Sedam su puta rimski biskupi darivali papinske krune hrvatskim likovima Blažene Djevice Marije, no povijesni vihori tek su njih pet ostavili na čašćenje štovateljima u Hrvatskoj. Bijeljinsku »Kraljicu Orijenta«, koju je u krašićkom sužanjstvu okrunio bl. Alojzije Stepinac, uništili su četnici 1992., a Majci Božje Milosti, čiju je krunidbu 1891. priredio splitski sluga Božji Rikard Friedl, nakon odlaska iz nekadašnjega isusovačkoga novicijata u Kraljevici 1894. naoko se izgubio trag. Ili se barem tako činilo sve donedavno.
Naime, nakon dvije godine potrage – potaknute otkrićem da je krunidbu zaštitnice dokinutoga novicijata Venetsko-lombardske provincije priredio i knjigom popratio jedan hrvatski Božji ugodnik – druga papinski okrunjena Marijina slika u Hrvatskoj pronađena je u Italiji. Naime, jedna od dviju preostalih papinski ovlaštenih kopija »Spasa Puka Rimskoga« već se 60-ak godina čuva u skrovitosti kapele doma za starije isusovce u Gallarateu, lombardskom sjedištu nekadašnjega isusovačkoga kolegija.
Prije opisa kako je došlo do otkrića valja podsjetiti na povijest slike, u koju je utkana čitava gomilica svetih Marijinih štovatelja. Kako u svojoj knjizi iz 1891. »Majka Božje milosti« opisuje Rikard Friedl, čudotvorna ikona Spasa Puka Rimskoga, po predaji djelo sv. Luke evanđelista, od samih je početaka družbe bila središtem pobožnosti isusovaca. Sv. Ignacije Lojolski u bazilici je svete Marije Velike – gdje se ikona i danas čuva – slavio mladu misu, a Spas Puka Rimskoga bio je posljednjim hodočasničkim odredištem Stanislava Kostke i Ivana Berchmansa. Treći general Družbe Isusove sv. Franjo Borgia stoga je od pape Pija V. zatražio ekskluzivno dopuštenje da se načini nekoliko kopija ikone. Na nagovor sv. Karla Boromejskoga papa mu je dopustio izraditi tri kopije, od kojih je jedna završila na počivalištu sv. Stanislava uz rimsku baziliku sv. Andrije na Kvirinalu, a druga je potonula negdje oko Kanarskih otoka zajedno s tijelom bl. Inácija de Azeveda, predvodnika isusovačke misije u Brazilu.
Putešestvije osobite zaštitnice
Upravo je mučenička smrt de Azeveda i 39 njegovih drugova – mahom mladih isusovaca – ražarila pobožnost kopijama kopijâ Spasa Puka Rimskoga diljem svijeta, osobito među isusovačkim novacima. Nesumnjivo je to bilo razlogom zašto je poglavar Venetske provincije Giuseppe Ferrari 1841. od tadašnjega generala reda, sluge Božjega Jana Philipa Rothaana, za novoutemeljeni novicijat u Veroni izmolio osobitu zaštitnicu: treću izvornu kopiju »Salus Populi Romani«, koju je sv. Franjo Borgia očuvao za rimsko sjedište družbe.
I tako su započele putešestvije slike u antiklerikalnim progonima veronskoga novicijata od Italije do Španjolske, a iz Španjolske – u Kraljevicu. Ondje je sliku u zapuštenoj kapelici frankopanskoga dvorca Nova Kraljevica 1887. zatekao novi ravnatelj venetskih novaka, čovjek koji je i svoj poziv razlučio pred čudotvornom slikom Gospe od Pojišana: Rikard Friedl.
Pripreme za kraljevičku krunidbu
Splitskomu isusovcu to nije bio prvi susret s Majkom Božje Milosti: pred njom je u Veroni 1864. položio prve zavjete, a pod njezinom je zaštitom u izbjeglištvu družbe putovao Italijom, Austrijom, Francuskom i Španjolskom. No susret u kraljevičkoj kapeli po mnogočemu je bio sudbonosan. Ne samo da su kraljevički isusovci pobožnost čudotvornoj Majci Božje Milosti iz kapelice obnovljene Friedlovom zaslugom počeli širiti na okolne župe u Bakarcu i Šmriki, nego su – ohrabreni krunidbom zaštitnice novicijata Rimske provincije 1838. – od pape zatražili i da o 50. obljetnici dolaska slike u Veronu okruni njihovu kraljevičku zaštitnicu. Da bi se u toj inicijativi prepoznao znak odvažnosti, valja razabrati sirotinjske uvjete u kojima su isusovci živjeli u Kraljevici sa svojom Kraljicom. No upravo im je njezin zagovor priskrbio zlato i srebro za dvije krune koje je 10. kolovoza 1890. blagoslovio papa Lav XIII.
Iščeznuće četverostoljetne pobožnosti
I tako je na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza 1891., okrunjen drugi Gospin lik u Hrvatskoj – 176 godina nakon Gospe Trsatske i 40 godina prije Majke Božje od Kamenitih Vrata. No slika je nakon krunidbe Hrvatsku ubrzo i napustila. Novicijat je već 1894. premješten u Cremonu te kasnije u slovensku Novu Goricu, a nakon Prvoga svjetskoga rata i sjedinjenja Venetske s Lombardskom provincijom konačno je utočište pronašao u Lonigu. Konačno – jer ondje je 1967. i zatvoren. Time je iščeznula i četverostoljetna marijanska pobožnost isusovačkih novaka, premda su tek dvadesetak godina ranije Majku Božje Milosti službeno odabrali za svoju zaštitnicu, posvetivši joj kao spomendan 22. listopada. No čudotvorna i hodočasnička, svetcima omiljena i papinski okrunjena slika ipak nije iščeznula, a ni pobožnost joj se nije posve utrnula.
Putokaz do Gospe na sličici
Otkrio nam je to Matteo Daniele, jedan od isusovaca koji djeluju u Gallarateu – mjestu providonosno navedenu na jednoj od svetih sličica s likom Gospe Kraljevičke kakve se prodaju u internetskim trgovinama. »Kada je 1967. zatvoren novicijat u Lonigu, slika je postavljena u kapelu doma za starije u Aloisianumu (nekadašnji isusovački kolegij. op. L. T.) u Gallarateu, gdje se i danas čuva. Koliko sam uspio razabrati, slika je izvorno bila postavljena u kapeli blizu velike crkve unutar Aloisianuma, koja se rabila za euharistijska slavlja u zimskim mjesecima. Kapela je bila otvorena javnosti, stoga je Gospa zasigurno bila predmetom molitve i štovanja kako isusovaca tako i vjernika, ali nisam pronašao zapise o posebnoj pobožnosti prema njoj.« Restaurirana i postavljena iza zaštitnoga stakla, Gospa Kraljevička tako nastavlja bdjeti nad lombardskim isusovcima i njihovim stadom. A možda njezin ponovni nalazak u Gallarate dovede i nove hrvatske hodočasnike. Takvi bi štovatelji i sluzi Božjemu Rikardu Friedlu bili najdražom baštinom.
