Ne bi bilo ništa nova primijetiti da su »svjetovni adventi« u gradovima diljem Hrvatske ugođaj Božića sveli na miris kuhanoga vina i danonoćno šarenilo lampica – ako ne i na zapah užegloga ulja i kič umjetnoga snijega. Slični su se prigovori toliko umnožili i uobičajili da čak i adventski »grinchevi« koji ih krajem svake jeseni upućuju već osjećaju svojevrsnu simpatiju ili sućut prema toliko raširenoj želji da se proslavi dolazak onoga najljepšega, najtoplijega, najbližega. Blagdana ili Boga? Najbolji odgovor na to pitanje dat će sintagma neodvojiva od »evenata« kojima se marketinški prepunjavaju praznične »praznine« nakon tzv. noći vještica i prije fašnika: »Tijekom održavanja adventa…« Advent koji se mora održavati, organizirati i oglašavati nije tek ugođajem daleko od poziva na došašće koje kršćani primaju već u krštenju. Krist će sigurno ponovno doći, no staza koju mu valja pripraviti ne vodi kroz obilje sajma, nego kroz pustinju srca. Stoga je dovoljno – namjesto parfumiranja ili dekoriranja – poravnati njezine krivudavosti i izgladiti njezine hrapavosti; a »slava Gospodnja« pobrinut će se za sjaj i miomiris.
Upravitelj svetišta Damir Šehić: »Prisutnost sv. Šimuna nije tek spomen povijesne ljepote, nego i znamen božanske stvarnosti koja uvijek stvara nešto novo«Čovjek koji je prvi proživio advent
Takve misli lako će obuzeti svakoga vjernika koji prođe pored upozorenja o »održavanju adventa« postavljena na zadarskom Trgu Petra Zoranića, načičkanom adventskim kućicama već polovicom studenoga. No ujutro, dok još ne započne teror uvoznim božićnim uspješnicama, lako će na istom mjestu načuti dašak došašća: zborsku pjesmu koja se do adventskoga trga širi Poljanom Šime Budinića iz crkve svetca po kojemu je taj renesansni pjesnik u skladu s još živim zadarskim običajem dobio ime.
Makar Budinić nije pisao o svom imenjaku, sv. Šimunu starcu, Bogoprimcu ili pravedniku, čije neraspadnuto tijelo počiva u zadarskoj crkvi sv. Šimuna, najbolje ga opisuje njegov prepjev prvoga psalma: »Ta budet kako stup usajen pri vodi, / Kite, granu i trup ki lipo razvodi, / Kad vrime prihodi da voćem pronese, / Obilno uzplodi i korist donese.« Doista, gdje danas bolje razaznati smisao došašća nego na mjestu gdje i nakon dvaju tisućljeća duhovne plodove donosi čovjek koji je prvi proživio advent?
Povijesni razveselitelj Zadra
Duhovnu potvrdu te misli dao nam je i upravitelj svetišta sv. Šimuna, župnik dr. Damir Šehić, inače docent na zadarskom sveučilištu i nadbiskupijski ekonom. »Sveti Šimun zasigurno nas ne poziva na advent kakav se nerijetko slavi i prije samoga došašća. Naprotiv, njegov je advent bio advent iščekivanja, povjerenja i promatranja. On je čeznuo za susretom iz kojega će se roditi prava radost, drukčija od prisilne radosti kojom se bez pravoga razloga ili sadržaja ispunjava današnje slavlje. Stoga njegov primjer može oživjeti radost za kojom čovjek čezne, ali je ne može sam ostvariti.«
Sveti je Šimun takvu ulogu imao i u gotovo osam stoljeća koje je proveo u Zadru otkako je njegovo tijelo oko 1273. jedan mletački plemić donio iz Carigrada. »Vjernici okolnih župa od samih su početaka dolazili na ‘otvor svetoga Šime’ – otvaranje škrinje s njegovim moćima, kada su svetcu povjeravali svoje poteškoće i osobito mu zavjetovali svoju djecu. Ta je tradicija iz župne i nadbiskupijske stvarnosti brzo prerasla u nacionalnu, pa i nadnacionalnu stvarnost – ne samo zbog položaja Zadra na hodočasničkoj ruti od sjeverne Europe do Svete Zemlje, nego i zbog čudesa koja Šimun kao svetac novoga života posreduje i danas.«
Adventski poticaji zadarskih sestrima
Među stotinjak članica lani utemeljenoga Sestrinstva Gospe Varoške ubraja se i Ivana Šeparović (26) iz Blata na Korčuli, odakle su na službu u zadarsko svetište nekoć došle i kćeri milosrđa bl. Marije Propetoga Isusa Petković.Čudotvorac djelatne blizine
Živi je dokaz tomu i najstariji ministrant zadarskoga svetišta, 18-godišnji Šimun Ante Petrović, čije je dvanaestogodišnje služenje kod oltara posluživanje prožeto posebnom zahvalnošću sv. Šimi. »Sa svetcem čije ime nosim povezan sam i prije rođenja. Moji roditelji nisu uspjeli začeti sve dok se nisu zavjetovali svetom Šimunu – a onda su dobili mene. Zato se i ja najradije povjeravam njegovu zagovoru.«
Dugogodišnji čuvar svetišta Anđelko Travica: »U svetištu sam dočekivao hodočasnike iz Europe, Sjeverne i Južne Amerike i Azije, a imao sam milost i iznijeti Šimunovo tijelo iz škrinje kada je jedna relikvija darovana pravoslavnomu samostanu sv. Šimuna u Jeruzalemu«Da njegovo iskustvo nije iznimka, svakodnevno svjedoči i sakristanka svetišta, rođena Zagrepčanka Jasenka Jurčić Jakovčev, koja je nakon dvadeset godina na toj službi zamijenila Anđela Travicu. »Hodočasnici, među kojima se nerijetko nađe i pravoslavnih vjernika, svakodnevno upisuju misne nakane za začeće i zdrav porod, za zdravlje duše i tijela, ali i za mir i blagoslov u obitelji. I sama sam doživjela da je po zagovoru sv. Šimuna rođeno troje djece čijim je majkama moja prijateljica podijelila pamuk sv. Šimuna koji sam joj darovala.« Djelatna je bliskost sv. Šimuna i razlogom zašto je od svibnja 2024. njegova škrinja neprestano otvorena. »Ako je Šimun mogao na rukama držati Boga i prikazati ga Ocu, sigurno to može učiniti i s našim problemima«, tumači sakristanka.
Jedini neraspadnuti biblijski junak
Spomenuti pamuk sv. Šimuna relikvija je trećega stupnja, čiji korijeni sežu u doba kada je tijelo svetca ležalo u škrinji od koje je napravljen glavni oltar, a vjernici su odnosili komadiće pamuka na kojemu je bio položen. »Nakon prijenosa relikvija u škrinju koju je dala napraviti kraljica Elizabeta Kotromanić započelo je polaganje pamuka na svetčevo tijelo te njegovo pakiranje. Godišnje se napravi više od sto tisuća takvih paketića kojih ima na svim kontinentima – osim možda na Antartici. Prošle godine započeli smo izrađivati i škrinjice s pamukom sv. Šimuna – svojevrsne kućne relikvijare za koje bismo željeli da ih posjeduje svaki dom u Hrvatskoj. A svaki svećenik i biskup koji pohodi svetište dobiva platno sv. Šimuna – komadić stare svećeničke albe koja je dotakla glavu sv. Šimuna. Riječ je o jedinstvenim relikvijama jer je sveti Šimun jedini neraspadnuti biblijski svetac, a komadići se njegova tijela čuvaju još samo u Jeruzalemu i grkokatoličkoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom«, objašnjava tek jedna od brojnih Zadranki koje svetca časte – čišćenjem.
Čiji je Zadar?
Posebno je mjesto tik do škrinje sv. Šimuna »rezervirano« za glavnoga bratima mlade Bratovštine sv. Šime. Tu službu danas obnaša inženjer telekomunikacije Boris Vukašina (61). »Nasuprot uvriježenim idejama o demografiji bratovština, u našem je bratstvu čak 87 muškaraca, i to u dobi od 20-ih do 80-ih godina. Bratovštine pri crkvi sv. Šimuna kroz zadarsku su povijest imale važnu ulogu u političkom zastupanju cehova, no naše je djelovanje prije svega duhovno. Svetoga Šimuna častimo svakoga osmoga dana u mjesecu molitvom večernje i svetom misom. Zadar svi poznaju kao Donatov ili Krševanov grad, ali Šimunova je prisutnost barem jednako važna baš zato što je bio običan čovjek nepokolebljive vjere.«Svetac pjesme, osame i utjehe
Bilo da je riječ o subotnjim hodočašćima župa Zadarske nadbiskupije, bilo da je riječ o osmom danu u mjesecu – osobito posvećenu bolesnima – bilo da je riječ o duhovnim obnovama svake treće subote, jedno od triju zadarskih svetišta osim liturgijskoga ruha i cvjetnoga uresja odlikuje i ljepota liturgijske glazbe. O tome se osobito skrbi akademski orguljaš i profesor u zadarskoj glazbenoj školi Mihovil Buturić (29), zborovođa nedavno pokrenutoga mješovitoga zbora »Chorus Sancti Simeonis«.
»Stari se župni zbor s godinama prorijedio, no njegovi članovi i danas pjevaju s nama na jutarnjoj nedjeljnoj misi. A mladi usto rijetko imaju priliku pjevati u zboru koji doista njeguje liturgijsko pjevanje i gregorijanski koral na latinskom. Ništa manje ne bi bilo dostojno ovoga svetišta.« Na probama se u snažnijim vremenima mahom mladi zboraši okupljaju i dvaput tjedno ohrabreni ustrajnošću sv. Šimuna, jednoga od troje evanđeoskih »pjevača« čije je pjesme Crkva ugradila u liturgiju. No to nije jedina njegova poveznica s mladeži, objašnjava Buturić. »Sveti je Šimun Kristov dolazak iščekivao u čistoći srca i tijela. U vremenu u kojemu ima toliko samaca on može biti uzor svima koji se u samoći posvećuju svojemu poslanju.«. Slično je razmišljanje podijelio i »umirovljeni« čuvar svetišta Anđelo Travica. »U crkvi sv. Šimuna dijeli vas jedva pet milimetara stakla od čovjeka koji je na rukama držao svjetlost na prosvjetljenje naroda. On je iščekivao utjehu Izraelovu, a u takvoj bliskosti s njime lakše je iščekivati utjehu Božju.« Ima li kraće definicije došašća – onoga liturgijskoga, onoga životnoga?
Svetište jedinoga neraspadnutoga biblijskoga svetca je u Zadru
