Za titulu »anđeoskoga pape« u konkurenciji je sijaset svetih rimskih biskupa. Još je sv. Grgur Veliki u 6. stoljeću propovijedao o anđelima, a i veliki sv. Ivan Pavao II. posvetio im je 1986. ciklus kateheza. Anđelu čuvaru kojemu se molio pet puta dnevno sv. Ivan XXIII. zahvaljivao je nadahnuće za sazivanje Drugoga vatikanskoga koncila, a viđenje paloga anđela nagnalo je Lava XIII. da molitvu Mihaelu arkanđelu uvrsti u zaključak misnoga slavlja. I dok su srednjovjekovni proroci naviještali apokaliptični dolazak »anđeoskoga pape«, čitatelji Pisma svih vjekova znali su da je on na čelo Crkve došao na još na njezinu početku. Da Petar nije slučajno predvodnik biskupa koje je anđeo izveo iz jeruzalemske tamnice, pokazuje angelologija dviju njegovih poslanica, ali i misijska teologija nadahnuta ukazanjem anđela Korneliju. No najviše to očituje njegovo drugo tamnovanje, iz kojega ga je peterim zapovijedima izveo anđeo.
»Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga!« uskliknuo je Petar nakon što je njegov izbavitelj bez vidljiva pokreta uspavao dva vojnika, raskinuo dvostruke verige, zauzdao dvije straže i rastvorio dvoja vrata. Gotovo da i nema umjetnika koji se nije ogriješio o pojedinosti Lukina izvještaja, u kojemu Petar anđela dočekuje polugol i bosonog. No samo je jednomu slikaru talijanske gotike pošlo za rukom očuvati nešto od dvojne simbolike Djela apostolskih. Da na jednom od očuvanih oltarnih panela uništene crkve svetoga Petra Velikoga osim apostolova obuvanja i opasavanja prikaže temperom i dvije skupine usnulih čuvarâ, firentinski majstor malih formi, spokojne atmosfere i nježnih lica Jacopo di Cione morao je udvostručiti prvoga papu i njegova nebeskoga čuvara. Geste prvoga anđela zaodjevena u boje kasnije talijanske zastave odišu suzdržanom strogoćom; no drugi u čistoj bjelini apostolskoga prvaka izvodi za ruku.
Koliko je ruka Nikolasa Hermanssona, petoga biskupa Linköpinga, bila vična skladanju himana za časoslov, toliko je bila i okretna u pružanju pomoći seljacima; koliko je iz njezine bijede izviralo milostinje za siromahe, toliko su plemićkoga poštovanja izazivali njezini putokazi. No ljubav za ljepotu i pravdu kao ni revnost za stado i sirotinju blaženi Nils – rođenu oko 1325., baš kao i Jacopo di Cione – nije očuvao bez teškoća. Zbog otpora grijehu kraljevske samovolje arhiđakona su čak zabarikadirali u katedralu, gdje je jedva umakao gladi, a i biskupiju je napustio zbog prijetnje ubojstvom. Iz samotničke čamotinje uz koju je švedski blaženik prionuo nakon progona nije ga izveo ni neočekivani izbor za novoga biskupa; tek su ga riječi svete Katarine Švedske prenule da pođe u Avignon ishoditi papinski pristanak. Grgur XI. nije morao biti anđeo da u potištenom svećeniku razazna svetca: u takvu nema dvojnosti ni kada zdvaja.
