
Tko nije dobio ponudu da nizom kućnih rituala sudjeluje u »anđeoskom lancu« – jednom od nekoć popularnih »lanaca sreće« – umakao je osobito praznoglavu praznovjerju. No biblijska povezanost anđela i lanaca ne će biti isprazna. Premda Gospodin Joba podsjeća da se nebeska svjetlila ne mogu vezati lancem, pale duhove koje »zvijezde nebeske« označuju Bog je sačuvao »okovane u mraku vječnim okovima«, a anđeo će Otkrivenja »velikim okovima« sputati Sotonu baš kao što je Rafael zasužnjio Asmodeja. Ako se u kraljevima koje sveti imaju »baciti u lance« ne prepoznaju svrgnuta Vrhovništva i Vlasti, u knezovima što pozivaju na kršenje Božjih uza lako je razaznati djelovanje »kneza ovoga svijeta«. Ne će stoga začuditi sklonost zloduha lančanoj reakciji: i njihove žrtve valja »lancima vezati i u verigama čuvati«. I dok su anđeli tjelesnih negava oslobodili Šadraka, Mešaka i Abed Nega, Petra, Pavla i Silu, duhovne je spone driješio Krist.
»Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?« Isusovo pitanje postavljeno usred liječenja pogrbljene žene nagoviješta da »duh bolesti« – kojega ipak valja svezati prije negoli ga se oplijeni – čovjeka katkada tjelesno priteže bez duhovnih očitovanja. Mnoge je umjetnike površno čitanje toga nagovještaja splelo do zanemarivanja njegove anđeoske dimenzije. No ne i renesansnoga Nijemca koji se nije libio papu prikazati kao đavla. Luteranskomu slikaru i grafičaru koji se uzdržavao održavanjem vaga Matthiasu Gerungu grof Oton Henrik Wittelsbach povjerio je 1530. da dovrši iluminacijski program najstarije njemačke ilustrirane Biblije. Jednu od 307 pergamena tzv. Biblije Ottheinrich umjetnik je epski uresio prizorom s pogrbljenom ženom. Zloduha ni tu naoko nema; ali on se klatara u debeljku čiju su modru halju posve nagrizli sivi oblaci prigovora.
Da bi razriješila prigovore zbog sivila lica kojim su je uresili korizmeni postovi i kostrijet dikobraza, Caterina Tomas i Gallard čak je žvakala zrna papra. Za španjolsku sveticu – preminulu 1574., malo nakon posljednjega spomena njemačkoga minijaturista – to nije bilo pitanje estetskoga probitka, nego samostanskoga opstanka. Premda se od djetinjstva vezala za djevičanstvo hodajući bosonoga po trnju i moleći krunicu na listove masline – odakle je stekla podrugljivi nadimak »Bakica« – sirotu su služavku zbog manjka miraza augustinske kanonice jedva primile u samostan na otoku Mallorci. Ali nakon vječnih zavjeta jedva su mogle odagnati posjetitelje koji su Katarini iz Palme dolazili po savjet, proroštvo ili čudo. Sva je izdržljivost mistikinje s najdužom zabilježenom ekstazom pred spletkama palih anđela visjela o Božjem lancu: »Koja te god stvar, povoljna ili protivna, dopadne, smatraj da ti sve pristiže iz ruke Gospodnje.«