Da nije riječ o posljednjem pozdravu pomorcu, pomislilo bi se da izraz »Plovi(o) s anđelima!« iskazuje želju za podatnim morem, povoljnim vjetrom, pouzdanim snastima ili prokušanim mornarima. Svjedoči o tome i podatak da – unatoč havarijama od potonuća novovjekoga Raleighova »Anđela Gabrijela« do ovostoljetnoga prevrtanja kineskoga teretnjaka »Angeln« – svako tisućito plovilo na svijetu nosi anđeosko ime. Razloga za takvo pouzdanje nije teško pronaći u Bibliji – ta i žrtvama jedinoga svetopisamskoga brodoloma nadu je donio Pavlov anđeo. No lako je pronaći i povoda oprječnomu stajalištu. Makar anđeo što u Otkrivenju »stoji na moru i na zemlji« označava anđeosku vlast nad iscjeliteljskom moći vodâ, morsko odredište svinja u koje je Isus poslao gadarensku Legiju potvrđuje uvjerenje Joba, psalmista i Izaije da je more sijelo zloduha Levijatana i Rahaba. A ni drugi anđeo s trubljom u Otkrivenju nije osobito naklonjen mornarima.
»I nešto kao gora velika, ognjem zapaljena, bačeno bî u more. I trećina se mora pretvori u krv te izginu trećina stvorenja što u moru žive i trećina lađa propade«, opisuje Ivan kataklizmu koju je najavila anđelova glazba. Bombastičnost prizora u kojem zemlja prelazi u vatru, vatra u vodu, a voda u krv nije srednjovjekovne iluminatore potaknula samo na kromatske eksplozije i kompozicijske detonacije, nego i na razmetanje (ne)poznavanjem onodobnoga plovnoga parka i ribljega fonda, puhačkoga instrumentarija i ljudske anatomije. Malokad minijature anđela druge trube ne prelaze iz apokaliptičnoga u komično; no nigdje se u toj komičnosti ne razaznaje profinjeni humor kao kod anonimnoga ilustratora Otkrivenja iz knjižnice posljednje katoličke gospodarice Engleske. Stroga simetrija mornara i teksturna stilizacija mora u »Apokalipsi kraljice Marije« toliko ironiziraju tragiku prizora da se i ne primjećuje da anđelova trublja dodiruje križ.
Nakon što su u Zagrebu na najavu beatifikacije Augustina Kažotića 1702. odjeknule trube slavlja, prepošt Stjepan Potz u Napulju je dao načiniti neuobičajen portret svojega prethodnika na zagrebačkoj katedri. Prvi hrvatski blaženik – preminuo 1323., baš u doba dovršetka Marijine Apokalipse – na toj slici namjesto biskupskoga štapa ili teološkoga spisa nosi raspelo. Da se slikar nije neznalački razmetao ikonografijom, ne potvrđuju samo raspela pod čijim je znakom propovjednik poticao pučke pobožnosti i pokretao ubožnice, nego i njegovo ponizno prihvaćanje križa progonstva u Luceru, daleko od primorskoga zavičaja. Neka ne začudi ni to što je glazbenik s mitrom unatoč vlastitomu siromaštvu dopustio dominikanskoj subraći da ribare u čazmanskim vodama. Ta i onaj koji je po svojem božanstvu mogao »imati anđele za poslužitelje« iz ljudske je sućuti za slabost galilejskih pomoraca »pripustio da ima kesu za njihovo uzdržavanje«.
