Riječi »pogan« i »anđeo« zajedno se danas mogu naći tek u uspjelu oksimoronu za prosta dobričinu ili u neuspjelu jednačenju židovske angelologije s perzijskim zoroastrijanizmom. No Sveto pismo pogane i anđele povezuje mnogo češće. Prvu je Božju poruku po anđelu u Starom zavjetu primila poganka Hagara – i to dvaput – a i početak Novoga zavjeta resi dvostruki anđeoski putokaz i mudracima s poganskoga istoka. Čitava bi se povijest Izraela dala ocrtati nizom anđeoskih intervencija među poganima – od Faraona u Egiptu i Sanheriba u Kanaanu do Nabukodonozora u Babilonu i Heliodora u Jeruzalemu – a tu su povijest po anđeoskom nalogu usmjeravali i pogani poput vrača Bileama. No psalmistov nagovještaj trenutka kada će se »sinovima Božjim« u slavopoju Bogu pridružiti i poganski puci ispunio se tek po dolasku Krista koji je »viđen od anđela, propovijedan među neznabošcima«. Takvu je propovijed po anđelu prvi čuo rimski satnik Kornelije.
»Molitve su tvoje i milostinje uzišle kao žrtva podsjetnica pred Boga«, objasnio je anđeo Korneliju razlog svojega pohoda, tijekom kojega je satnika uputio da počuje prvu Šimunovu propovijed poganima. Malo će tko primijetiti da valjanost satnikove pobožnosti molitve potkrjepljuje i njegov prestrašeni pozdrav anđelu: »Što je, Gospodine?« No u malom broju umjetnika koji su tu pobožnost oslikali ističe se ime talijanskoga umjetnika odana koliko ozračju poganskoga Rima toliko i prizorima galantnoga poganluka. U neopompejskoj senzualnosti i dekorativnom rokokou Giocchina Paglieija ulje na platnu »Anđeo se ukazuje satniku Korneliju« pobožna je iznimka, ako ne i posvemašnji izgred. Iako prilika u putenastoj halji ima mnogo više zajedničkoga s mekoputnim Najadama nego s nebeskim vojnicima, Kornelijev naklon bez šljema, toge i mača nagoviješta tko doista stoji pred njim: anđeo satnikovu odaju ispunja modrilom vode i bjelinom oblaka.
Da se domogne bijeloga vela i modre halje Misijske kongregacije služavaka Duha Svetoga, Maria Elena Stollenwerk morala se na štetu svake mekoputnosti oboružati vojničkom poslušnošću. Njemačka blaženica – rođena 1852., baš kao i rimski neompejac – s pladnjem je u ruci u obiteljskoj gostionici maštala o tome da postane dječak: »Tada bih mogla učiti, postati misionarom i poći bijednim poganima!« No budući da zbog njemačkoga »Kulturkampfa« redovničke zajednice nisu slale svoje pripadnice u misije, duhovnik je zavjetovanu djevicu mogao tek potaknuti na ustrajnu molitvu da joj žar zvanja ne ugasne. Petnaest je godina čekala na ulazak u misijsku kuću verbita i još deset godina na habit sestara koje je suutemeljila. A kada joj se kao poglavarici ukazala prilika da pođe »među pogane« u Argentinu i Togo, opredijelila se za anđeoski prinos klanjanja u klauzurnoj grani svoje družbe. »Bogu slava, bližnjemu dobrobit, meni jaram ljubavi!«
