Jedan od istaknutih hrvatskih katoličkih filozofa prošloga stoljeća bio je fra Bonifac Badrov.
Rođen je 19. studenoga 1896. u Livnu, kršten imenom Josip. Franjevačku višu gimnaziju završio je u Visokom 1916., a filozofsko-teološki studij 1919. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Kaloči u Mađarskoj. Ušavši 1911. u franjevački novicijat Provincije Bosne Srebrene, primio je ime Bonifac. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 1919., a zatim je poslan na studij romanistike i filozofije u Fribourg u Švicarskoj, gdje je 1924. doktorirao. Od 1923. do 1941. predavao je na gimnaziji u Visokom, a 1941. otišao je na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je predavao do 1973. Nevjerojatne intelektualne širine, predavao je dvadesetak teoloških i filozofskih predmeta! Jedan je od pokretača, članova uredništva i suradnika »Franjevačkoga vjesnika«. Pisao je i u »Kalendaru sv. Ante«, »Glasniku sv. Ante« i drugdje, a nakon rata u »Dobrom Pastiru«. U dva navrata bio je rektor Franjevačke teologije, a početkom rata gvardijan u samostanu sv. Ante u Sarajevu.
U samostanu u Livnu i u cijeloj Provinciji nazivali su ga »Otac« jer je bio svima drag i pravedan u prosuđivanju. Od 1925. do 1973. napisao je znatan broj članaka, skripta i drugih tekstova, skupljenih 1997. u sabranim djelima u tri sveska, u sklopu kojih je i njegova »Povijest filozofije«, prvotno umnožena šapirografom u Sarajevu 1959. Kao filozof imao je »izgrađeno i zaokruženo svoje vlastito filozofsko stajalište« (M. Babić). Smatrao je vrijednom svaku filozofiju ako priznaje dvije bitne istine: Božju opstojnost i spoznaju Božje opstojnosti. To je »temeljni ugođaj« njegove filozofije (D. Tomić). Uz strane filozofe bavio se hrvatskim filozofima Jurjem Dragišićem, Benediktom Benkovićem i Franom Petrićem. Objavio je i monografiju »Fra Lovro Karaula: prilog povijesti bosanskih franjevaca« 1925., više radova iz teologije i duhovnosti te desetak filozofskih portreta književnika. Za nj se vežu i razne anegdote pa se priča da je jednom u Milanu dopustio biti okraden premda je osjetio džepara. Kad su ga upitali zašto nije reagirao, odgovorio je: »Bilo mi žao čovjeka, da ga pred svijetom brukam!«
Umro je u Sarajevu 13. srpnja 1974. (L)
