Najpostojanija anđeoska hereza – i danas zastupljena u rasponu od adventista do Jehovinih svjedoka – glasi: Isus je anđeo. Lako je razotkriti korijene te zablude u probirljivu čitanju Svetoga pisma. Pjesnički korijen čine Malahijino proroštvo o dolasku bogolikoga »anđela Saveza« i Zaharijin nagovještaj da će »dom Davidov« u dan Božjega dolaska biti »kao anđeo Gospodnji«, kao i naziv »sinovi Božji« koji anđelima dodjeljuju pisci Knjige o Jobu i Ponovljenoga zakona te psalmisti David i Etan. Nije se teško prisjetiti ni praktičnoga korijena: židovski prvaci Mojsije, Jošua i Gideon nisu se oklijevali pokloniti Božjim glasnicima, a i u božanskom Jakovljevu suhrvaču Hošea je prepoznao anđela čiji je glas i Stjepan razabrao na Sinaju. Čak i različiti prijevodi ulomaka Izaije i Zaharije kao da opravdavaju to poistovjećenje. Ipak, obeskrjepljuje ga teologija Pavlovih poslanica, koje nam pomažu shvatiti tko je Ivanu predao Otkrivenje.
Premda Ivan na početku knjige tvrdi da mu je Krist kao svjedoka poslao anđela, prvo mu je viđenje predao i protumačio sam Sin Čovječji: »Sedam zvijezda anđeli su sedam crkava.« Teološka zavrzlama koja bi se mogla sažeti tvrdnjom da je svaki anđeo glasnik, ali da nije svaki glasnik anđeo, očekivano nije dočekala mnogo umjetničkih raspleta. No u tome je ipak uspio kretski ikonopisac koji je u svojim temperama ispreplitao »grčku maniru« i venecijanski stil. Tomas Batas, koji se neuobičajeno obogatio na svojem zanatu, ikonu »Otkrivenja svetoga Ivana teologa« upravo je neuobičajeno obogatio anđelima: oni nisu tek zvijezde u Kristovoj desnici i prinositelji njegovih crkava, nego i vatreni obrub njegova sjaja i zemljani luk njegova prijestolja. No i više od bizantske kromatske simbolike i renesansno modeliranih oblaka blista njegov simbolički pomak od simetričnosti renesanse: Božja se mandorla uvrće oko crkve koju mu pruža anđeo.
Na proglas da će »oštru i tešku kaznu« za skrivanje isusovačkih svećenika i dioništvo u katoličkoj misi morati izvršiti na ženi trudnoj s četvrtim djetetom, yorkskim se sudskim krvnicima uvrnula utroba. Kako drukčije objasniti da su četvorici prosjaka prepustili zanat da na svučeno, sapeto i oštracem poduprto tijelo Margaret Clitherow polože ulazna vrata njezine kuće i po njima sedam utega od 50 kilograma? Ako su neuobičajena potajna hodočašća na kojima je svetica – rođena oko 1556., nedugo nakon Tomasa Batasa – podno gradskih vješala prosila mučeništvo, još je neočekivanija radost kojom ga je dočekala: »Nisam dostojna tako dobre smrti!« No posrijedi nije bio tek procvat nadnaravne hrabrosti ili prosjev protunaravne ludosti »bisera Yorka«. Margareta se odbila braniti da od torture zaštiti svoju djecu, a na stratište je pošla bosa, poslavši bječve i crevlje kćeri u znak da pođe njezinim stopama. Za Kristom, ne za anđelima.
