Ako je vjerovati estradnjacima poput Emilije Kokić ili Alena Islamovića, onaj tko sanja anđele ćuti ljubavni mir ili za njim čeznutljivo vapije. Anđeli u Bibliji katkada ostvaruju ljubavne sanje, ali njihova snolika pojava u snivača izaziva mnogo uzbudljivije pokrete od čežnje ili oćuta. Poduzetničku lukavost velikim je dijelom anđelima dugovao sanjarski praotac Jakov, koji je jedini od duha uspio iskamčiti blagoslov – i to klinčem. Ako i nije sigurno treba li Zaharijina noćna viđenja shvatiti kao proročke snove, zasigurno je riječ o čovjeku koji bi anđele i u snu rešetao pitanjima. A ni najznamenitije biblijske sanjare anđeoski snovi nisu ophrvali. Okrijepljen Gabrielovim snoviđenjima, Daniel se nije skanjivao navijestiti istinu babilonskomu regentu i perzijskomu caru, a Josip je na anđeosku riječ izrečenu u snu poduzeo čak četiri putovanja. Jednak je broj viđenja u snu imao i Pavao, no samo ga je četvrti put pohodio anđeo.
»Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim te reče: ‘Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.’« Tim je riječima zasužnjeni apostol umirio suputnike tijekom oluje koja će im brod nasukati vjerojatno na Mljetu. Umjetnicima su od Pavlova anđeoskoga sna vazda privlačniji bile havarija koju je doživio i guja kojoj je odolio. Ipak, sanjivih anđela ne manjka na platnu španjolskoga majstora koji je s Pavlom osim rimskoga boravka dijelio i žestinu naravi. Premda je jedno od ulja Francisca Herrere mlađega znamenito pod naslovom »San svetoga Josipa«, barokni je zajedljivac razbarušenim i raznobojnim potezima prikazao znamenje više biblijskih sanjača: Josipovo tesarsko oruđe i golublji znak Duha, Danielov mladenački lik i množinu Božjih glasnika. No putti u pavlovski morskom pejzažu nose i biblijski simbol obećane obale – maslinu – dok glasnik svetčevu ruku rastvara k nebu.
Ruke s Presvetim podignute k nebu pod rastvorenim baldahinom, koje je vidio na tijelovskoj procesiji na obali Ligurskoga mora, bile su središnji znamen prizora koji je polihistora Nielsa Steensena privukao da prvi put preispita svoja luteranska uvjerenja. S gledišta svojih znanstvenih suputnika budući je danski blaženik – koji je smrt dočekao 1686., godinu prije Herrere juniora – prijelazom na katoličanstvo tek okljaštrio razvoj prirodoznanstva: jer nakon što je u istom djelu postavio prvi zakon kristalografije i četiri načela stratigrafije, pionirsku je sveučilišnu karijeru zapostavio zarad svećeničke službe protureformaciji. Bijeda u kojoj je skončao kao apostolski vikar skandinavskih Sjevernih misija potkrijepila bi spomenutu zabludu eda biskup vlastitom neimaštinom nije izveo uspješan pokus okrjepe siromaha. »Lijepo je ono što vidimo, ljepše ono što smo spoznali, a najljepše ono što ne poznamo.« Tako snuju i anđeli.
