Iako je Crkva još u 4. stoljeću na Sinodi u Laodiceji kao zabludu osudila obožavanje anđela, a njihovo ispravno štovanje propisala na Drugom nicejskom saboru 787. godine, već više od pet stoljeća protestanti katolike optužuju za angelolatriju – i to s istih, biblijskih polazišta s kojih im prigovaraju i marijanske i svetačke kultove. Na prvi bi se pogled učinilo da im Pismo daje za pravo. Ako zajedljiva Elifazova primjedba Jobu o uzaludnosti molitava svetcima i Jeremijine zastrašujuće prijetnje štovateljima »Kraljice neba« zvuče kao nategnuti argumenti, Pavao ipak izrijekom osuđuje one koji »uživaju u ‘poniznosti i štovanju anđela’«, čak proklinjući duha koji bi nanovo navješćivao evanđelje. Međutim, takve će argumente pobiti upravo anđeoski prizori Otkrivenja poput zvjezdane krune Žene odjevene suncem i kâda molitava svetaca koje pred lice Božje donosi anđeo. A i prvi Ivanov pogled u nebo otkriva sve dostojanstvo anđela.
»Pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih. (…) Oko prijestolja četiri bića, sprijeda i straga puna očiju«, opisuje Ivan anđeosku svitu na čiju se pohvalnicu poklonstvu pridružuju i ljudski starješine. Prizor koji potkrjepljuje tradicionalnu hijerarhiju anđela, deuterokanonski opis njihovih služba i katoličku poniznu upućenost na njih najviše je umjetničke pozornosti privukao u doba iščekivanja apokalipse. Među brojnim srednjovjekovnim iluminiranim Otkrivenjima zagonetnošću se pak ističe jedino flamansko. Na prvi se pogled ništa ne razabire o dvojcu koji je početkom 15. stoljeća ilustrirao rukopis za bogata pokrovitelja negdje oko Liegea. No peta iluminacija otkriva minijaturiste koji su nadahnuti mistikom Lubertusa Hautschilta združili zdepaste likove flamanskoga realizma i njemačko dramatsko osvjetljenje s međunarodnom gotikom, iz koje je na paunovim krilima dolepršao neopisani središnji anđeo.
Razlozi iz kojih je plemić Daniele d’Ungrispach 1365. dolepršao u veronski zatvor nisu zapisani. Ipak, baš u trogodišnjem samotničkom iščekivanju koje mu je dokončao akvilejski patrijarh razabiru se razlozi upućenosti talijanskoga blaženika – ubijena 1411., u doba dovršetka Flamanske Apokalipse – na šutljivu duhovnost muranskih kamaldoljana, kojima je svakodnevno svraćao u stankama između trgovačkih poslova, diplomatskih služba i obiteljskih obveza u Pordenoneu. Oko pedesete godine shvatio je da je vrijeme da trgovinu hermelinom zamijeni bijelim habitom, službu u podesti združi sa skrblju o crkvama, a bračnu odaju napusti poradi monaške ćelije. No pljačkaši koji su u njoj zadavili oblata Daniela od Murana uzalud su tražili vrijedne rukopise koje je oporučio supruzi: svetački legendarij, propovijedi mariologa Augustina i Sveto pismo. Čitao ga čovjek u svjetlu mistike ili drami realizma, ono će ga naučiti štovanju anđela.
