Poznavanjem »anđeoskih jezika« podičit će se koliko poklonici »henokovske« magije koji ne odolijevaju nagovoru zlih anđela, toliko i pripadnici pentekostalnih pokreta koji se libe govoriti i s dobrim anđelima. No duhovno znanje biblijskoga pisca koji je prvi spomenuo anđeoske jezike valja objasniti poznavanjem obaju duhovnih tabora. Pavlov navještaj čak je i farizeje nagnao da se zapitaju: »Što ako mu je duh govorio, ili anđeo?« Tu slutnju potvrđuju anđeoski fragmenti rasuti po njegovim poslanicama. Iako se Sotona, Eon ili Knez umije prerušiti u »anđela svjetla« te njegovi »prijevarni duhovi« nastoje zbuniti vjerne »drugim evanđeljem« ili ih zavesti u nadmeno »štovanje anđela«, ni Vlasti ni Sile ne mogu ljude rastaviti od Boga: jer on ih je – skinuvši Vrhovništva i Vlasti – odabrao da budu ne samo »prizorom anđelima«, nego i njihovim sudcima. Barem dio te angelologije može se objasniti Pavlovim uznesenjem »do trećega neba«.
U istom dahu kojim je u Drugoj poslanici Korinćanima nagovijestio »neizrecive riječi« načuvene sred anđeoskoga zbora, Pavao je izvijestio da mu je zbog »uzvišenosti objava« dan »trn u tijelu, anđeo Sotonin«. Neobično je što već i kontrast prisutnosti obaju anđeoskih sila u Pavlovu viđenju nije nadahnuo kist više umjetnika – pogotovo s obzirom na slikovite detalje trnovitosti zloduha i poletnosti anđela. No baš zato ne će biti neobično što ga je najvjernije prikazao francuski slikar kuđen u Engleskoj zbog »suludih besmislica«, a hvaljen u Italiji zbog eruditna lirizma. Charles Claude Dauphin – poznatiji kao Delfino – razvoj je baroka u Pijemontu usmjerio istančanošću pokreta i igrom sjena kakvu očituje i »Sveti Pavao ponesen do trećega neba«. No to ulje na platnu među uvriježene anđeoske nosače uvrštava i izvrnuta vragolana što namjesto Pavlovih skuta pridržava gadaru i kandžiju dok oruđa napastovanja vezuje otvorena knjiga.
»I da nije znala kako, našla se u sigurnoj luci bez oluja, tako da joj za razmatranje više nije trebala knjiga; jer kada bi se stavila u Božju prisutnost, mogla bi s njime ostati sate i sate bez rastresanja beskorisnih misli, bez suhoće ili manjka osjeta privrženosti«, oslikao je životopisac tančine molitve udovice Brigide Morello Zancano. Polet talijanske blaženice – preminule 1679., godinu nakon Delfina – ipak bi prije valjalo objasniti poniznošću negoli neznanjem: jer neizrecivu gorčinu napastovanja prilikom razmatranja Kristove muke utrnula je tek poslušnom pokorom i uzvišenim dobročinstvima. No Brigidu od Isusa kandžija je kapucinskoga mrtvljenja i gadara isusovačkoga služenja usmjerila dalje od nesuđenoga samostana: do knjiga kojima će njezine Uršulinke Marije Bezgrješne podučavati djevojke u doba nemilosrdnih ratova i neumoljiva razvoja. Tek je otud načula najvažniju riječ u jeziku anđelâ: »Pouzdanje, pouzdanje!«
