Među vjernicima Zagrebačke nadbiskupije koje je snažno obradovala vijest o dolasku tijela bl. Alojzija Stepinca u Krašić bila je i Katica Kunc, koja je bila sedmogodišnja djevojčica, Krašićanka, kada je u prosincu 1951. godine zagrebački nadbiskup iz Lepoglave došao u Krašić. I svojim je očima u Krašiću godinama svjedočila blaženikovim teškim danima internacije u rodnom mjestu. O nadbiskupu Stepincu, župniku Josipu Vranekoviću, redovnicama služavkama Maloga Isusa i svim drugim protagonistima i antagonistima Stepinčevih krašićkih dana Katica Kunc govori kao da je riječ o zbivanjima od jučer.
Jutro koje Krašić zauvijek pamti
»Pamtim tako snažno sv. Nikolu 1951. godine. Večer prije nadbiskup se vratio u Krašić. A odmah je idućega jutra bio u crkvi. Župnik Vraneković slavio je zornicu, a odmah poslije njega misu je predvodio nadbiskup Stepinac. Jasno, svi su ljudi nakon zornice ostali i na toj misi. Tako i moja majka koja mi je o svemu tome pričala. Inače po selu se nekoliko dana prije toga ‘šuškalo’ o mogućem dolasku nadbiskupa. I otada je on postao dio naše svakidašnjice u Krašiću. Prije toga nama djeci malo se govorilo o svemu, da je zatočen u Lepoglavi, o montiranom suđenju, o politici… Roditelji su nas, naime, na taj način štitili da u vrijeme onoga režima i mi djeca i naše obitelji ne upadnemo u probleme«, prisjeća se sugovornica Kunc, koja danas živi kao umirovljenica u Stupniku kod Zagreba.
I sama se našla među Vranekovićevim zapisima
Veći je dio života sugovornica, zapravo čitav radni vijek, provela zajedno sa suprugom u Švicarskoj. Djevojačko joj je prezime Penić-Grgaš, a na jednom ju je mjestu u svojim dnevnicima spomenuo i župnik Vraneković.
»Bila je to sama Božja providnost da je nadbiskup došao u Krašić baš u vrijeme župnikovanja Vranekovića. Te 1951. on je u Krašiću još uvijek bio relativno nov. No dokazao se u nošenju tako teškoga križa svih tih godina uz nadbiskupa«, dodaje Katica Kunc. Svjedokinja Stepinčevih dana u Krašiću, premda je prešla osam desetljeća, pamti brojne povijesne podatke, a i sama je velika zaljubljenica u literaturu, osobito onu povijesnu, koju ne prestaje čitati ni pod stare dane.
Na stolu u njezinu domu za kojim smo razgovarali društvo su nam, uz brata Josipa Penića i njegovu suprugu Mariju, pravili i Vranekovićevi dnevnici u izdanju Postulature bl. Alojzija Stepinca te prvo izdanje biografije »Alojzije Stepinac: Hrvatski kardinal« koju je 1974. objavio o. Aleksa Benigar, koji se danas časti i kao sluga Božji.
Pokazuje nam sugovornica i na dio dnevnika u kojem revni župnik Vraneković spominje i njezino ime. Bilo je to 21. lipnja 1959., spomendan sv. Alojzija Gonzage, koji se u Krašiću u vrijeme Stepinčeva sužanjstva osobito slavio budući da je to bio i nadbiskupov imendan. No vrhunac je uvijek zapravo bila prva pričest. Bili su to osobito emotivni susreti, pamti i naša sugovornica, a bilježi i župnik Vraneković. Cijeli bi se Krašić oko nadbiskupa Stepinca okupio u onom malom potezu između farofa i župne crkve Presvetoga Trojstva. Te je 1959. godine, kada je ujedno bio posljednji nadbiskupov krašićki imendan, svečani recital izvela učenica koja je netom završila osmi razred Katica Penić Grgaš i njezina vršnjakinja Dubravka Stepinac. Recital je bio nadahnut srebrnim jubilejom Stepinčeva biskupstva.
U ispovjedaonici nije »razbijao orahe nad glavama« penitenata
Nadbiskup Stepinac u vrijeme svoje internacije u Krašiću djelovao je, kako je i sam volio govoriti, kao »kapelan« župniku Vranekoviću. Tako su ga mnogi susretali i na misama, ali i u ispovjedaonici, gdje je također provodio sate i sate. »Kao ispovjednik bio je blag i pun razumijevanja. Ne pamtim da nam je davao teške pokore. Nije nam razbijao orahe nad glavama. A takvoga ga pamtim i u cijeloj njegovoj pojavi – s jedne strane prema njemu smo svi osjećali prirodnu prisnost, zračio je blizinom… A u isto vrijeme osjećali smo prema njemu golemo poštovanje. ‘Isus sa slatkišima’ – tako su ga djeca zvala. Bila je to jedna duhovna veza između svih nas, nešto što je sada teško riječima opisati, iako je to bilo tako snažno i dolazilo je samo po sebi«, prisjeća se Katica Kunc.
Rizični prijenosi nadbiskupove pošte
Krašićke su žene i muževi – ma kakav da je pritisak i sila milicije uvijek bila postavljena po selu i oko farofa – nalazili načine kako nadbiskupu olakšati trpljenja. Nosila se do farofa hrana, jaja, kokoši, šunka, špek, kruh, mlijeko, kako je već tko mogao, prisjeća se sugovornica. Isprva je oko župne kuće bilo dopušteno i domaćinstvo s nešto malo stoke. No nakon sile fiktivnih poreza milicija je konfiscirala i to malo životinja od kojih su trebali preživljavati zasužnjeni nadbiskup Stepinac, župnik Vraneković i još pet redovnica Služavki Maloga Isusa.
Blaženik je imao veliko povjerenje u obitelj Penić, svjedoči sugovornica. No taj je »privilegij« značio samo spremnost na žrtvu za nadbiskupa. Tako je i ona kao djevojčica sudjelovala u riskantnim »misijama« krijumčarenja pisama koja su išla prema nadbiskupu i od nadbiskupa. »Jednom me je tako župnik Vraneković pitao: ‘Idete li u Karlovac?’ ‘Idem’, rekla sam. Mogla je to biti otprilike 1952. ili 1953. godina. Poslao me je u franjevački samostan, kod gvardijana Srećka Majstorovića, koji je imao poštu za nadbiskupa. Rekao bi mi obično i kako da tu poštu sakrijem. I svakako sam se snalazila – krila bih to u košari, u školskoj torbi između knjiga, ispod odjeće. A onda kada bih došla do Krašića, vidjeli bih dalje kako ta pisma prebaciti do nadbiskupa. Nama Krašićancima bilo je nešto lakše budući da je milicija znala da smo domaći pa smo lakše dolazili i do farofa. Ljude koji su bili izvana nisu puštali. Čak ni iz okolnih sela, kao što je Pribić. Bilo je doslovce slučajeva kada je milicija ljude ‘čupala’ s vrata župne kuće«, prisjeća se sugovornica Kunc.
U sjećanju je Katici Kunc ostalo i kako je nadbiskup Stepinac u Krašiću slabio u zdravlju. O tome kazuje: »Sjećam se i prizora jedne časne sestre, čini mi se da je to bila s. Salezija, koja je u medicinskim čašama nosila nadbiskupovu krv. Bilo je to ono vrijeme kada su mu liječnici zbog bolesti – policitemije – morali vaditi velike količine krvi. Časna je bila u tom trenutku sva rastresena, govorila je da je nedostojno prolijevati nadbiskupovu krv. No tu je krv prolijevala ispod ružina grma, nedaleko od ulaza u župnu kuću, gdje i danas stoji oznaka da je upravo na tom mjesto prolijevana nadbiskupova krv. Jednom sam i o toj potresnoj sceni objavila članak ‘Krv mučenika pod ružinim grmom’.«
Do posljednja dana sa Stepincem u Krašiću
U Krašiću je djevojka Katica Penić-Grgaš bila i onoga veljačkoga dana 1960. godine kada je u župnoj crkvi bilo izloženo nadbiskupovo mrtvo tijelo. »Bila sam tih dana u Karlovcu jer sam tamo išla u gimnaziju, a kako se u to vrijeme nije putovalo svakoga dana do škole autobusom, tako sam ja živjela u Karlovcu kod jedne obitelji, koja se prezivala Radić i bila je baš našega, vjerničkoga i hrvatskoga duha… Čuvši vijest o nadbiskupovu preminuću, gazdarica je odlučila otići u Krašić i biti među onima koji ispraćaju nadbiskupa. I povela je i mene. No u tom se trenutku još nije znalo gdje će nadbiskup biti ukopan, odnosno već je u krašićkoj crkvi bilo iskopano mjesto gdje je trebalo položiti lijes«, govori sugovornica.
No u svim je tim teškim okolnostima prije svega veliki zadatak bio kako uopće doći do Krašića. »Dio smo puta išle vlakom i do sela smo pokušale doći iz pravca šume kod Ozlja. No mene je i gazdaricu dočekao jedan visok, krupan milicajac, dalmatinskoga naglaska. Kazao nam je da nema dalje, da je Krašić pod opsadom. Išle smo onda okolnim putovima, kroz šumarke, kroz grmove. Bilo je i veliko blato, snijeg. Zima i veljača! No ipak smo se probile do crkve. Gazdarica se obukla i u krašićku narodnu nošnju«, dodaje Katica Kunc.
A u krašićkoj crkvi dramatični prizori. »Crkva je bila dupkom ispunjena. Čovjek do čovjeka. Novinari, inozemni, domaći, ‘blicali’ su fotoaparati. Mnogi su na nadbiskupove mrtve ruke prislanjali nabožne predmete, krunice, križeve… A onda je došla i vijest da će nadbiskupa ipak pokopati u zagrebačkoj katedrali. I tada se začuo tako snažan plač za koji do danas ne mogu reći je li to bio plač od silne tuge ili plač od silnoga ponosa. I uz brojne molitve, uz taj plač, nadbiskupov je lijes prevezen u zagrebačku katedralu«, svjedoči sugovornica.
»Sada kao da se zatvara krug«
»I sada, čuvši vijest da se tijelo našega blaženika vraća u Krašić, za mene osobno kao da se zatvara krug. Ispratila sam ga iz Krašića, a on se sada vraća onamo i nadam se vidjet ću ga ondje opet vidjeti. Sav mi je život obilježen Stepincem – i u onim godinama kada smo živjeli vani, zasnivali obitelji i sada kada sam starica i kada mu se utječem u molitvama. Kada smo živjeli u Švicarskoj, širili smo glas o Stepincu – susretali smo ondje u katoličkoj misiji u Zürichu i naše iseljene ljude i naše svećenike, ali i Švicarce, pa i tamošnje reformističke i katoličke svećenike. Mnogi su nas ispitivali o Crkvi u Jugoslaviji, o Stepincu, a mi smo im govorili istinu o njegovu mučeništvu. Kada je objavljena Benigarova knjiga o Stepincu, u Zürichu sam je prodavala. Pamtim i to jako dobro! Cijena je bila 50 franaka i sve smo u jednom mahu rasprodali. Znali smo da bi među svim tim ljudima koji su knjigu kupili mogao biti i kakav provokator, špijun, Udbin agent… Ali nismo se bojali, bila nam je važnija istina. Posebno se nije bojao moj muž koji je uz veliku vjeru gajio i veliki nacionalni i rodoljubni ponos«, zaključuje s radošću sugovornica, iz čijih se riječi i pojave iščitava i velika nada – kao i u srcima tisuća hrvatskih vjernika u domovini i svijetu – u skoru Stepinčevu kanonizaciju.
Kuda će prolaziti Stepinčevo tijelo 29. studenoga?
