Do 11. rujna 1961. godine postojala je mogućnost liturgijske proslave spomendana sv. Filomene Rimske, djevice i mučenice. Riječ je o jednom od najnevjerojatnijih svetačkih fenomena u Katoličkoj Crkvi. Prvo što je čudesno kod sv. Filomene jest njezino otkriće. »Postojanje sv. Filomene bilo je 1500 godina potpuno nepoznato, ignorirano, gotovo ‘pokriveno’ u svojoj skrovitosti, jer ga je Providnost odredila i čuvala za vremena u kojima će poznavanje njezina imena i snaga njezina zagovora biti najkorisniji i najdjelotvorniji za sveti Božji narod.« Tako se o sv. Filomeni, u uvodnim riječima jedne knjige o svetici, izjasnio kardinal Angelo Comastri, nekoć papinski generalni vikar za Grad Vatikan. I sam je kardinal priznao da je čitanju knjige pristupio vrlo skeptično. No ono što ga je zapanjilo i natjeralo da stvar uzme vrlo ozbiljno jesu duhovni plodovi sv. Filomene: koliki su se i kakvi svetci utjecali njezinu zagovoru, iskusili njegovu snagu i vjerovali da im ona ima što reći!
»Filomena, mir s tobom«
Godine 1802. arheolozi su u katakombama sv. Priscile u Rimu pronašli grob vrlo mlade djevojke – u dobi od 13 ili 14 godina – koji je bio zatvoren trima glinenim pločama, ovećim opekama, na kojima je stajao natpis: »LUMENA PAX TECUM FI«. Odmah je bilo jasno da su cigle krivo poredane – pripisalo se to zidarima koji su bili nepismeni – te da natpis treba čitati kao: »FILUMENA PAX TECUM«, »Filomena, mir s tobom«. Na ciglama je urezana palma kao simbol mučeništva, ljiljan kao simbol djevičanstva te strjelice i sidro, za koje se kasnije uspostavilo da su bili sredstva neuspješnih pokušaja Filomenina ubojstva. Bila je tu i ampulica, koju se odmah smjestilo u kontekst mučeništva, vjerujući da je tvar u njoj ostatak krvi. Treba reći da je pronalazak groba odmah privukao veliku pozornost i pobožnost vjernika. Stjecajem okolnosti relikvije su prenesene u Mugnano del Cardinale, mjesto tridesetak kilometara istočno od Napulja, u crkvu Gospe od Milosti, gdje se i danas nalaze, a crkva je u međuvremenu postala svetištem sv. Filomene.
Odbila ruku cara Dioklecijana
Netom opisani nalaz u rimskim katakombama jedini je povijesni dokument o sv. Filomeni. Sva ostala saznanja o njezinu životu – to je drugi element koji priču o svetici čini nevjerojatnom – dolaze iz triju privatnih objava, triju međusobno nepovezanih izvanrednih iskustava (snovi, viđenja, mistična iskustva), koja se međutim u bitnome poklapaju. Najrelevantnijim se smatra »susret« sa sveticom u viđenju koje je imala redovnica i mističarka službenica Božja Marija Luiza od Isusa (svjetovno ime Maria Carmela Ascione). U viđenju je sama sv. Filomena opisala svoj život i svoje mučeništvo. Ukratko: bila je kći grčkoga kralja na otoku Krfu, roditelji su joj već bili kršćani. Kralj je pao u nemilost rimskoga cara Dioklecijana pa je, zajedno s obitelju, otišao u Rim izgladiti stvar s carem. Dioklecijan se zagledao u neobično lijepu Filomenu i ponudio joj da se uda za njega. No ona je već s deset godina obećala svoje djevičanstvo Kristu pa je, na zaprepaštenje i samih svojih roditelja, odbila Dioklecijanovu ponudu. Car ju je pokušao nagovoriti najprije milom, a onda silom, izvrgavši je torturama i poniženjima. Kad ništa nije pomoglo, dao ju je ubiti. Nakon što je čudesno bila spašena od pokušaja utapanja u Tiberu (sidro oko vrata) i ubojstva strjelicama, naposljetku joj je odrubljena glava. Cijela priča možda zvuči kao srednjovjekovne svetačka legenda s elementima ljubavne sapunice, ali ona nije nastala u srednjem vijeku, nego je plod viđenja koje se dogodilo 1833. godine.
Častili je pape i svetci
Treća čudesna stvar kod sv. Filomene su učinci, tragovi koje je ostavila u životima ljudi. Osim nebrojenih takozvanih »običnih« vjernika koji su se približili svetici, često iskusivši plodove njezina zagovora, među one koji su je častili ubrajaju se pape Lav XII., Grgur XVI., koji joj je odobrio liturgijsko štovanje, Lav XIII. i sv. Pio X.
Među onima koji su vjerovali u zagovor sv. Filomene i utjecali mu se arški je župnik sv. Ivan Marija Vianney, misionar gubavaca sv. Damijan de Veuster, sv. Pio iz Pietrelcine (otac Pio), blaženi (uskoro sveti) Bartolo Longo… Posebno pak mjesto zauzima francuska laikinja bl. Paulina Marija Jaricot, utemeljiteljica pokreta koji je dao presudan zamah razvoju Papinskih misijskih djela. Blaženica je, praktički na samrti, 1836. godine hodočastila sv. Filomeni u Mugnano del Cardinale. Za vrijeme boravka u Rimu bolesnicu je posjetio papa Grgur XVI. te joj je, vidjevši u kakvu je stanju, obećao da će, vrati li se živa iz Mugnana, ozbiljno istražiti slučaj sv. Filomene. Rečeno – učinjeno. Godine 1937. spomenuti je papa odredio da se spomendan sv. Filomene slavi 11. kolovoza. Za svećenike matične biskupije Nola Sveta je Stolica odredila posebne obrasce časoslova, a za čitavu Crkvu mogućnost da se misa na taj dan slavi prema općem obrascu za djevice i mučenice. Treba istaknuti da sv. Filomena nikada nije bila upisana u Rimski martirologij.
Kipovi micani ili zazidavani
Nameće se ovdje, kao uvod u »slučaj« ili »problem« sv. Filomene, potreba navesti riječi sv. Pija iz Pietrelcine: »Možda može biti da se ne zove Filomena! No ta je Svetica učinila čuda; nije ih učinilo ime.« Naime, prvo je stoljeće nakon otkrića sv. Filomene bilo vrijeme širenja njezina čašćenja po cijeloj Europi. No upravo u povodu 100. obljetnice otkrića njezina groba talijanski je arheolog Orazio Marucchi iznio tezu da u otkrivenom grobu nije bila riječ o svetici mučenici, nego da su cigle koje su ga zatvarale nekoć služile nekoj drugoj svrsi te su ponovno upotrijebljene. U tu je tezu uklopio i pitanje ampule, rekavši da se u njoj nalazio miomiris, a ne krv. Premda je ni jedno kasnije istraživanje nije potvrdilo, Marucchijeva je teza naišla na plodno tlo ne samo u laicističkim krugovima, nego i među katoličkim modernistima.
Rasprava je završena dekretom Svete kongregacije za obrede iz 1961. godine, u kojem stoji: »Dan slavlja sv. Filomene neka se ukloni iz svakoga kalendara.« Tragom te odredbe u izdanju Rimskoga misala iz 1962. godine – dakle onoga »latinskoga«, prije liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga koncila – sveta je Filomena nestala iz mjesta koje je prije zauzimala, tj. iz dodatka s misnim obrascima »za neka mjesta«. A počeli su nestajati i njezini kipovi iz crkava – ili su pak zazidani kao što je bio slučaj s kipom u župnoj crkvi u Molvama, gdje je prikaz svetičina tijela u ležećem položaju bio zazidan i zaboravljen sve do 2005. godine.
Svetica se ne da zazidati
No čini se da nikakvi zidovi ne mogu spriječiti tajanstvenu sveticu da dopre do srca vjernika. Od usta do usta, od skupine do skupine šire se vijesti o svetici koja je poznata kao djelotvorna zagovornica u nemogućim situacijama, posebno kod dojenčadi, djece, mladih, nerotkinja. Svojom je zaštitnicom prepozna i poneki svećenik te počne širiti odgovarajuću pobožnost. I pritom ne čini ništa protivno crkvenoj disciplini. Spomenuta kongregacija već je 1964. izdala pojašnjenje odredbe iz 1961. godine: »Ukinuto je liturgijsko štovanje, pučko je čašćenje ostalo nepromijenjeno. Svetica se može častiti i izvanjskim slavljem s misom koristeći se općenitim obrascem.«
Sv. Filomena i danas ima što reći
U Mugnano del Cardinale i danas hodočaste brojni vjernici i hodočasničke skupine. Početkom svibnja u svetište sv. Filomene hodočastila je skupina hodočasnika okupljenih oko crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. Zatekli su ondje puno veću skupinu američkih hodočasnika s Floride. Na završetku mise ti su hodočasnici molili Boga da po zagovoru sv. Filomene ukloni svaku nečistoću, ne samo iz srdaca mladih i supružnika, nego i iz redova klera, iz katoličkih sjemeništa. Tko da automatski ne pomisli na sramotne zloporabe koje su »isplivale« u posljednja dva desetljeća, nanijevši štetu prije svega temeljnomu navjestiteljskomu poslanju Crkve? Čini se da tajanstvena svetica i danas ima što reći. I čini se da se oni koji je jednom susretnu teško od nje odvajaju, posebno ako su iskusili njezin zagovor. Poput Josipa Plazibata, vlasnika OPG-a kod Muća, i njegove obitelji. Prema svim liječničkim saznanjima i prognozama jedna od njegovih četiriju kćeri nije se trebala roditi živa, a u slučaju da se rodi – rekli su – imat će teška oštećenja. A onda su čuli za sveticu koja pomaže u nemogućim situacijama i utekli joj se u zagovor. Nekomu bi se možda podrazumijevalo da se danas živa i zdrava djevojka zove Filomena. I zove se tako. No i za to je trebao poseban svetičin mali znak.
