Nedugo nakon vijesti o preminuću pape Franje zamolili smo za razgovor zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Dražena Kutlešu. U više je prigoda osobno susretao papu Franju te je većinu svoje biskupske službe proveo u njegovu pontifikatu, obnašajući i zahtjevne službe u Dikasteriju za biskupe.

U svakom rimskom prvosvećeniku čovječanstvo prepoznaje očinsku prisutnost koja nadilazi granice jezika, nacije i vjere. Papa nije samo nasljednik svetoga Petra i biskup Rima – on je vidljivi znak duhovnoga očinstva Crkve, koje izranja iz Kristove brige za svoje stado. U osobi rimskoga prvosvećenika očituje se onaj dobri pastir koji poznaje svoje i ide ususret svakomu čovjeku (usp. Iv 10, 14). To se posebno očitovalo u pontifikatu pape Franje koji je posljednje atome snage iskoristio kako bi izrazio blizinu vjernicima, ali i svima koji su u njegovim riječima nalazili utjehu i mir.

U papi Franji svijet nije prepoznao tek vjerskoga vođu, nego moralni orijentir, mirotvorca, branitelja malenih, suosjećajna pastira koji nosi rane čovječanstva i nudi melem evanđelja. Istinu evanđelja nije iznosio teološki složenim jezikom, nego jednostavnim riječima neodoljive istine, srca i utjehe. U vremenu poljuljanoga autoriteta papa Franjo je snagom poniznosti i vjerodostojnošću vlastitoga života stekao povjerenje mnogih, i vjernika i nevjernika, i mladih i starih, i učenih i jednostavnih.

Sinovski odnos koji su doživjeli mnogi u susretu s njim na poseban se način očitovao u danima Papine hospitalizacije i nakon njegove smrti. Taj prisan odnos odražava dubinsku čežnju suvremenoga čovjeka – ne za ideologijom, ni za strukturama – nego za duhovnim očinstvom, za licem koje je blago, ali odlučno; koje ne sudi, nego poučava; koje ne prijeti, nego zove; koje ne traži poslušnost iz straha, nego iz ljubavi.

Papa Franjo bio je otac koji se ne nameće, nego poziva; koji ne zatvara vrata, nego ih otvara svima. Njegova evanđeoska blizina, skromnost i suosjećanje bili su plod nutarnje molitve, poniznosti pred Gospodinom i osobne patnje koju nije izlagao javnosti. Milosrdni, očinski lik pape Franje ostaje među nama. Bio je čovjek koji nije tražio da ga se razumije, nego da se Krista ljubi.

U zahvalnosti gledam na službe koje su mi povjerili pape Benedikt XVI. i Franjo, svjestan da je biskupsko poslanje prije svega služenje, a tek onda čast, te da se ono živi u posvemašnjoj vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Put koji sam prošao, od juga do sjevera Hrvatske, omogućio mi je da izbliza upoznam raznolikosti, bogatstvo i izazove našega naroda i naših župnih zajednica. U tom hodu, osobito pod okriljem pontifikata pape Franje, svjedočio sam duhovnim pomacima koji su ostavili dubok trag u dušama vjernika.

»Papa Franjo već je pri prvom susretu ostavljao dojam čovjeka blizine. Njegova prisutnost nije bila ni hladna ni protokolarna, nego očinska, jednostavna, ali i pronicljiva. Nije mu trebalo puno riječi da bi dotaknuo bit onoga što nosite u srcu«

Najdublje što se ukorijenilo u našoj Crkvi pod pontifikatom pape Franje jest svijest o potrebi pastoralne blizine, jednostavnosti i konkretnoga služenja. Papa Franjo neumorno je pozivao Crkvu da ne živi zatvorena u sebe, nego da iziđe, na periferije svijeta, k onima koji su ranjeni, zaboravljeni, obeshrabreni. Taj je poticaj naišao na plodno tlo i među vjernicima u Hrvatskoj. Vidimo to, primjerice, u brojnim karitativnim i socijalnim inicijativama, u jačanju prisutnosti Crkve među siromašnima, migrantima, starijima, bolesnima i osobama s invaliditetom. Sve je više svećenika i pastoralnih djelatnika koji pozornije osluškuju živote ljudi i nastoje im biti blizu u njihovim patnjama, ne samo riječju, nego i djelom.

Drugo što se duboko ukorijenilo jest duhovno osluškivanje i sinodska osjetljivost. Papa Franjo nas je učio da Crkva nije tek institucija hijerarhijskoga ustroja, nego Božji narod koji hodi zajedno, čiji članovi slušaju jedni druge i zajednički razlučuju što Duh Sveti govori Crkvi. To nije samo upravna reforma, nego duhovna obnova odnosa u Crkvi. U Hrvatskoj to je došlo do izražaja kroz sinodske procese, intenzivnije uključivanje vjernika laika u život zajednice, osnaživanje pastoralnih vijeća i veću suradnju među različitim crkvenim karizmama.

Treće što bih istaknuo jest obnova svijesti o milosrđu kao jezgri navještaja. Papa Franjo jasno je rekao da je Božje ime Milosrđe. Ta istina izvire iz Kristova križa i ona nije sentimentalnost, nego snaga koja liječi rane i pomiruje srca. U pastoralnoj praksi primjećujem kako se sve više naglašava osobna pratnja, sakrament pomirenja, praštanje, ali i zauzimanje za pravdu i dostojanstvo svakoga čovjeka, osobito onih koji su marginalizirani ili su daleko od Crkve.

Dijelim mišljenje da enciklika Dilexit nos (Uzljubi nas) ostaje duboko teološko, duhovno i pastoralno ogledalo pontifikata pape Franje. Njezino nadahnuće izvire iz Pavlova poziva: »Hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas« (Ef 5, 2) i kao takva ne govori samo o pobožnosti, nego o samom središtu Objave: o Bogu koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 8). To nije sentimentalna poruka, nego poziv na obraćenje, na uranjanje u otajstvo Srca Isusova koje nije imaginarni, nego stvarni simbol, koji je centar, izvor iz kojega je poteklo spasenje za cijelo čovječanstvo (usp. Dilexit nos 52, Angelus, 9. lipnja 2013.).

Znakovito je da su hrvatski biskupi, u duhu pripreme za Jubilej 2025. godine, odlučili posvetiti hrvatski narod upravo Presvetomu Srcu Isusovu. Taj čin nije puka pobožna gesta, nego označava povratak izvorištu vjere. To je čin koji nosi pečat nadahnuća pontifikatom pape Franje, ali i njegovih prethodnika svetoga pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI.

Odluka hrvatskih biskupa da u ovoj Godini jubileja obnove predanje vjernika Srcu Isusovu nije slučajna podudarnost, nego duhovna usklađenost s onim što papa Franjo ostavlja kao duhovnu oporuku Crkvi. U vremenu kada se hladi ljubav u svijetu, kada čovjek traži sigurnost u prolaznim stvarima, Papa nas vodi onamo gdje je ljubav vječna i nepromjenjiva, u središte Kristova Srca.

Stoga, ne samo da se ta posveta može nazvati tragom pape Franje, nego je ona plod njegova pastirskoga rada, njegova poziva da Crkva ne zaboravi da njezin temelj nije u strukturama, nego u Gospodinovu Srcu, probodenu i otvorenu za svakoga čovjeka.

Svjesni da cjelovita ocjena pontifikata pape Franje pripada Crkvi i vremenu, u duhu vjere i poniznosti, usudio bih se reći da njegov pontifikat zaista nosi pečat korizmene ozbiljnosti, ali i uskrsne nade i radosti.

Muka pape Franje bila je muka pastira koji trpi za svoje stado nutarnjom patnjom što dolazi iz neshvaćanja, otpora i nerazumijevanja, pa i unutar same Crkve. Papa Franjo često je bio izložen prijekorima i optužbama s raznih strana, jedni su ga smatrali previše »modernim«, drugi nedovoljno »progresivnim«, jedni su mu zamjerali blizinu s onima na rubu, drugi šutnju pred ideološkim napadima.

Nije trpio zbog vanjskih progona, nego zbog tereta službe. U njegovim govorima i tišini osjećala se težina odgovornosti za duše povjerene Petrovu nasljedniku.

Smrt u duhovnom smislu bila je njegovo svakodnevno umiranje sebi. Franjo je živio ono što je propovijedao: Crkvu kao »poljsku bolnicu«, poniznoga pastira, onoga koji se odriče moći i izvanjskoga sjaja. Umiranje je to vlastitim projektima, osobnim željama, pa i na račun vlastitoga zdravlja. Sve je podnosio u šutnji, kako bi Isus bio veći, a čovjek manji (usp. Iv 3, 30). Umiranje također se očitovalo u odricanju od svjetovne sigurnosti, u izgradnji Crkve koja više ne računa na politički utjecaj, nego na snagu Duha Svetoga. Bilo je to, slikovito, umiranje Crkve koja vlada, a rađanje Crkve koja služi.

A uskrsnuće se već sada nazire. To je uskrsnuće Crkve koja ponovno osjeća da je njezina snaga u malenima, u evanđeoskoj jednostavnosti, u vjeri koja ne traži pljesak, nego svetost. Plodovi njegova pontifikata već klijaju: sinodski procesi koji uče Crkvu hoditi zajedno; biskupi i pastiri koji sve više mirišu po ovcama; nadahnuta duhovna misao bliska svima. Uskrsnuće je i u tome što su mnogi ranjeni ljudi, izgubljeni i obespravljeni, po njegovu pontifikatu doživjeli blizinu Crkve, pronašli milosrdnoga Boga koji uvijek daje novi početak.

Nazivati papu Franju »papom iznenađenja« može biti simpatična gesta kojom se ističe njegova sposobnost da ruši stereotipe i da jednostavnošću razbije formalnosti, ali kada se ta sintagma rabi kao implicitni znak diskontinuiteta u odnosu na njegove prethodnike, važno je podsjetiti da u Crkvi autentično služenje Petrova nasljednika uvijek stoji u dubokom kontinuitetu s vjerom apostolskom i učiteljstvom Crkve kroz stoljeća.

Papa Franjo nije nikada želio biti prepoznat po novosti nauka, nego po svježini evanđeoskoga svjedočanstva. Njegov se pontifikat, iako izričajno drugačiji, jasno nadovezuje na nauk svetoga Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., posebno u temeljima antropološke istine o čovjeku, sakramentalnoga života, nerazrješivosti ženidbe, ljubavi prema euharistiji i obrane dostojanstva ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.

Na primjer, njegova socijalna enciklika Laudato si’ logičan je nastavak enciklike Benedikta XVI. Caritas in veritate i enciklike Pavla VI. Populorum progressio, s naglaskom na cjelovitost stvorenoga i odgovornost čovjeka pred Stvoriteljem. Njegova briga za siromašne samo je produbljenje evanđeoske opcije za one na periferiji, koju su živjeli i njegovi prethodnici, Ivan Pavao II. zauzimanjem za radnike i narode u razvoju, a Benedikt XVI. pojmom ljubavi kao političke kategorije.

Također, u teološkom i doktrinarnom smislu papa Franjo nikada nije ukinuo ni promijenio temeljne istine vjere, nego ih je poučavao jezikom koji je bliži ranjenomu čovjeku, čuvajući tako vjernost nauku, ali u duhu pastoralnoga milosrđa. Njegova pobudnica Amoris laetitia, iako je izazvala mnoge rasprave, ne negira crkveni nauk o ženidbi, nego nastoji uključiti one koji su se našli u neregularnim situacijama, uz poziv na razlučivanje i praćenje.

Kontinuitet se očituje i u njegovu dubokom poštovanju prema prethodnicima. O Benediktu XVI. govorio je kao o mudrom pastiru, često ga je citirao i konzultirao. Isto tako više je puta istaknuo svojega prethodnika Ivana Pavla II. kao nadahnuće, osobito u pitanjima obitelji, svetosti života i posvećenih zvanja.

Stoga istinski kontinuitet ne očituje se u uniformnosti stila, nego u vjernosti onomu što Crkva u svojoj biti jest: Tijelo Kristovo u povijesti, vođeno Duhom Svetim. Papa Franjo taj je kontinuitet živio, ali ga je i utjelovio na svoj način, kao što to svaki papa čini. Time nije razbio jedinstvo Crkve, nego ga je obogatio vlastitim iskustvom, poniznošću i evanđeoskim žarom.

U Crkvi ne postoji »prekid« među papama, nego organski razvoj, kako je to jasno naučavao i sveti Ivan Pavao II. u Fides et ratio, a papa Franjo ostaje u tom živom nizu kao pastir koji je znao čuti kako govori Duh Crkvi u ovom vremenu (usp. Otk 2, 7).

Više ste se puta susreli s papom Franjom. Kakav je dojam ostavio na Vas? Naime, kad papi dolazi neki biskup, s njim mu utjelovljena na neki način dolazi i čitava partikularna Crkva kojoj je kao apostol na čelu. S kakvim ste osjećajima dolazili, a s kakvima odlazili s tih susreta? Ili još izravnije, kako biste opisali blizinu pape Franje hrvatskim vjernicima?

Susreti s papom Franjom ostavili su na mene dubok, osoban i trajno poticajan dojam. I svaki put kada bih mu pristupao, kao pastir jedne partikularne Crkve nosio sam u svojem srcu i njezine članove: svećenike, redovnike, redovnice, vjernike i obitelji koje mi je Crkva povjerila. Osjećaj odgovornosti bio je uvijek ispunjen nutarnjom sabranošću, ali i sinovskim pouzdanjem, jer doći Petrovu nasljedniku znači doći onomu koji kao znak jedinstva i vidljivi temelj Crkve sabire sve članove Kristova Tijela.

Papa Franjo već je pri prvom susretu ostavljao dojam čovjeka blizine. Njegova prisutnost nije bila ni hladna ni protokolarna, nego očinska, jednostavna, ali i pronicljiva. Nije mu trebalo puno riječi da bi dotaknuo bit onoga što nosite u srcu. Znao je slušati, ne kao diplomat, nego kao pastir. Bio je usmjeren na osobu pred sobom, ali s pogledom koji ide dalje, prema narodu kojemu taj biskup služi. Njegove su oči odražavale duhovno suosjećanje, ali i zahtjevnost evanđelja. Znao je bodriti, ali i pozvati na obraćenje.

Dolazio sam k njemu s osjećajem sinovske odgovornosti, s molitvom da moje služenje bude u zajedništvu s Rimskom Crkvom »koja predsjeda u ljubavi«, a odlazio s osjećajem duhovne utjehe i unutarnje jasnoće. Papa Franjo nije davao gotova rješenja, ali je znao potaknuti na dublje razlučivanje. I u tome se očitovala snaga njegova duhovnoga očinstva.

Što se tiče njegove blizine hrvatskim vjernicima, smatram da je ona bila autentična i duboko ukorijenjena u poštovanju i ljubavi prema hrvatskomu narodu. Iako nije osobno posjetio Hrvatsku kao papa, njegovi brojni znakovi pažnje pokazali su da Hrvatsku ne nosi samo u diplomatskoj svijesti, nego u molitvenom srcu.

Znao je reći da hrvatski narod ima postojanu vjeru koja je prošla kroz kušnju povijesti. Cijenio je našu marijansku pobožnost, narodnu duhovnost, ali i otpornost u očuvanju katoličkoga identiteta. I zato su ga hrvatski vjernici, i kada se s njime možda i nisu u svemu slagali, voljeli i poštovali kao Oca, ostajući vjerni Petrovoj stolici. To je naslijeđe koje nam je ostavio i u duhu vjernosti najsnažnije svjedočio bl. Alojzije Stepinac.

Pitanje vjernosti autentičnomu crkvenomu nauku sržno je pitanje poslanja svakoga Petrova nasljednika. Papa nije vlasnik istine, nego njezin čuvar i služitelj. On ne stvara nauk, nego ga s autoritetom tumači, uvijek u zajedništvu sa Svetim pismom, tradicijom i crkvenim naukom. Ta trostruka povezanost – s Kristom, s Crkvom i s istinom – čini srce crkvenoga učiteljstva.

Papa Franjo je tu vjernost živio, možda ne uvijek na način koji su neki očekivali, ali u duhu autentične katoličke hermeneutike kontinuiteta. Nije donosio »novi nauk« niti je promijenio ijednu temeljnu dogmu vjere, ni u području morala ni u pitanju sakramenata ni u društvenom nauku Crkve. Njegov je pristup bio pastoralan, a ne doktrinarno proizvoljan. Njegov je jezik bio nov, ali sadržaj evanđeoski dosljedan.

U tom je smislu papa Franjo činio ono što je činio i sam Gospodin u Evanđelju: govorio je jezikom milosrđa, ali nikada nije umanjio istinu. Isus je rekao ženi preljubnici: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti« (Iv 8, 11). Papa Franjo je upravo taj spoj suosjećanja i poziva na obraćenje nastojao učiniti živim i djelotvornim u Crkvi našega vremena.

Naravno, bilo je i onih koji su očekivali da će Franjo promijeniti nauk, osobito u pitanjima braka, morala, svećeništva i odnosa prema suvremenim izazovima. Ali papa Franjo nije popustio pod tim pritiscima. Umjesto toga pozivao je Crkvu da razlikuje grješnika i grijeh, da bude majka, a ne sudac i da ostane vjerna nauku koji oslobađa, a ne ugađa.

To se jasno očituje u njegovim dokumentima. Iako je, primjerice, Amoris laetitia izazvala rasprave, nije promijenila nauk o nerazrješivosti ženidbe. Evangelii gaudium ne negira prenošenje vjere u istini, nego produbljuje radost i zanos navještaja evanđelja. Njegova apostolska konstitucija o crkvenim sveučilištima Veritatis gaudium poziva na intelektualnu hrabrost, ali u potpunoj vjernosti Crkvi.

Papa Franjo je znao da vjerodostojnost Crkve ne dolazi iz kompromisa s duhom svijeta, nego iz vjernosti Duhu Svetomu. Upravo je zato isticao potrebu za razlučivanjem, a ne za revolucijama. Znao je govoriti da nije sve crno ili bijelo, da postoje svjetla i sjene i valja ih razlikovati s vjerom, molitvom i osluškivanjem savjesti.

Kao pastir znao je da istina bez ljubavi postaje krutost, a ljubav bez istine sentimentalizam. On je, poput svetoga Augustina, spajao obje strane u duhu: Cum dilectione hominum et odio vitiorum – S ljubavlju prema ljudima i mržnjom prema grijesima (Pismo 211). Ta ravnoteža nije bila uvijek lako razumljiva, ali je bila evanđeoska.

Stoga u punom katoličkom duhu možemo reći: papa Franjo ostao je vjeran crkvenomu nauku upravo zato što ga je tumačio kroz milosrdno srce Oca, bez izdaje Istine, ali i bez zanemarivanja ljudske slabosti.

Kao nasljednik na nadbiskupskoj stolici blaženoga Alojzija Stepinca osjećam duboku odgovornost ne samo čuvati njegovo naslijeđe, nego i duhovno tumačiti događaje povezane s njegovim štovanjem u svjetlu vjere, crkvenoga jedinstva i poslušnosti Petrovoj stolici. Odgađanje njegove kanonizacije tijekom pontifikata pape Franje za mene je bio trenutak koji je tražio poniznost, ali i pouzdanje, ne samo u ljudske razloge, nego u Božje vrijeme.

Svjestan sam da je ta odgoda mnoge vjernike duboko ražalostila. U narodu koji je u Alojziju Stepincu prepoznao ne samo mučenika i pravednika, nego i simbol vjernosti Crkvi u najtežim povijesnim trenutcima, takva je odluka izazvala nerazumijevanje. Ipak, ono što je snažnije odjeknulo od žalosti bio je odgovor vjernosti Svetomu Ocu koji se u našem narodu zadržao do danas. Vjernici nisu prestali biti privrženi papi Franji, Petrovu nasljedniku, dapače, možda su ga tim više doživjeli kao pastira kojemu mogu reći što ih boli, a da ga pri tome ne prestanu poštovati.

To stajalište – vjernosti u nerazumijevanju – meni je osobno bilo i ostalo znak duhovne zrelosti našega naroda. Kao i naš blaženik i mi moramo znati trpjeti u tišini, u molitvi, bez gorčine. Blaženi Alojzije nije tražio vlastitu obranu, nije pisao otvorena pisma, nije podizao glas, njegova je snaga bila u tišini pred Bogom i vjernosti papi i Crkvi, čak i kada je bio žrtva nepravde. Na tom istom putu želimo ostati i mi.

Vjerujem da Gospodin vodi Crkvu i da će Stepinčeva svetost biti prepoznata u punini onda kada to Bog želi. Ona već sada živi u srcima vjernika, u njegovu zagovoru, u brojnim uslišanjima i u evanđeoskoj jasnoći njegova lika. Kanonizacija će doći – ne kao čin ljudskoga priznanja, nego kao potvrda onoga što je već očito: da je Stepinac svet jer je živio svetost u svakidašnjici, podnio nepravdu bez mržnje, i ostao vjeran Kristu i Svetoj Stolici do kraja.

Na kraju vjerujem da je i sam papa Franjo u bl. Alojziju Stepincu prepoznao osobu koja nadilazi granice podjela. Možda će upravo njegova smirena veličina, njegova šutnja, njegova duhovna snaga biti most prema danu kada će Crkva svečano reći ono što mi već sada s pouzdanjem vjerujemo.

U okružnici ste napisali da je papa Franjo podsjećao Crkvu da njezina istinska snaga leži u služenju, a ne u vladanju, u blizini s malenima, a ne u savezništvu s moćnima. Je li se to osjetilo i u izboru biskupa u njegovu pontifikatu budući da ste se susretali s tim pitanjima i kao član Dikasterija za biskupe?

Da, duboko sam uvjeren da se taj ključni naglasak pontifikata pape Franje, da Crkva nije pozvana vladati, nego služiti, vrlo jasno očitovao i u njegovu pristupu imenovanju biskupa, posebice u vremenu u kojem sam imao milost i odgovornost sudjelovati u radu Dikasterija za biskupe.

Papa Franjo nije tražio karijerne crkvene administratore, nego pastire koji poznaju miris svojih ovaca (usp. Evangelii gaudium, 24), ljude u čijem se životu i službi zrcali Isusov stil poniznosti, blizine i razlučivanja. Njegov kriterij za izbor biskupa nije bio moć, vidljivost ni akademska titula sama po sebi, iako se ni te dimenzije ne isključuju, nego duboka unutarnja zrelost, sposobnost slušanja i autentična duhovnost oblikovana molitvom, žrtvom i brigom za najmanje.

U mnogim je slučajevima papa Franjo znao izabrati biskupe koji nisu bili »očiti kandidati« jer su možda živjeli skromno, tiho služili u pastoralu, daleko od središta i vidljivih pozicija. Takvi izbori nisu bili znak improvizacije, nego plod duhovnoga razlučivanja i ozbiljnoga traženja volje Božje. Bio je to konkretan izraz onoga što je često ponavljao: da Crkva mora izići iz sebe kako bi došla do periferija, a to znači i da pastiri trebaju biti ljudi srca, ne moći; ljudi jednostavnosti, ne oholosti.

Svjedočio sam s koliko se pažnje, molitve i odgovornosti promatra svaki kandidat. To nije čin koji se temelji na dojmu ili političkom konsenzusu, nego na dubinskom promišljanju o tome je li određeni svećenik sposoban biti znak Krista, Dobroga Pastira, u konkretnoj partikularnoj Crkvi. U tom je procesu papa Franjo redovito isticao važnost »četiriju blizina« biskupa: blizine s Bogom, s biskupskim zborom, sa svećenicima i s narodom.

Vjerujem da su i u Hrvatskoj ti kriteriji prepoznatljivi. Sve je više pastira koji su izrasli u konkretnom pastoralnom iskustvu, koji poznaju život naroda, koji znaju osluškivati, a ne samo govoriti. To je plod vizije Crkve pape Franje, Crkve koja ne vlada odozgo, nego služi iznutra; koja ne oduzima dostojanstvo, nego ga rađa iz Kristove ljubavi.

U svjetlu vjere i u duhu katoličke duhovnosti ne možemo teološki precizno dokazivati »znakove vremena« u smislu matematičke nužnosti, ali možemo i moramo očima srca i očima vjere gledati na određene podudarnosti, kako bismo osluškivali što nam Gospodin govori u tišini i ritmu povijesti. Preminuće trojice papa – Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje – u neposrednoj blizini blagdana Božjega milosrđa nije za Crkvu samo zanimljiva koincidencija, nego duhovni poziv na sabranost i razmatranje otajstva milosrdnoga Boga u središtu Crkve današnjice.

Sveti Ivan Pavao II., apostol Božjega milosrđa, ne samo da je kanonizirao sv. Faustinu Kowalsku i uveo blagdan Božjega milosrđa u liturgijski kalendar Crkve, nego je i preminuo na uočnicu toga blagdana, 2. travnja 2005. To je događaj koji su milijuni vjernika doživjeli kao »Božji potpis« na cijeli njegov pontifikat koji je bio prožet upravo pozivom: »Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu!« Krist, koji ulazi kroz vrata srca, dolazi s milosrđem, ne s osudom.

Papa Benedikt XVI., premda teolog precizna i jasna izraza, bio je, kako je to lijepo rekao papa Franjo, teolog Božje dobrote. U njegovu naučavanju i obraćanjima vjernicima uvijek se provlačila misao da istina bez ljubavi nije slika Boga, jer Bog je istina upravo zato što je ljubav. Njegovo povlačenje iz službe i odlazak u Očev zagrljaj iz skrovitosti života prožeta molitvom i žrtvom, također su slika ponizna i milosrdna pastira kojemu je dobro vjernika na prvom mjestu.

Papa Franjo, konačno, preminuo je neposredno pred Nedjelju Božjega milosrđa, blagdana koji je obilježio cijeli njegov pontifikat. Nije slučajno da je već na početku svojega pontifikata proglasio izvanredni Jubilej milosrđa (2015. – 2016.) s pozivom Crkvi da bude vrata milosrđa za sve koji traže smisao, oprost i obnovu. Njegova često ponavljana misao, kao i naslov prve knjige intervjua, »Božje ime je Milosrđe« zapravo je sažetak njegovih evangelizacijskih napora. Papa nije želio ublažiti nauk, nego otvoriti srca za snagu Božjega oprosta.

Zato i život i smrt trojice papa na svoj način usmjeravaju naš pogled na Božje milosrđe i možemo ih razumjeti kao Božji govor Crkvi našega vremena, Crkvi koja je kušana sekularizmom, relativizmom, ideološkim napadima i duhovnom ravnodušnošću. U tom kontekstu Bog nas ne zastrašuje, nego poziva da se vratimo milosrdnomu Ocu. Možemo reći da su pontifikati ovih trojice papa tri vida Božjega lica: onaj Ivana Pavla II. zrcali lice oca, Benedikta XVI. lice učitelja, a Franje brata i pastira. Sva trojica nas vraćaju Kristu, licu Očeva milosrđa (usp. Misericordiae vultus).

U tom svjetlu pozvani smo kao Crkva ne samo častiti blagdan Božjega milosrđa, nego živjeti milosrđe kao stanje uma, srca i pastorala. To nije puka duhovna gesta, nego način da današnji svijet upozna Boga koji ne poništava grijeh, ali podnosi križ radi grješnika. Taj Bog nije dalek, nego blizak. I upravo takvoga Boga trojica su posljednjih papa navijestila i živjela, svaki na svoj način, ali svi u istom Duhu.

To je poruka i nama danas: Ne bojte se Krista milosrđa! On je onaj koji liječi srce Crkve i srce svijeta.