811 MILIJUNA POTHRANJENIH U SVIJETU Kao da glad nije bila dovoljna, pandemija je dodatno osiromašila Afriku

Foto: Shutterstock | Glad

U doba kad su Ujedinjeni narodi u povodu Svjetskoga dana hrane objavili da je glad prošle godine zahvatila 811 milijuna ljudi diljem svijeta – iako svijet proizvodi dovoljno hrane za prehranu svih – te da je korona mnogim stanovnicima planeta Zemlje velikom brzinom promijenila život jer su izgubili posao, a istodobno su cijene rasle, te da većina pothranjenih ljudi živi u Africi, dragocjena su svjedočanstva ljudi koji su svoju svakidašnjicu odlučili dijeliti sa siromašnima.

Ponekad samo obrok u školi

Student kineziologije Marko Peić (20) iz Slavonskoga Broda mjesec i pol dana proveo je u humanitarnoj misiji u tanzanskom gradu Arushi, a njegovo je svjedočanstvo prenio Vedran Balen u Večernjem listu. Živio je u jednoj od kuća koje udruge iznajmljuju volonterima i pomagao najmlađima.

»Tanzanci iznajmljuju sobice po 15 dolara mjesečno i jedva to otplaćuju. Na jelovniku je većinom samo riža. Nekima pomažu susjedi i rodbina, a ni oni nemaju. Djeci u Tanzaniji manjka higijenskih sredstava, tenisica, odjeće, pribora za školu, a luksuz poput lutkica, autića ili lizalica mogu samo sanjati«

Slavonac je mlade Tanzance učio čitati, pisati, brojiti, a podučavao ih je i športskim vještinama. »Mnogi su bez roditelja. Nekima su mama i tata jednostavno otišli, a neki su izgubili i braću i sestre. Ponekad imaju samo jedan obrok dnevno, i to u školi, dobiju kašu«, rekao je. S drugim volonterima uredio je školski okoliš, izgradio igralište i vrt te pokrenuo niz projekata. Pokrenuli su i informatičku radionicu te napravili mladima životopise da se mogu zaposliti, a za starije od 18 godina počeli su i s lekcijama engleskoga jezika. Da je riječ o siromašnoj zemlji potvrdio je rekavši da učitelji rade za 40 dolara mjesečno, i to više od devet sati dnevno. Jedna je učiteljica u osmom mjesecu trudnoće i još radi, a druga se godinu dana obrazovala za učiteljicu, ali ne može nastaviti školovanje. »Tanzanci iznajmljuju sobice po 15 dolara mjesečno i jedva to otplaćuju. Na jelovniku je većinom samo riža. Nekima pomažu susjedi i rodbina, a ni oni nemaju. Djeci u Tanzaniji manjka higijenskih sredstava, tenisica, odjeće, pribora za školu, a luksuz poput lutkica, autića ili lizalica mogu samo sanjati«, rekao je Peić, koji je s još jednim volonterom osnovao udrugu i mališanima otvorio profile na Instagramu. U podatcima je opisano u kakvim uvjetima žive i s kakvim se problemima susreću, pa oni koji to žele mogu izabrati svoje »kumče« i svaki mjesec slati određeni iznos. »Otvaranje profila dugo je trajalo, ali mislim da je to najbolja stvar koju sam napravio. Već smo pronašli neke sponzore, ali djece je puno«, rekao je Peić za Večernjak.

Kad se ravnatelji požale na nasilje

Mirela Lilek piše u Jutarnjem listu da prema prvom istraživanju više od 80 posto školskih ravnatelja trpi nasilje roditelja učenika. Trećina ravnatelja doživjela je vrijeđanje i vikanje roditelja, gotovo četvrtina slušala je prostote, 12 posto ravnatelja tvrdi da ih roditelji nazivaju pogrdnim imenima, a svaki drugi ravnatelj dobio je prijetnje tužbom prosvjetnim vlastima. Oko 13 posto ravnatelja doživjelo je fizičko nasilje, 30 posto njih verbalno, a gotovo svaki drugi ravnatelj tvrdi da doživljava elektroničko nasilje. Sedam posto ih je dobilo prijetnje udaranjem ili ozljeđivanjem, a u manjem postotku (3,3 posto ravnatelja) roditelji su im uništili imovinu, primjerice probušili su im gume na automobilima. Nekolicina ravnatelja požalila se da su ih roditelji gađali raznim predmetima. Dio je to rezultata prvoga istraživanja o nasilju nad ravnateljima osnovnih škola u Hrvatskoj, provedenoga u travnju i svibnju, u kojem je sudjelovala otprilike polovica ukupnoga broja ravnatelja osnovnih škola u Hrvatskoj, njih 483. Istraživanje je provela profesorica Katedre za pedagogiju i didaktiku Učiteljskoga fakulteta Vesna Bilić u sklopu projekta »Odnosi u školi i profesionalna dobit ravnatelja i učitelja«. Rezultati pokazuju da su nasilju roditelja češće izloženi ravnatelji s duljim stažem i oni u urbanim sredinama, bez razlike u spolu. »Najčešće se govori o nasilju među učenicima, odnosno nasilju učenika prema učiteljima, ali to isto često doživljavaju školski pedagozi i psiholozi, a najmanje se govori o izloženosti ravnatelja škola nasilju, i to od roditelja, ali i kolega. Najčešće se govori o tome kako su nasilju skloni ravnatelji prema djelatnicima škola, no malo se zna o tome da ravnatelji doživljavaju nasilje od onih koji su nadležni«, rekla je profesorica Bilić, koja je rezultate predstavila na državnom stručnom skupu Hrvatske zajednice osnovnih škola, koji je od 20. do 22. listopada održan u Poreču.

Ravnateljske nevolje u Italiji i SAD-u
Lanjsko istraživanje među 1665 ravnatelja talijanskih škola pokazalo je da je nasilju roditelja i djelatnika izloženo 54 posto ravnateljica i 46 posto ravnatelja. U SAD-u, prema istraživanju iz 2005., 60 posto ravnatelja najmanje dva puta tijekom školske godine doživi vikanje i psovanje roditelja, 70 posto ih je lažno optuživano. Oko 30 posto ravnatelja sluša kritike svojih kolega na obavljanje posla, a 56 posto ih tvrdi da im kolege uskraćuju važne informacije. Razlozi za nezadovoljstvo poslom, koje se često prelijeva na privatni život, ravnateljima škola dolazi i od nadređenih jer 45 posto ih navodi preveliku količinu posla i pretjeranu kontrolu rada, a sličan postotak ih smatra da dobivaju zadaće s nemogućim ciljevima i rokovima.