može se stoga zaključiti da je monteverginsko Veličanstvo (Marija)… dobilo ime Mamma Schiavona ne zato što je crna ili robinja, nego zato što je bila poput zahvalne molitve kraljevske napuljske obitelji, zastupljene po vrlo pobožnoj kraljici Mariji, koja bijaše porijeklom iz područja s onu stranu Jadrana, koje Talijani zovu Slavonijom«, stoji u bilješci Bateljine knjige. Spomenuta kraljica koja je opatiji darovala sliku kod Talijana je poznata kao Marija Ugarska, no nije riječ o hrvatsko-ugarskoj kraljici iz druge polovice 14. stoljeća, nego o kćeri hrvatsko-ugarskoga kralja Stjepana V. i Katarine Kumanske koja se 1270. godine udala za napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca.
Stepinac pomogao otkriti Mamu Hrvatsku
No ime Mame Slavonske implicira još nešto: znatnu i svjesnu hrvatsku prisutnost u okolici Napulja. Za Hrvate je slika vrlo vjerojatno bila spona s domovinom. Tu bi mogli biti i korijeni nježnosti koju očituje ime »mama«; nježnosti zbog koje je ime vjerojatno, u svojoj poznatoj pobožnosti prema Mariji, prihvatilo i većinsko domicilno stanovništvo. Još se jedno pitanje nameće: Što je zagrebačkoga svećenika Batelju navelo da na neki način otkrije Mamu Slavonsku iliti Hrvatsku? Odgovor glasi: blaženi Alojzije Stepinac. Kao postulator kauze dr. Batelja nije mogao izbjeći lik mons. Giuseppea Ramira Marconea, izaslanika Svete Stolice za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Prije nego što ga je papa Pio XII. imenovao na tu službu, mons. Marcone bio je opat ordinarij Opatije Montevergine. Čudni su putovi Gospodnji: da Hrvati preko bl. Stepinca doznaju da pedesetak kilometara od Napulja postoji Gospa Hrvatska. Pohod Montevergineu bio je kruna prvoga dana hodočašća splitske skupine.
Spoj Kotora i Zadra?
Drugi ih je dan odveo tristotinjak kilometara južnije, do Marine di Schiavonee, mjesta na obali Jonskoga mora, u regiji Kalabriji. Spomenuti Veselić mjesto spominje kao jednu od naseobina Hrvata iz prvoga, bizantskoga vala preseljenja. Odredište hodočasnika bilo je svetište Presvete Marije od Schiavonee. Povijest svetišta seže u 1648. godinu, kad se Gospa ukazala jednomu stražaru predstavivši se kao »Gospa od Schiavonee« i zatraživši da se izradi njezina slika; slika koju je sama dovršila dok je umjetnik koji ju je slikao zaspao. Ta se slika crne Gospe danas nalazi na bočnom zidu svetišta, a na glavnom se oltaru, obučena u srebrnu odjeću, nalazi kopija. Na tom su mjestu, pokraj izvorne slike zaštićene staklom, hodočasnici slavili misu.
Catanzaro, glavni grad regije Kalabrije, bio je najjužnija točka hodočašća. Prema Veseliću, koji se poziva i na povjesničara Vincenza d’Amata iz 17. stoljeća, Catanzaro je u 9. stoljeću osnovao bizantski general Nikefor Foka, naselivši ga dijelom stanovništvom iz Kotora i Zadra. Prema tome bi ime grada bilo spoj imena Cattaro (Kotor) i Zara (Zadar). Čini se da se svijest potomaka hrvatskih doseljenika o vlastitim korijenima nije posve izgubila. Dr. Mužić je na hodočašću citirao članak izvjesnoga Giancarla Spadanude, koji smatra da je njegovo prezime prijevod slavenskoga prezimena Golemac (goli mač = spada nuda). Iz članka se također doznaje da Spadanuda nipošto nije jedini u gradu koji se prepoznaje izdankom Slavena s onu stranu mora. Veselić se pak poziva na dokument nekoga rimskoga odvjetnika iz 1654. godine iz kojega jasno proizlazi da su hrvatski doseljenici u Kalabriji još u 17. stoljeću govorili svojim materinskim jezikom te da je ta činjenica bila općepoznata.
Otkrili Napulj molitve i svetosti
Nisu sva odredišta na hodočašću bila određena izravnim traženjem hrvatskih tragova. Hodočasnici su pohodili svetište sv. Filomene u Mugnanu del Cardinale u Kampaniji, živopisni gradić Crotone u Kalabriji, a molili su i na grobu sv. Mateja, apostola i evanđelista, zaštitnika Salerna. Posljednja dva dana bila su pak rezervirana za Napulj. Prema tomu gradu nitko ne ostaje ravnodušnim. Nečiji će doživljaj možda biti uvjetovan njegovim oronulim fasadama, dijelovima grada koji nalikuju problematičnim četvrtima američkih metropola, sviješću da je Camorra, pandan sicilijanskoj Mafiji, tu negdje…
No netko će Napulju sve to oprostiti u ime južnjačkoga šarma i živosti koji se tu osjećaju kao nigdje drugdje. Hodočasnički pogled, međutim, otkriva i drugu, dublju i ljepšu sliku. Potrebno je, naime, samo otvoriti neka vrata na živopisnim napuljskim ulicama kako bi se ušlo u neki sasvim drugi svijet, u oaze molitve i svetosti.
Kroz vrata napuljske katedrale prolazi ne samo svaki hodočasnik, nego i svaki ozbiljniji turist. Kao svojevrsno su čudo splitski hodočasnici doživjeli činjenicu da su katedralu posjetili samo dan nakon proljetnoga čuda sv. Januarija. Pod tim se pojmom krije tajanstveni fenomen: relikvija mučeničke krvi zaštitnika grada prelazi iz zgrušanoga u tekuće stanje. Fenomen se iščekuje triput godišnje. Jedna od takvih prigoda jest subota uoči prve nedjelje u svibnju. Tada se, u iščekivanju čuda, održava svečana procesija ulicama grada. Ove je godine krv mučenika uistinu prešla u tekuće stanje, a dan nakon toga vjernici su u katedrali mogli primiti blagoslov s relikvijom svetčeve krvi. Splićani su se, jasno, rado na taj jedinstveni način utekli zagovoru sv. Januarija.
Sluga Božji koji je bio suspendiran od svećeništva
Vrata koja vode u župnu crkvu sv. Josipa i Lurdske Bezgrješne otkrivaju hodočasniku priču o svećeniku, apostolu i mistiku sluzi Božjem Dolindu Ruotolu. Čitav mu je život bio prožet patnjom, a dva je desetljeća zbog svojega inovativnoga načina propovijedanja, a i zbog ljudske zlobe, bio suspendiran od svećeničke službe. Čak je morao proći i psihijatrijsku ekspertizu koja je, međutim, pokazala da je s njim sve u redu. Na grobu su uklesane riječi sluge Božjega: »Ostavila si me kao osakaćena u mojem svećeništvu, o sveta Crkvo Božja, mjesto nevolje. No nitko me nikada nije mogao odijeliti od Tebe… A moje je svećeništvo procvalo upravo u užasnom poniženju te se je kao bršljan sa stotinu korijena obavilo oko tvojega vječnoga svećeništva, o Isuse.« U crkvi su hodočasnici slavili posljednju misu prije povratka u Split, a nisu propustili triput pokucati o grobni mramor jer je sluga Božji za života poručio: »Kad budem mrtav, dođite k meni, triput pokucajte na moj grob i ja ću vam odgovoriti.«
Žive predstavnice Crkve u Hrvatskoj
Jedan od najdojmljivijih trenutaka na čitavom hodočašću bila je nedjeljna misa i večernja iza crkvenih vrata samostana Vječnih klanjateljica Presvetoga Oltarskoga Sakramenta. Nakon mise i molitve hodočasnici su se susreli sa s. Gabrijelom Vučemil, jednom od Hrvatica u redovničkoj zajednici. »Uvijek me je privlačilo euharistijsko klanjanje«, rekla je redovnica za Glas Koncila odgovarajući na pitanje kako je dospjela u klauzurni (zatvoreni) samostan u Napulju. Imala je, kaže, poziv, ali nije znala gdje bi ga ostvarila. Zahvaljujući prijateljima, doznala je za redovničku zajednicu. Došla je u Napulj, rekla što joj je na srcu, ostala tri mjeseca kako bi iskušala samostanski život, vratila se u Zagreb, ostavila posao… U Napulju je već 15 godina. I nije sama. S njom su i s. Ana Mihalj iz Solina, s. Agneza Gluić iz Splita i s. Naomi Banić iz Bibinja. Tako, u skladu s gramatikom nedokučivosti Božjih putova, Crkva u Hrvata na talijanskom jugu nema samo spomen, nego i svoje žive predstavnice, one najizvrsnije.
