Za »ugovore s đavlom« najviše su se kroz povijest sumnjičili glazbenici – od violinističkih virtuoza Giuseppea Tartinija i Niccoloa Paganinija do blues-legendi Tommyja i Roberta Johnsona. No osim opasnosti od pjevačica i kipara koje opisuju Sirah i Salomon, đavolske obveze u Svetom pismu uglavnom zaobilaze umjetničke profesije. Poslovanje s palim anđelima pod raznovrsnim je imenima – djela tijela i djela tame, šaptanje i mrmljanje, opoganjenje i gnusoba, gadost i sramota, praznovjerje i javni blud – bilo domenom vračara i gatara, opsjenara i bajača, čarobnica i sanjara, vidovnjaka i zaklinjača, nazoviproroka i ispraznih vidjelaca, prijetvornih zvjezdoznanaca i zazivača duhova, lažnih učitelja i lažnih apostola. No najveći broj onih koji su »oslijepljene pameti« nasjeli na lukavštine »oca laži« popisan je u Djelima apostolskim. Osim vračara Elima i Šimuna čarobnjaka, »duha vračarskoga« imala je i bezimena robinja iz Filipa.
Navod da je Pavao gataru oslobodio zloduha samo zato što mu je dodijala vikom – »Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega!« – kao i činjenica da se njezina opsjednutost očitovala tek materijalnom dobiti njezinih gospodara, vjerojatnim su razlozima što je od oslikavanja toga egzorcizma odustala većina umjetnika – osim iznimki sklonih erotičnoj humanizaciji nečasnih poslova. No teško da može biti nečasno njegove aktere u novijem ruhu razaznati na djelu umjetnika koji je začetke renesansne humanizacije portreta najavio u Poreču. Desetak godina nakon što je naslikao poliptih za baziliku sv. Eufrazija, Antonio Vivarini temperom je na drvu prikazao kako »Sveti Petar mučenik otklinje ženu opsjednutu zloduhom«. Odmičući se od zagasite dekoracije muranske gotike prema koloritnoj svježini u trodimenzionalnom prostoru, rodonačelnik mletačke slikarske obitelji zloduha je sažeo simbolistički: dok mu usta gore vatrom iz stražnjice, oči mu mrčaju.
Kada je Smeralda Calafato pokucala na vrata klarisa u Messini, redovnicama mora da je pao mrak na oči: njezina braća zaprijetila su da će im samostan iščeznuti u vatri ako joj dopuste da ženidbene planove pomrsi djevičanskim životom. No svetici preminuloj 1485. – u vrijeme blisko Vivarinijevoj smrti – riječi koje je čula s raspela donijele su duhovnu svježinu koja je odškrinula i zapriječena vrata podrumske ćelije. Ipak, pokora svete Eustohije u samostanu ogrezlu u materijalno obilje i dosadu mlitavosti bila je toliko časnom iznimkom da ju je učinila i rodonačelnicom reformiranih klarisa. Svetičina neraspadnuta ljepota, kojom su se nadahnjivali i slikari i pjesnici, vjerojatno je bila plodom ugovora dostojna anđelâ: »Preslatki Gospodine, želim umrijeti za tvoju svetu ljubav kao što si ti umro za mene! Probodi moje srce kopljem i čavlima svoje pregorke muke; daj da u svom srcu nosim rane što su bile na tvom svetom tijelu.«
