Osim optimističnih numerologa i pesimističnih astrologa, motiv sedam anđela kao izvor inspiracije prigrlili su suvremeni glazbenici, a kao marketinšku dosjetku i novodobni ugostitelji. I dok anđeoske sedmice nemaju veze s praznovjerjem i praznorječjem, njihova je biblijska simbolika neodvojiva od muzike i kataklizme, što odaju već i anđeoske upute za razaranje Jerihona. Proroku Zahariji prvomu je dano vidjeti sedam žižaka na zlatnom svijećnjaku kao »oči Gospodnje što strijeljaju po svoj zemlji«, no tek će ih vidjelac Ivan poistovjetiti sa »sedam duhova Božjih«. On svjedoči i za sedmoricu anđela kojima su dane trublje i čaše Božjega gnjeva, a »sedam ognjenih zubalja« koje u Otkrivenju gore pred Gospodnjim prijestoljem potvrđuje Rafaelove riječi Tobiji da tek sedmorica anđela na nebesima »stupaju pred Slavom Svetoga«. Pa i Krist, čijih su sedam egzorcizama opisali evanđelisti, iz Marije Magdalene izagnao je »sedam đavola«.
Usputnost kojom Marko i Luka navode Magdalenina iskustva s palim anđelima i Kristovu duhovnu intervenciju iznjedrila je mnogovrsna tumačenja: sedam je zloduha za tumače katkada brojem neuspješnih egzorcizama, katkada znakom posvemašnjega opsjednuća, a katkada simbolom smrtnih grijeha. No ta je usputnost i razlogom zašto likovnih tumačenja Magdalenina duhovnoga ozdravljenja uopće nema. Ipak, kao da ga je na umu imao talijanski prvak rokokoa koji je duhovni poziv zamijenio slikarskim. Slikajući uljem na platnu »Magdalenu pokornicu«, Corrado Giaquinto ikonografiju je njezine pustinjske pokore iz »Zlatne legende« produbio sedmerostrukom simbolikom pobožnih oruđa: Svetoga pisma, raspela, lubanje, discipline, cilicija, kamena i trnova vijenca. Umjesto da oslika ospjedatelje ili njihovo protjerivanje, slikar prigušenom paletom i suzdržanom gestualnošću dočarava anđele koji preuzimaju njihovo mjesto: a njihovu vođi u ruci je pomast.
Dvaput godišnje misionar Francisco Gil de Federich donosio bi posvećenu pomast, vodu, kruh i vino za četrdesetak vjernika u Tonkinu iako je znao da mu zbog toga prijeti smrt. Španjolskoga svetca – rođena 1702., godinu prije Giaquinta – vijetnamske su vlasti 1737. uhvatile na djelu te ga osudile na odrubljivanje glave, no u sedam godina zatočeništva sveti je dominikanac uspio pokrstiti 122 zatvorenika, krijepeći istom šest tisuća progonjenih kršćana sakramentima pod okriljem noći. Ipak, zbog šutnje kojom je štitio svoje stado »otac Te« proživio je mučenje dostojno zloduha: kad god bi odbio pogaziti raspelo, svetu knjigu ili vijenac medaljica, pobožne bi predmete pred njim uništili službenici vlasti, od čega bi svetac povraćao krv. Uvjeren da mu Bog odgađa smrt zbog grijeha, sveti je Franjo molio za poniznost, strpljivost i ustrajnost, odričući se suvišnosti u jelu, odijelu, razgovoru i ponašanju. Sedam oruđa dostojnih anđela.
