Ulje na platnu »Anđeo nosi Habakuka u lavlju jamu da spasi Daniela« J. I. Mildorfera (1719. - 1775.) čuva se u Brixenu
»Smiješan kao anđeo« zadnji je kompliment koji bi tkogod uputio komičaru. Razlog je tomu koliko strahovitost anđeoskih pojava, toliko i strogost njihovih riječi. Premda su anđeli stoga odsutni iz viceva, vicmaheraj im se ne može poreći: jedini ljudski smijeh zabilježen u Bibliji izazvao je upravo – anđeo. A budući da »anđeli malenih« na nebesima »neprestano gledaju lice Oca« koji se smije budalastosti zemaljskih »velikana«, nije čudno što su ih i sami dusi skloni namagarčiti. Pa ako je u kušanju Joba i Krista teško razaznati okrutni humor palih anđela, teže je zadržati smijeh pred kaznama koje su dusi namijenili Babiloncima zbog preuzetnosti, Nabukodonozoru zbog uznositosti, Heliodoru zbog obijesti, a Zahariji zbog malovjernosti. I makar je vrhunac biblijske ironije dosegnuo anđeo što je pohvalio hrabrost plašljivca Gideona, najduhovitiji je ipak onaj koji je Danielu u lavlju jamu za kosu dovukao proroka Habakuka.
Stari Habakuk nije jedini prorok s kojim se anđeo našalio podigavši ga u zrak za kiku. Ali let u kojem je mlađemu kolegi zatočenu među lavovima iz domovine donio ručak jedinstvena je anđeoska pošalica.
Budući da »anđeli malenih« na nebesima »neprestano gledaju lice Oca« koji se smije budalastosti zemaljskih »velikana«, nije čudno što su ih i sami dusi skloni namagarčiti
Ipak, oksimoronska luckastost te zgode – duhovne dostave proročke kaše u pitomi zvjerinjak – kao da upućuje na njezino skriveno naličje. To bi se moglo reći i za ulje na platnu kojim je Josef Ignaz Mildorfer prikazao kako »Anđeo nosi Habakuka u lavlju jamu da spasi Daniela«. Mnogošto je, naime, groteskno na tom djelu »buntovnika baroka«: anđeo koji inkomodira Daniela usred graciozna rastezanja i gojazan je i golušav, a čovjekoliki lavići vidno se dosađuju u predimenzioniranoj odaji. No iako je starcu u ruke djenuo pogrješno posuđe s pogrješnom hranom – pladanj s ribom – slikarski miljenik Habsburgovaca na njegovu liku nije pogriješio. Habakuk nije ni u zanosu ni u prepasti: dok ga anđeo vuče za kosu, on Danielu – namiguje.
Jedini oblik općenja preostao Jean-Baptisteu Loiru i njegovim svećeničkim suuznicima u pontonskom logoru nadomak Rocheforta bilo je – namigivanje. Naime, stotinama francuskih klerika koji su zbog odbijanja zakletve na vjernost revolucionarnomu ustavu godinu dana zatočeni u dvama prenatrpanim brodovima za roblje čuvari su uvrjedama i batinama branili i molitvu i razgovor. No blaženi kapucin – rođen 1720., godinu nakon Mildorfera – u smrdljivom se potpalublju nije libio ni zapjevati. Ne će pogriješiti tko pomisli da je redovnik poznat kao Jean-Louis iz Besançona i bez oteta mu brevijara napamet pjevao psalme; naličje te raspjevanosti nesumnjivo je bila okrjepa svetoga ulja i posvećenoga kruha koje su izgladnjeli, promrzli i okuženi pastiri prokrijumčarili na brodove smrti. Iz te je okrjepe proizišlo devet njihovih odluka o junačkoj strpljivosti, koje je Loire potpisao anđeoskom gestom: umro je na koljenima. Sa smiješkom.
Snimio: J. Vuković | Sa svojih 120 četvornih metara karlovačka je »Sveta noć« najveći hrvatski sakralni mozaik
»Umjetnik je nalik propovjedniku: on ponad svoje teme mora suosjećati s duhom zajednice kojoj se obraća«
Postoje slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim gestama i grimasama – po osebujnostima osobnosti koja sija iz njihovih djela i zabliješta njihovu publiku. Postoje slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim plodovima i gladima – po djelotvornosti djela koje niče iz njihove osobnosti i obrasta njihovu publiku. I postoje, konačno, slikari koje povijest pamti po njihovim umjetničkim otporima i predanjima – po istinitosti iskaza zbog koje publika u njihovim djelima nazire nešto više od umješnosti, a u njihovoj osobi nešto veće od umnosti. Oni kojima je Bog stranac, zadovoljit će se da to »nešto« ostave bez imena; oni kojima je Bog blizak, ne će se smiriti dok to »nešto« ne okrste kao – čudo. Upravo taj jednorječni opis umjetničke tajne u razgovoru nam je ponudio slikar za kojega se bez oklijevanja može reći da pripada »trećoj« od opisanih skupina: Josip Botteri Dini, umjetnik čije slike, vitraji i mozaici nisu postali tek zaštitnim znakom moderne hrvatske sakralne umjetnosti, nego i znamenom pobožnosti brojnih hrvatskih vjernika diljem svijeta. Stoga smo – usporedno s retrospektivom koja je uz njegov 80. rođendan postavljena u zagrebačkim Klovićevim dvorima – zamolili samoga umjetnika da nas povede na svojevrsno hodočašće deseterim sakralnim postajama od početka njegove karijere do suvremenoga doba, od crkava u domovini do iseljene Crkve u Australiji.
Zamjena za Tintoretta
»Lijepo je svu tu ljetinu koju sam čitav život sabirao izložiti da je svi mogu uživati. Ali prije svakoga osvrta na umjetnost najprije valja promisliti što bi to bilo umjetničko djelo. Je li ono samo ushit, ili samo poruka, ili samo doseg? Za mene djelo bez doticaja s čudesnim i bez prozora u snoviđenje nije potpuno. Jer u svakom umjetniku postoji nešto nad čime on nema vlast, ona ‘jasna nejasnoća’ zbog koje je istinsko stvaranje uvijek i oslobađanje od sebe eda bi se moglo služiti čudu. Umjetnik je ustvari ministrant čudesnoga«, uvodi nas u temelje svojega opusa Josip Botteri Dini. A ni začetak sakralne dionice toga opusa 1974. nije bio bez svojega čuda. »U vrijeme dok sam kao mladi slikar u školama na Braču predavao likovne predmete iz crkve je u Škripu ukradena oltarna pala Palme Mlađega. Zato je i bolske dominikance Interpol upozorio da iz samostanske crkve Gospe od milosti sklone Tintorettovu oltarnu palu. I tako su me braća u vrijeme priora Alberta Drpića zamolila da im naslikam zamjenu.«
1 od 15
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: »Djelo bez doticaja s čudesnim i bez prozora u snoviđenje nije potpuno... Umjetnik je ustvari ministrant čudesnoga«
Snimila: I. Grbić | Fra Andrija Bilokapić
Snimio: M. Erceg | Irena Rački
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: Kalvarija, Gospa od Otoka, Solin
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: Nevjera sv. Petra, sv. Petar, Priko-Omip
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Vitraj zaštitnika Željezanske biskupije u Wulkaprodersdorfu slikar je naslovio jezikom gradišćanskih Hrvata
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Križni put za splitsku crkvu sv. Katarine nastao je 1976.
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Tambur duvanjske crkve krase prizori nebeskoga Jeruzalema
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: Gospa od Milosti, dominikanski samostan u Bolu na Braču
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: Uskrsnuće, Sveti Antun, Pula
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Sigetske vitraje nadahnula je Franjina »Pjesma stvorova« i starohrvatska umjetnička baština
Foto: HKC Sveti Leopold Mandić | Na obodu crkve Hrvatskoga katoličkoga centra sv. Leopolda Mandića u Melbourneu prikazan je »hrvatski mimohod kroz dolinu suza«
Foto: Arhiv Josipa Botterija Dinija | Josip Botteri Dini: Dijalog s Tintorettom
fra Nikola Jurišić
Emanuel Petrov
No kako da mladi umjetnik koji dotad nije stvarao za sakralne prostore nadomjesti rad samoga Tintoretta? »U to sam vrijeme istraživao akcijsko slikarstvo, iskapane linije na čvrstoj crtačkoj konstrukciji, te sam se odlučio za klasičnu slikarsku podlogu po kojoj ću slobodno razlijevati boju. No odjedanput se u meni zbio preokret: ono odbačeno postalo mi je važno, ono malo postalo mi je veliko.« Duhovnomu trenutku koji su Botterijevi kritičari ocijenili prijelomnim kako za Botterijevo sakralno usmjerenje tako i za hrvatsku sakralnu umjetnost, nije manjkalo ni duhovitosti. »Sliku sam s đacima pronio kroz mjesto po noćnoj buri i donio je u dominikanski refektorij, gdje su se braća taman spremala večerati. Kada je vidio moju ‘Gospu od Milosti’, jedan je dominikanac primijetio: ‘Ako je ovako na onom svijetu, nemamo se za što boriti’«, pripovijeda Botteri kroz smijeh.
U mozaik se »ugradili« i postavljači
No dominikancima se Botterijev rad toliko svidio da su nedugo nakon toga za splitsku crkvu sv. Katarine naručili i križni put – ciklus slika koji će kritičar Stanko Špoljarić ocijeniti neusporedivim tumačenjem »veličine žrtve Kristova otkupiteljskoga čina«. »Doživio sam neke smrti koje su me odvojile od životne radosti. Smrt u obitelji smrt je cijele obitelji; s bliskim ljudima mi pokapamo i dio sebe. U takvu sam raspoloženju trebao prvi put uroniti u temu križnoga puta pa sam zamolio svoju djecu – bila su tada tek nekoliko godina stara – da kemijskom olovkom nacrtaju svoje postaje križnoga puta. Kada sam vidio koliko im to jednostavno polazi za rukom, i ja sam se ohrabrio. I tako je nastalo četrnaest malih pala srodna ugođaja, ujedno moje javno svjedočanstvo vjere. Nisam to tada tako shvaćao: slikajući križni put, osjećao sam se tek kao dio zajednice, kao jedan od braće.«
Botteri se lako srodio i s duhom manje braće u Puli, kamo ga je fra Stanko Škunca 1981. pozvao da napravi mozaik u crkvi sv. Antuna. »Na to je djelo najvećma utjecala sloboda Iva Dulčića, koji nas je sve odgojio za novo vrijeme kada je svojoj poznatoj fresci uskrsnuloga Krista pridružio simbole Hrvatske. Na mom pak mozaiku Krist uskrsnućem raspršuje križ; on je pobjednik nad mukom, ali i preporoditelj čovječanstva i čitava svemira.« U nastanku jedinstvene simbolike sudjelovali su i sami postavljači mozaika – pulski vjernici i franjevci, među kojima je bio i fra Andrija Bilokapić. »Najprije smo apsidu oblijepili papirom, a Josip je sa zemlje velikim štapom s trstikom na vrhu ugljenom crtao osnovne konture. Papir je potom odvezao u Split i na njega slagao pločice koje smo kasnije lijepili na zid. No kako je ljepilo bilo vrlo jako, a papir tvrd, popadalo nam je oko četvrtine pločica te je mnogošto trebalo na licu mjesta popravljati. Josip je u toj nevolji prepoznao priliku za drukčiji prikaz, i tako je nastala poznata ‘eksplozija križa’«, tumači o. Bilokapić.
Vitraji koji prosvjetljuju
Po brojnosti i raznovrsnosti ostvarenja u Botterijevu »izvandomovinskom« ciklusu u Bosni i Hercegovini prednjači Tomislavgrad. Naime, nakon što je franjevačku crkvu sv. Nikole Tavelića 1975. uresio mozaikom posljednje večere, četirima vitrajima i slikom Gospina uznesenja, slikar je mozaicima 2016. uresio i tambur kupole te međuprostore između arkada u prezbiteriju. O duhovnoj snazi tih djela svjedoči duvanjski franjevac fra Nikola Jurišić. »Svaki pogled na Botterijeve radove u našoj crkvi kao da otkrije djelić neba nama koji čeznemo za njim. U njegovim mozaicima često nađem smirenost koja mi je potrebna kada želim stati pred Gospodina. U malo težim trenutcima svjetlost koja pada na vitraje rasvijetli i tamu koja se zbog bilo kojega razloga nakupila u duši. Umjetnost je to uz koju čovjek može započeti moliti, produbiti odnos s Gospodinom ili osjetiti samu njegovu prisutnost.«
Mozaik koji propituje
U mozaik za crkvu sv. Petra na Priku kod Omiša Josip Botteri Dini utkao je 2010. i iskustvo krize vlastitoga »svetoga zvanja«. »Kada slikar u ateljeu stane pred prazno platno, a ideje niotkuda, lako mu se poistovjetiti s Petrovim osjećajem utapanja: može se pouzdati jedino u ruku Božju da ga izvuče iz mora besciljnosti i da mu da štogod novo započne. A na njemu je da dovrši kako umije.« Na temeljni pak izazov svećeničkoga poziva taj mozaik podsjeća župnika Emanuela Petrova koji pod njim svaki dan slavi euharistiju. »Dok Petar gleda u Isusa, sve je moguće. A bez komunikacije s Isusom čovjek tone, kako u ljudskom, tako i u svećeničkom životu.«
Stakleni tragovi Franjinih Hrvata
»O vitrajima i mozaicima na akademiji doista nismo učili ništa«, prisjeća se slikar danas poznat ponajprije kao vrstan vitražist i mozaičar. »Tako sam i prve vitraje za solinsku crkvu Gospe od Otoka povodom jubileja Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta 1976. morao napraviti u tehnici koju sam sam smislio. Kod prijatelja u Milanu kupio sam stakla i teškom ih mukom vlakom dovezao do Splita, a u vlaku za Pariz, gdje sam tada izlagao, crtao sam skice. Potom sam akrilnim lakom na pleksiglasu naslikao prikaze u dva primjerka i njima oblijepio stakla.« Neuobičajenu tehniku »sendvič-vitraja« ipak nije ponovio na svojim najpoznatijim vitrajima iz 1988. u franjevačkoj crkvi sv. Križa u Sigetu. »Franjina ‘Pohvala Stvoritelju’ u meni je ostavila trajan trag, te su njome nadahnute i sigetske ‘vizualne orgulje’ u kojima sam se odlučio poigrati sunčevim svjetlom od zore do sutona. Od prvoga mojega susreta s djelom Marijana Trepše umjetnost vitraja očarava me mogućnošću da kamen ili beton pretvori u čistu svjetlost, čistu boju: čisti misterij.«
»Pjesma stvorova«, ali i vitražne naznake spomeničke baštine povezuju crkvu sv. Križa s crkvom sv. Leopolda Mandića u Melbourneu u Australiji. »Pokojni župnik Josip Vranješ za to je zdanje hrvatskoga naroda angažirao više domaćih umjetnika, a ja sam uz mozaik s temom ‘Pjesme stvorova’ u prezbiteriju 2000. napravio i vitraje s prikazom duhovne povijesti Hrvata. Reinterpretaciji prizora bijega u Egipat s pluteja crkve sv. Nediljice dodao sam još jednu povorku, kao asocijaciju na sve naše izbjeglice koji prolaze svijetom. Umjetnik je nalik propovjedniku: on ponad svoje teme mora suosjećati s duhom zajednice kojoj se obraća.« Slično ga je nadahnuće vodilo prilikom izrade vitraja za gotičku crkvu Uzvišenja svetoga Križa u Wulkaprodersdorfu – odnosno Vulkaprodrštofu, kako to austrijsko mjesto zovu gradišćanski Hrvati. »Kada je početkom 1992. ondje postao župnikom, željezanski biskup Egidije Živković zamolio me da za staru gotičku crkvu napravim vitraje. Otada gradišćanske Hrvate uz lik jednoga austrijskoga svetca s visine motri i lik bl. Alojzija Stepinca, a i starohrvatski elementi na malim prozorima podsjećaju na njihovu prapostojbinu.«
Djelo koje pokazuje na Božji narod
Trojstvo Botterijevih nadahnuća – katoličku vjeru, hrvatsku domovinu i europsku likovnost – najpotpunije sjedinjuje najveći hrvatski sakralni mozaik, ures Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu. Svoju »Svetu noć« umjetnik mnogostruko interpretira: kao duhovni pothvat i fizički izazov, kao poklon svojemu zaštitniku i posvetu hrvatskim progonstvima, kao poziv k istinskomu svjetlu Božića i pohvalu njegovoj izvornoj toplini. No interpretaciju mozaika – a s njom i početnu ocjenu Botterijeva djela – zaokružila je tek Irena Rački, vjernica koja je 2021. molitvom pred Presvetim pratila njegovo postavljanje. »Doista je nemoguće da vam pogled tijekom klanjanja u našem svetištu ne odluta do mozaika. Razmatrajući pred njim radosna otajstva krunice, svakoga dana otkrijete štogod novo, ljupko i istodobno snažno: primjerice, bosa stopala pastira i sv. Josipa, podsjetnik na svetost tla zbog koje je i Mojsije pred gorućim grmom skinuo obuću. A pogledajte Josipa: dok djetešce Isus širi ruke prema njemu, on rukom pokazuje na pastire koji su se došli pokloniti kralju svih kraljeva. Kao da tim pokretom pokazuje i na sve nas…«
Deset sakralnih postaja Josipa Botterija Dinija
Josip Botteri Dini (Zagreb, 1943.), »pjesnik boje« i »misionar kršćanske kulture s hrvatskim pečatom« od slikarske je diplome u klasi Miljenka Stančića 1968. do danas uz više od 180 samostalnih izložaba u zemlji i svijetu ostvario i više od 100 javnih djela. Među njima se ističu upravo slike, vitraji i mozaici kojima je uresio brojne sakralne prostore – od samostanskih kapela do nacionalnih svetišta. Uz retrospektivu postavljenu povodom njegova 80. rođendana u zagrebačkim Klovićevim dvorima predstavljamo i deset sakralnih djela koja je načinio za hrvatske crkvene zajednice u domovini, Bosni i Hercegovini, Austriji i Australiji.
Steža (Potentilla anserina, lat.) poznata je po svojim blagotvornim učincima na smanjenje grčeva u želudcu i crijevima, menstrualnih bolova te općenito bolova u trbuhu te grčeva u mišićima i listovima u nozi. Zbog toga se ova biljka prerađuje u mnoge dodatke prehrani i farmaceutske pripravke. Osim toga, steža je i hemostatik (djeluje na zaustavljanje krvarenja). Stoga se jaka infuzija ove biljke upotrebljava izvana, kao oblog za hemoroide koji krvare, a biljni se čaj uzima kao lijek.
Steža sadrži trijeslovine (17-20 posto tanina, 20-30 posto flobatanina) zbog čega djeluju stežuće na tkivo (zato i biljka nosi ime steža). Iz toga razloga mladi izdanci i gomolji kuhani kao povrće ili u obliku čaja upotrebljavaju se za liječenje proljeva. Čaj od biljke učinkovito je sredstvo za grgljanje kod upale grla i zubnoga mesa, kao i kod konjunktivitisa, a zapaženo je i ljekovito djelovanje čaja kod upalnih stanja mjehura i bubrega.
Svježe zgnječeni list steže u narodu se upotrebljava kao prva pomoć kod modrica i bolnih mjesta od udaraca jer umiruje bol.
Čaj od steže u dobroj je kombinaciji s kamilicom, stolisnikom, matičnjakom i metvicom.
Čaj od steže u kozmetici se primjenjuje kao tonik te kao sredstvo za uklanjanje pjega, mrlja i prištića te za obnavljanje tena nakon opeklina od sunca.
Tinktura od steže potiče bolji rad organa i jača organizam pa se preporučuje slabim i starijim osobama.
Steža se ne preporučuje trudnicama, dojiljama i djeci.
Krajem svibnja, a prije godišnje skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), očekuje se završetak pregovora o svjetskom sporazumu o pandemiji. Glavni cilj »povijesnoga dokumenta« jest »prevencija, pripremljenost i odgovor« na sljedeće pandemije. Ili, prema riječima generalnoga direktora SZO-a: »Kraj pandemije bolesti COVID-19 nije samo kraj ružnoga sna iz kojega smo se probudili. Tako više ne smijemo. Sporazum o pandemiji treba biti povijesni i promijeniti paradigmu javnoga zdravlja.«
Patetične parole i taktika mrkve i batine
Za neke je predloženi dokument izraz iskrene brige svjetskih institucija za ljude i njihovo zdravlje, a za druge je to moralna ucjena i zlouporaba moći, pravno obvezujući alat čijom se primjenom osvaja vlasništvo nad definicijom i upravljanjem globalnim zdravstvenim krizama. Kako bi uvjerili države članice da prihvate sporazum o pandemiji, rukovodstva Ujedinjenih naroda i SZO-a upozoravaju da je »napredak ugrožen« (Antonio Guterres) ili se koriste patetičnim parolama, poput one: »Moramo prihvatiti da su naše sudbine povezane« (Tedros Adhanom Ghebreyesus).
Kako će se postaviti hrvatske vlasti?
Sadržaj kontroverznoga dokumenta i osnovni prigovori različitih sudionika predstavljeni su nedavno u Glasu Koncila (GK 9/2024), stoga nije potrebna detaljna razrada.
Pandemijski sporazum može zaštititi zdravlje ljudi baš kao što Istanbulska konvencija može spriječiti nasilje nad ženama. Neovisno o željenim rezultatima (ili debaklu), oba dokumenta sadrže ubačene elemente koji nisu povezani s javno izrečenim ciljevima. U pozadini se zapravo nalaze prikrivene želje
U međuvremenu je nizozemski parlament većinom glasova obvezao svoju vladu da zatraži odgađanje glasovanja o predloženom sporazumu i ako SZO ne prihvati nizozemski prijedlog, zatraženo je da vlada u Haagu glasuje protiv povijesnoga pandemijskoga dokumenta.
I u britanskom je parlamentu, prije nekoliko dana, otvorena rasprava o zahtjevu javnosti (peticiji) da se pandemijski sporazum ne smije prihvatiti bez prethodnoga referenduma. Hrvatska Vlada pak ima dobar alibi za šutnju i nedjelovanje jer se nalazi u vakuumu međustranačkih pregovora. S obzirom na iskustvo propaloga (ili zabranjenoga?) referenduma protiv COVID-potvrda tijekom pandemije koronavirusa, malo je vjerojatno da će hrvatska Vlada omogućiti javnosti sudjelovanje u raspravama o lojalnosti hrvatskoga članstva u SZO-u.
Sporazum kao birokratski derivat
Pandemijski sporazum kao birokratski derivat nalikuje toploj vodi u brizi za zdravlje. Jer svako civilizirano društvo raspolaže interesima i mehanizmima da štiti zdravlje svojih članova. Nije jasno po čemu bi zdravstvena situacija u uređenoj državi bila bolja pod ženevskim patronatom. Naprotiv, monopol globalne institucije nad javnozdravstvenim politikama prijetnja je suverenitetu pojedinih država te, iz iskustva, nasrtaj je na osobne slobode i omogućuje blagoslov cenzure.
Maskirani proizvodi
Pandemijski sporazum može zaštititi zdravlje ljudi baš kao što Istanbulska konvencija može spriječiti nasilje nad ženama. Neovisno o željenim rezultatima (ili debaklu), oba dokumenta sadrže ubačene elemente koji nisu povezani s javno izrečenim ciljevima. U pozadini se zapravo nalaze prikrivene želje. S jedne strane prisvajanje globalne moći, s druge strane legalizacija rodne ideologije. Nikada nije isključeno da sporazumi i konvencije dobrih namjera završe u ambalaži za maskiranje proizvoda.
Industrija straha
Naposljetku, pandemijski sporazum nalikuje i na pokušaj izgovora odgovornih zbog brzopletih proročanstava o »novom normalnom«. Tijekom pandemije to je bio službeni poklič i opis sudbine svijeta koja slijedi nakon pobjede nad koronavirusom. Taj se novogovor, naravno, nije ostvario, pa su »evanđelisti straha« ostali bez oružja. Sada, eto, s pandemijskim sporazumom mogu opet mobilizirati i kontrolirati svijet, najavljujući, kada smatraju potrebnim, novu pandemiju X.
Jasno je da ratifikacija takve pandemijske nostalgije može biti odobrena samo društvenim plebiscitom. Izjašnjavanjem ili referendumom upravo onih koji će plaćati cijenu nove javnozdravstvene vladavine.
Oni su stanovnici zemlje i vode, a dolaskom proljeća traže pogodno stanište za razvoj svojega potomstva. Pritom, nažalost, nerijetko stradavaju pod kotačima automobila jer im putove kojima oduvijek prolaze za vrijeme tih migracija presijecaju prometnice. U našim močvarama, kojih je također sve manje, sve tiši kreket žaba glasan je alarm za uzbunu. Naime, brojnost vodozemaca dramatično se smanjuje, a to je velika šteta za cjelokupni ekosustav, pa tako i za ljude. Vodozemci su danas najugroženija skupina kralježnjaka na Zemlji te se smatra da ih je čak 41 posto u nekoj kategoriji ugroženosti, objašnjava Sara Kočiš, viša stručna suradnica za edukaciju i interpretaciju u »Međimurskoj prirodi« – Javnoj ustanovi za zaštitu prirode. »Vrlo su važni za održavanje ravnoteže u ekosustavu s obzirom na to da su ključan dio hranidbenih mreža. Hrane se plijenom koji uključuje različite beskralježnjake, najčešće kukce, stoga su vrlo korisni u blizini ljudskih naselja jer nitko od nas ne voli komarce.«
Osjetljivi vodozemci
No vodozemci su ujedno važni kao hrana za veće kralježnjake poput ptica ili sisavaca, a zbog svoje osjetljive kože važni su bioindikatori kao životinjske vrste koje upućuju na negativne promjene u okolišu. Uz to, čovječanstvu su važni zbog kemijskih spojeva koje stvaraju njihove kožne žlijezde koji se upotrebljavaju za proizvodnju niza lijekova. Stoga, ako bismo ih izgubili, poremetila bi se prirodna ravnoteža i hranidbeni lanci pa bi mnoge životnije ostale bez hrane i postale ugrožene, povećala bi se brojnost štetnih kukaca i komaraca, a posljedično bi se smanjili prinosi hrane i povećala vjerojatnost prijenosa različitih bolesti.
Spašavanje ugroženih vodozemaca nije rezervirano samo za profesionalne zaštitare prirode. Svi ih mogu štititi počevši od toga da ih ne ubijaju i ne uznemiravaju, da ih ne uzimaju iz njihovih prirodnih staništa i ne drže zatočene za kućne ljubimce
Ugrožava ih puno toga, tumači Sara Kočiš, no jedan uzrok ipak prednjači. »Uzroka ugroženosti vodozemaca je mnogo. Možda su najvažniji među njima promjene staništa, bilo da je riječ o njihovu cjepkanju prometnicama ili o uništavanju i potpunom nestajanju staništa pogodnih za život pojedinih vrsta, što je posljedica različitih ljudskih djelatnosti poput urbanizacije, krčenja šuma, povećanja broja obradivih površina, preusmjeravanja vodotoka i isušivanja močvara. Česta su masovna stradavanja vodozemaca na prometnicama za proljetnih i jesenskih migracija. Zbog kompleksnoga životnoga ciklusa vodozemci su jako osjetljivi na unos invazivnih stranih vrsta, a problem su i klimatske promjene koje uzrokuju produžena razdoblja suše zbog kojih se narušavaju njihovi životni ciklusi.«
I građani znanstvenici
S obzirom na svoju površinu Hrvatska pripada europskim državama najbogatijim po broju vodozemaca. Tako je dosad u Lijepoj Našoj zabilježena prisutnost 23 vrsta vodozemaca, od čega 14 vrsta žaba i devet vrsta repaša (vodenjaci, daždevnjaci, čovječja ribica). Nažalost, svi se oni nalaze na Crvenom popisu ugroženih vodozemaca i gmazova za Republiku Hrvatsku.
»Prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama u Hrvatskoj je strogo zaštićeno 13 vrsta vodozemaca. To su češnjača, crveni mukač, žuti mukač, zelena krastača, gatalinka, mala zelena žaba, močvarna smeđa žaba, šumska smeđa žaba, lombardijska smeđa žaba, čovječja ribica, crni daždevnjak, veliki vodenjak i veliki dunavski vodenjak. Nizom istraživanja na području Međimurja zabilježeno je čak 14 vrsta vodozemaca. To su smeđa krastača, zelena krastača, crveni mukač, gatalinka, češnjača, šumska smeđa žaba, močvarna smeđa žaba, livadna smeđa žaba, velika zelena žaba, mala zelena žaba, jestiva zelena žaba, mali vodenjak, veliki vodenjak i veliki dunavski vodenjak.« Na pitanje mogu li se i kako ukloniti prijetnje njihovu opstanku kaže da bi to bilo moguće kada bi ljudi počeli malo više živjeti u skladu s prirodom. Tako prije svega treba očuvati i ne zadirati u njihova prirodna staništa, a to su močvarna područja, lokve, bare, jezera i šume. Također, trebalo bi smanjiti uporabu otrovnih tvari poput različitih kemijskih sredstava, pesticida, umjetnih gnojiva, deterdženata i brojnih drugih industrijskih zagađivača prirode. »Sve to zahtijeva određeni zaokret u svijesti ljudi i nama zaštitarima prirode upravo je to zadaća. Ponekad cijela priča izgleda beznadno kaka vidimo da neki ljudi nisu svladali ni osnove ponašanja jer bacaju smeće u prirodu, ali ipak ne gubimo nadu u bolju budućnost. Na kraju spašavanjem vodozemaca, žaba i ostalih vrsta spašavamo i sami sebe.«
No spašavanje ugroženih vodozemaca nije rezervirano samo za profesionalne zaštitare prirode. Svi ih mogu štititi počevši od toga da ih ne ubijaju i ne uznemiravaju, da ih ne uzimaju iz njihovih prirodnih staništa i ne drže zatočene za kućne ljubimce, da ne uništavaju njihova staništa, ne zatrpavaju lokve, ne puštaju egzotične kućne ljubimce koji su im dosadili u prirodu (npr. crvenouhu kornjaču ili zlatne ribice), da što manje onečišćuju prirodu. Moguće je aktivno uključiti se u akcije i projekte lokalnih zajednica, ustanova ili udruga kao što su akcije čišćenja okoliša i staništa važnih za život vodozemaca ili pak akcije spašavanja vodozemaca od stradavanja na prometnicama, savjetuje Sara Kočiš. A sve su popularniji i projekti tzv. građanske znanosti u kojima sudjeluju građani jednostavnim promatranjem i bilježenjem podataka o prisutnosti nekih vrsta u prirodi uz pomoć različitih aplikacija, što uvelike pridonosi znanosti o našoj bioraznolikosti.
»Spašeno« više od 6000 vodozemaca
»Međimurska priroda« – Javna ustanova za zaštitu prirode provodi akciju spašavanja vodozemaca prilikom njihove migracije koja ih vodi preko prometnica. »S proljetnim porastom temperatura i kišama žabe se u svojim skloništima bude iz zimskoga sna i kreću na razmnožavanje u obližnju vodenu površinu. Na tom im se putu često ispriječi prometnica i masovno stradavaju. Takva mjesta nazivamo crnim točkama. Svjedočeći tomu, ustanova je 2013. godine započela provoditi akcije spašavanja vodozemaca od stradavanja na prometnicama. Uz takve se prometnice postavlja ograda, uz koju su u zemlju ukopane kante i žabe jednostavno upadnu u njih. Volonteri ih potom svakodnevno premještaju u drugu kantu i prenose preko smrtonosne ceste do vodene površine u kojoj se mrijeste. Akcija se provodi u ožujku i traje nekoliko tjedana, dok je u tijeku najveća migracija vodozemaca.
Započelo se s jednom takvom »crnom točkom« i nekolicinom volontera, ujedno zaposlenika »Međimurske prirode«, a danas se akcija provodi na čak četiri prometnice u Međimurju, obuhvaća više od 1500 metara postavljene ograde i okuplja dvjestotinjak volontera, ponajviše osnovnoškolaca i srednjoškolaca i njihovih nastavnika, ali i drugih ljubitelja prirode. Primjerice, ove smo godine na taj način spasili više od 6200 jedinki vodozemaca. Također, na tim lokacijama postavili smo i prometne znakove ‘Žabe na cesti’ kako bismo upozorili vozače da uspore i pripaze na stradavanje žaba. Bilo bi lijepo da se što više ljudi uključi u takve akcije ili da ih čak i sami pokrenu ako primjećuju slične situacije u svojoj blizini, a za sva pitanja mi smo im spremni pomoći.«
»Moja je zadaća biti znak i svjedok da iza svega stvorenoga stoji Bog«
Sara Kočiš magistra je ekologije i zaštite prirode te joj je briga o okolišu profesija. Svoju pak ulogu vjernice u tom svom radu vidi u svjedočenju. »Smatram da je moja zadaća biti znak i svjedok da iza svega stvorenoga stoji Netko – Bog, Stvoritelj sve prirode, svega živoga i neživoga, a u svakom čovjeku kao kruni svega stvorenoga – živa osoba Isusa Krista. Ne toliko riječima, nego primjerom života, a najbolje na način kako je to sv. Franjo činio kada je svojoj braći rekao: ‘Naša je zadaća da uvijek propovijedamo, a ponekad i da nešto kažemo!’ Drugima pak, vjernicima, podsjetnik da je Bog stvorio svaku, pa i najmanju životinju ili biljku, i da svaka vrsta ima svoju nezamjenjivu ulogu u prirodi. Jer čuvajući prirodu, čuvamo i sebe i svoju djecu!«
Pjesma, smijeh i radost u miroljubivom Hodu za život i obitelj proći će u svibnju, lipnju i rujnu središtima 15 hrvatskih gradova. Ususret prvomu ovogodišnjemu Hodu, čiji je domaćin Osijek u subotu 11. svibnja, razgovarali smo s nekoliko lokalnih kooordinatora da bismo ispitali u kakvu ozračju dočekuje Hrvatska »festivale života«. Geslo koje će u proljetnim danima u zagovoru života ujediniti sjever i jug Lijepe Naše je »Glas rođenih za život nerođenih«.
»Ljudi se u našem kraju uključuju u Hod za život jer u njemu prepoznaju ‘pokret’ koji donosi dobro. To je gibanje koje u našu sredinu unosi pozitivno ozračje, nešto što ljudi prepoznaju kao ono što je istinski progresivno, kao ono što izgrađuje«
»Osjećamo da raste javna potpora Hodu za život«
Naširoko bi se moglo pisati o plodovima koji su se dogodili tijekom proteklih osam godina otkako se u Zagrebu dogodio prvi hrvatski Hod za život. Svakako se iz toga popisa ne bi mogla izostaviti ni promjena javne svijesti, u kojoj nerođeni više nisu samo »nakupine stanica«, nego i živa ljudska bića, koja imaju svoje jedinstvene otiske prstiju, čija srca počinju kucati već 18. dana od začeća… Na to je u razgovoru za Glas Koncila pozornost skrenuo Luka Blagojević, koordinator osječkoga Hoda. »I u našoj se sredini definitivno danas o pobačaju govori drugačije nego u odnosu na ranija razdoblja. Pobačaj je postao tema o kojoj se govori. Uspjeli smo s Hodom za život osnažiti u javnoj svijesti činjenicu da život započinje u trenutku začeća, što su nam prije nekoliko godina potvrdili i svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj. Iz toga proizlazi i druga misao koju nastojimo osnažiti u javnosti, a to je da je pravo na život temeljno pravo svakoga čovjeka, uključujući i onoga nerođenoga«, pojasnio je Blagojević.
Hod za život u Osijeku se druge svibanjske subote događa peti put, podsjetio je Blagojević te napomenuo kako u najvećem gradu na istoku Hrvatske raste broj onih koji se uključuju u Hod, bilo kao volonteri koji sudjeluju u organizaciji i pripremama, bilo kao sami sudionici miroljubive povorke za život koja prolazi središtem grada. Hod za život pomoć i potporu redovito nalazi i među osječkim župama, u gradu i u susjednim mjestima, napominje sugovornik. »Osjećamo da raste javna potpora Hodu za život. Vidljivo je to ne samo u Osijeku, nego i u drugim hrvatskim gradovima. Primjerice, iz godine u godinu svjedočimo uključivanju novih gradova u Hod«, dodao je Blagojević.
Histerično ignoriranje činjenica
U kratkoj izjavi za Glas Koncila dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge »U ime obitelji«, koja organizira Hod za život, upozorila je da se strašna istina o pobačaju sve glasnije čuje i da neki zbog toga odlučuju »histerično ignorirati znanost i činjenice«.
»Žele pobačaj staviti u Ustav. Pokušavaju u EU-u pravo na usmrćivanje vlastitoga djeteta proglasiti ‘temeljnim ljudskim pravom’. I stalnim vikanjem svojih parola nastoje spriječiti da se čuje istina, da se čuje glas nerođene djece i plač žena koje su žrtve laži da im pobačaj ‘pomaže’. Nikad nikomu ne pomaže prekinuti život svojega sina ili kćeri«, upozorila je dr. Markić i potaknula: »Živimo u demokraciji. Ako šutimo, ispada da se slažemo sa zakonima koji omogućuju prekid života nerođenoga djeteta i koji nedovoljno pomažu majci, ocu i obiteljima s djecom. Uostalom, ne tako davno vladali su i oni koji su tvrdili da čovjek crne boje kože nije čovjek i da je u redu tretirati ga kao roba. Oni su bili glasni, imali su utjecaj i moć. A danas ih se njihovi potomci srame.«
Za konkretni zakonski okvir koji će zaštititi nerođene
Drugi put Hod za život ulicama Zvonimirova kraljevskoga grada Knina prolazi u subotu 1. lipnja. Takvo je okupljanje, pojasnio je kooordinator kninskoga Hoda Domagoj Jurković, važno i u kontekstu demografske katastrofe s kojom je suočen Knin, grad koji danas zajedno sa svojom okolicom ima oko 11 tisuća stanovnika, što je više nego upola manje od nekadašnjih 25 tisuća ljudi. No ozračje u kojem se u gradu dočekuje Hod za život pozitivno je u svakom pogledu, napomenuo je Jurković. »I kod nas su se znali pojavljivati komentari o tome kako je Hod za život ‘politiziran’, no dijelom je to i zato što svaka nova stvar izaziva i neku početnu sumnju.
Hod za život ove se godine također prvi put događa u Opuzenu, gradu u dolini rijeke Neretve, koji je domaćin »festivala života« u subotu 8. lipnja. U Opuzenu će se u Hod uključiti i stanovnici Metkovića i Ploča
Ali za većinu stanovnika Knina Hod za život je gibanje koje unosi nešto pozitivno, koje je veselo i dobro«, pojašnjava Jurković te dodaje: »U prošlogodišnjem je Hodu sudjelovalo 700-tinjak ljudi. Za mene su osobno u čitavoj dosadašnjoj pripremi Hoda kao veliko iznenađenje došli naši mladi. Mnoge od njih ranije nisam poznavao, a doista su se dokazali kao vrijedni i marljivi, osobito u svom angažmanu na društvenim mrežama, u poticanju drugih da se uključe u naš Hod.« Kao član nacionalne koordinacije Hoda za život podsjetio je i na važnost donošenja konkretnoga zakonskoga okvira koji će nerođene napokon zaštititi od arbitrarnih tumačenja znanstvenih činjenica i raznih ideoloških konstrukcija.
Prvi put u Sinju
Tjedan dana nakon Knina Dalmatinsku će zagoru razveseliti i Hod za život u Sinju. Kada smo se telefonski javili Martinu Vrliću, jednomu od članova uže organizacijske skupine, sve je više-manje bilo osmišljeno za subotu 8. lipnja. U Sinju se Hod za život događa prvi put. Dobar dio inicijative da Hod zaživi i u Sinju, napominje Vrlić, došao je iz redova obiteljske zajednica koja se okuplja pod okriljem sinjske franjevačke župe. Već od prvih najava ozračje prema Hodu, pojašnjava sugovornik, u Sinju je afirmativno.
»Budući da je ovo naš prvi Hod, trenutačno se ne želimo opterećivati brojkama. Potporu u našem gradu zasigurno osjećamo, počev od naših franjevaca pa do drugih sugrađana. Najvažnije je što će se pitanje borbe za život od začeća do prirodne smrti kroz Hod na nov i snažniji način aktualizirati i u Sinju«, dodao je Vrlić. I sinjski će Hod, pojasnio je sugovornik, uz radost i pjesmu donijeti i konkretna životna svjedočanstva. U fokusu će biti obitelji s više djece.
»Pokret« koji donosi dobro
Hod za život ove se godine također prvi put događa u Opuzenu, gradu u dolini rijeke Neretve, koji je domaćin »festivala života« u subotu 8. lipnja. U Opuzenu će se u Hod uključiti i stanovnici Metkovića i Ploča. Ana Postrimovski, koordinatorica iz Opuzena, pojašnjava: »Ljudi se u našem kraju uključuju u Hod za život jer u njemu prepoznaju ‘pokret’ koji donosi dobro. To je gibanje koje u našu sredinu unosi pozitivno ozračje, nešto što ljudi prepoznaju kao ono što je istinski progresivno, kao ono što izgrađuje. Naposljetku, i Bog je graditelj«, napominje Ana Postrimovski i dodaje: »Hod za život je događaj koji nadilazi pojedine svjetonazore. On je simbol izvorne ljudske potrebe da se život čuva i brani. Koliko je samo filmova snimljeno o toj temi, primjerice o preživljavanju teških ratnih događanja, velikih katastrofa, koncenracijskih logora. Pa i mi kao gledatelji svih tih filmova zasigurno smo se uvijek poistovjetili sa životom, htjeli smo da svi prežive… Borba za život jednostavno je upisana u ‘genetski kod’ svakoga čovjeka.« Koordinatorica Postrimovski majka je šestero djece, od kojih je jedno rođeno s teškoćama u razvoju, a zadnjih nekoliko godina svoje stajalište prema zaštiti života svjedoči i angažmanom u opuzenskoj udruzi za djecu s teškoćama u razvoju »Sunce moje malo«.
Hod za život u Hrvatskoj
OSIJEK – subota 11. svibnja
VINKOVCI– subota 18. svibnja
ZAGREB– subota 18. svibnja
KNIN– subota 1. lipnja
ZADAR– subota 1. lipnja
OPUZEN (ujedno i za PLOČE i METKOVIĆ)– subota 8. lipnja
Mlada Crkva u Hrvata žilava je baš kao i velebitska degenija, biljka koja na svijetu jedino prirodno raste na predjelu Gospićko-senjske biskupije, čije je pak sjedište, Gospić, domaćin Susreta hrvatske katoličke mladeži. Upravo se velebitska degenija nalazi među simbolima utkanima i u logo gospićkoga nacionalnoga susreta mladih katolika. Kako bi ta endemska biljka preživjela brijanje velebitskoga vjetra i prženje snažnoga sunca, korijen joj je dug, uvlači se u pukotine stijena i pod kamenje. Čudesna stoljetna žilavost te biljke i opstanak u mučeničkim uvjetima kao da više govori o kraju i ljudima u kojem je nikla nego što bi govorila o sebi. I zato okupljanje više tisuća mladih u Gospiću 4. svibnja, upravo u današnje doba, može biti velikim znakom za Crkvu i društvo u Hrvatskoj, znakom koji ni danas ne može pobjeći od – mučeništva.
Ne postoji u kršćanskoj vjeri slučajnost, nego je uvijek riječ o providnosti. U tom smislu zasigurno nije slučajno da se baš u ovo vrijeme mladi na nacionalnom susretu okupljaju na području koje je u hrvatskoj povijesti nosilo ključnu ulogu
Susreti katoličke mladeži, bilo da se zbivaju na svjetskoj razini kada se mladima pridružuju pape ili na nacionalnim razinama, uvijek pršte »pozitivnom energijom« i teško je s njima povezati nešto mučno. No manje je poznato da korijen tih susreta zapravo jest u mučeništvu, to jest da su nastali kao krik za slobodom u uvjetima u kojima se nije slobodno mogla ispovijedati vjera. Svjetske susrete mladih, iz kojih su izniknuli i nacionalni, utemeljio je papa Ivan Pavao II. Osobno je posvjedočio u knjizi »Ustanite, hajdemo« da je u vrijeme kada su komunisti u Poljskoj ukinuli sve predratne katoličke udruge mladeži postojao »Oazni pokret« koji je on branio od komunističkih vlasti i novčano pomagao te sudjelovao na njegovim susretima. Upravo su članovi toga pokreta često pjevali pjesmu »Krist na žalu…« čija je bremenitost bila oslonac papi kada je prihvatio odluku što su je donijele konklave. »Svjetski dani mladeži na neki način izrasli su iz toga iskustva«, napisao je. I na posljednjem susretu kojim je predsjedao u Torontu 2002. gotovo oporučno papa je rekao mladima: »Premda sam živio među mnogim tminama, pod okrutnim totalitarnim režimima, dosta sam jasno vidio da mogu biti nepokolebljivo uvjeren da ni jedna poteškoća, ni jedan strah nije toliko velik da može potpuno ugušiti nadu koja vječno izvire iz srca mladih. Ne dopustite da ta nada umre! Uložite svoj život u nju!«
Gospićko-senjska biskupija sada širom otvara vrata novomu cvijetu hrvatske mladosti, naraštaju koji će činiti i voditi društvo i Crkvu u sljedećim godinama. Baš zato što su mladi i puni energije ne treba se libiti pripremati ih i na životne ljepote, ali i na nove oblike mučeništva
Ne postoji u kršćanskoj vjeri slučajnost, nego je uvijek riječ o providnosti. U tom smislu zasigurno nije slučajno da se baš u ovo vrijeme mladi na nacionalnom susretu okupljaju na području koje je u hrvatskoj povijesti nosilo ključnu ulogu. Događaj međaš u nacionalnoj povijesti bila je i bitka na Krbavskom polju 1493., kada je u borbi s turskim osvajačem život izgubilo deset tisuća hrvatskih branitelja. Bili su među njima brojni i mladi sinovi plemenitaških obitelji, nesuđeni hrvatski vođe, čija je smrt gurnula hrvatski narod u asocijacije iz kojih se mogao izvući tek krajem 20. stoljeća. Mučeništvo je pisalo povijest toga kraja u svim sljedećim stoljećima, a posebno je krvavo bilo u 20. stoljeću pod komunističkim režimom i velikosrpskim osvajačkim naletima. No i kad se mislilo da je istrijebljen, narod je ondje čudesno opstao; ukorijenjen u kršćanskoj vjeri kao i velebitska degenija u svojem kršu.
Gospićko-senjska biskupija sada širom otvara vrata novomu cvijetu hrvatske mladosti, naraštaju koji će činiti i voditi društvo i Crkvu u sljedećim godinama. Baš zato što su mladi i puni energije ne treba se libiti pripremati ih i na životne ljepote, i na ostvarenje njihovih poziva – u braku, obitelji, društvu ili i u svećeništvu ili redovništvu – ali i na nove oblike mučeništva, koji nisu nužno krvni. Povijest je pokazala: pojedini naraštaj i opstaje u mjeri u kojoj je spreman na mučeništvo. Današnji mladi žive u ozračju prijetnje trećega svjetskoga rata, nalaze se pred ideološkim kolonizacijama koje prijete brisanju naravnih razlika između žena i muškaraca, pobačaj neskriveno žele učiniti gotovo poželjnim, starce viškom, a umjetnu inteligenciju božanstvom. Sve su to potencijalna izvorišta novoga mučeništva na koje ih treba pripremati. Ne zato da bi mladi izgubili nadu, nego da bi svoj život uložili u nju. Ako su to mogli njihovi predci, počevši od Like kao hrvatske dike, mogu i oni.
U iščekivanju neslućenoga prvosvibanjskoga maksimirskoga graha s Gibbonijem, htio ili ne htio to priznati, vrijeme tratim pred »malim ekranom«, u postizbornoj kombinatorici. Kao »iskonska konzerva« (da ne reknem baš ortodoksna), još uvijek naivno snatrim kako mi mediji manje lažu ako me »gledaju dok mi govore«, nego po novinama, mrežnim stranicama i portalima gdje već naslovi pršte tolikim senzacionalnim izmišljotinama da nama starijima osim dobra vida treba i dobar želudac, kako bismo se odvažili pa zavirili i u »tijelo« vijesti. U svemu tome, kao kolateralne žrtve moga prekomjerna granatiranja televizijskim vijestima, stradavaju moji stalni i povremeni ukućani, posebice unuci. Petaš David već reagira na toliko »zlostavljajnih« podražaja pa u jednom trenutku počinje onaj toliko očekivani međunaraštajni obiteljski razgovor:
– Ej, deda, a zašto stalno kažu da »nisu sastavili Vladu«? Da je »nemoguće složiti Vladu« jer im »nedostaje još ruku«?… Pa što je to, ta »Vlada«? Koliko je ljudi mora slagati? Je li to nešto komplicirano kao »Lego Minecraft«? Ili nešto još teže, možda kao »Rubikova kocka«? Ne razumijem da postoji nešto što se ne može složiti?
– Ha, kako ću ti to objasniti… Možda je to najsličnije onom velikom »puzzleu« – preplašen kako malenomu objasniti ono što ni sam ne razumijem, ostajem na njegovu terenu igara – divovskoj slagalici od 3 tisuće komada, kakvu baka baš sad slaže na velikom stolu, a ti si lijen pomoći joj…
– Joj, deda, pa tko još u petom razredu slaže »puzzle«?! – odmahuje David, ali učas je konstruktivan. – Ali dobro, sad mi je jasno! Ako je ta Vlada kao »puzzle«, pa makar i od 10 tisuća komadića, to znači da će se već nekako sastaviti. Dosadno je to, mislim slagati toliku slagalicu, ali… »Treba zagrijati stolac!« Tako ti meni kažeš kad mi se ne da učiti ili pisati zadaću, a onda kad se zainatim i »zatvrdoglavim«, napravim sve! Sve riješim! Tako će se i ta vlada sastaviti. Treba se malo pomučiti pa se i najteži zadatak riješi, i najveća slagalica složi…
– Da, osim ako ju se ne slaže s elementima iz četiri različite, kao što to sada radi tvoja baka – podižem glas da me čuje moja ženica Jelica – jer pola njenih »pazlića« rasulo se još prošlog tjedna, pomiješalo s drugim slagalicama i ostalo tu ispod stolića i trosjeda…
– Ma što ti »drobiš«, stari djeda! Evo sam upravo složila cijeli »puzzle«! – slavodobitno uzviknu moja Jelica, nasilu uguravajući zadnji djelić slagalice, da se zvuk »krckanja« kartona čuo jače no glas mršavice TV spikerice. – Bravo ja, sve sam sama složila!
– Baš, ni umjetna inteligencija ne bi tako uspješno od četiri slagalice jednu »napravila«! – bakici Jelici dadoh »pohvalu«, a malenom pouku: – Eto, moj Davide, baš je velika slagalica najsličnija Vladi, odnosno vlasti. Kad ju složiš ovako kao baka, nema bolje »lagalice«, raspadne se sama od sebe čim joj kutiju pokažeš!
Od Splita 1996. godine desetci tisuća hrvatskih mladića i djevojaka u sklopu Susreta hrvatske katoličke mladeži oplemenili su brojne hrvatske gradove i domove svojom mladenačkom radošću i kršćanskom nadom.
Danas, nakon nepuna tri desetljeća postojanja SHKM-a, »baklju« jedinstvenoga okupljanja cvijeta hrvatske mladosti polako preuzimaju i djeca prve generacije sudionika Susreta.
Tu baklju preuzimaju i »duhovna djeca« SHKM-a – mladi svećenici koji su svoj poziv spoznali upravo u ponekom Susretu. S obzirom na to da gospićki SHKM dolazi nakon »prijeloma« ovoga broja Glasa Koncila, iz našega smo arhiva »izvukli« uspomene na protekle susrete te ih sjedinili u fotospomen.
SPLIT, lipanj 1996. godine - »S Kristom u treće tisućljeće«
Pjesmom i molitvom mladi obnovili lice ratom porušene domovine
Mjesto prvoga Susreta hrvatske katoličke mladeži 8. i 9. lipnja 1996. bila je kolijevka hrvatskoga kršćanstva i hrvatske državnosti – Split i Solin. Okupilo se oko 50 tisuća mladih iz domovine i iseljeništva, uključujući i mlade Hrvate koji su živjeli »na kraju svijeta«, u Australiji i Novom Zelandu. Bila je to era u kojoj je na prijestolju sv. Petra stolovao Ivan Pavao II., a na »katedri« Zagrebačke nadbiskupije kardinal Franjo Kuharić.
Bila je to ujedno prva godina u kojoj se Hrvatska, nakon operacije »Oluja«, otarasila jarma velikosrpske agresije, pa je i susret protekao u znaku mladih koji ostatku društva daju impuls za obnovu razrušene domovine po modelu Kristova evanđelja. Osobito je dirljiv tih ljetnih dana bio pohod mladih kninskoj tvrđavi, s koje se s posebnim entuzijazmom orila rodoljubna hrvatska pjesma. Dojmljiv je bio i apel ondašnjega krčkoga biskupa Josipa Bozanića, ujedno predsjednika Odbora za mlade HBK-a, koji je poručio: »Mladi, obnovite lice naše domovine!«
RIJEKA, travanj 2000. godine - »I Riječ je tijelom postala«
U »hrvatskom Nazaretu«
U godini Velikoga jubileja tisuće mladih pohrlile su na Susret hrvatske katoličke mladeži u Rijeci 29. travnja. Iz srca grada uspeli su se Krupićevim stubama i drugim putovima na Trsat. Riječki nadbiskup Anton Tamarut mlade je podsjetio da je njihov pohod svojevrsno »hodočašće u Nazaret« jer se trsatsko svetište naziva upravo »hrvatskim Nazaretom« zbog predaje da je u njemu od 1291. do 1294. godine bila izložena Marijina i Isusova nazaretska kućica.
I iz riječkoga SHKM-a moglo se zaključiti da su mladi suosjećali s trpljenjima svoje domovine. Naime, među temama s kojima su se tih dana susretali bila je i solidarnost s ovisnicima. Pošast raznih ovisnosti osobito je u poratnom vremenu pogađala brojne primorske gradove i otoke. »Sa susreta pod geslom ‘I Riječ je tijelom postala’ mladi su se vratili u svoju svakodnevicu izazvani da budu vjerodostojni promicatelji razumijevanja i ljubavi među ljudima«, zaključio je autor naslovne teme u Glasu Koncila datiranu 7. svibnja 2000.
OSIJEK, travanj 2002. godine - »Sačuvaj nas u svom imenu!«
Mladi povjerili svoje tjeskobe Isusu, a zauzvrat dobili optimizam
U gradu na rijeci Dravi SHKM zaživio je 13. i 14. travnja 2002. Sudionicima Susreta osobito se u sjećanje urezao prizor mladih koji su prije središnjega euharistijskoga slavlja razvili raznobojna platna koja su simbolizirala mladiće i djevojke koji su pristigli iz raznih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i iz Beograda. Katehezom o temi gesla susreta srca okupljenih mladih »zapalio« je Tomislav Ivančić. »Isus je u to subotnje predvečerje došao na obalu Drave da podijeli s mladima njihove životne tjeskobe, neuspjehe, muku, razočaranja, ali i da im ulije nadu, snagu, optimizam, jer svakoga je posebno pogledao u oči i rekao mu: ‘Volim te, ne boj se, bit ću uvijek s tobom’«, sažeo je Glas Koncila dojmove s osječkoga SHKM-a.
Snimio: Z. Atletić
ŠIBENIK, travanj 2004. godine - »Zaveslaj na pučinu«
S »Titanika« čovječanstva na »Kristov brod spasenja«
Oko 20 tisuća mladih hrvatskih vjernika sjatilo se 24. i 25. travnja na gat Vrulje u šibenskoj luci na središnje euharistijsko slavlje u sklopu SHKM-a. Pri kraju mise na obalama Krešimirova grada mladima su kardinal Josip Bozanić i šibenski biskup Ante Ivas uručili veslo, što je bio simbol središnje poruke koju su uputili mladima: »Veslajte na pučini života kako nas je Krist pozvao i poslao!«
Izlazak mladih na pučinu u Šibeniku nije bio bijeg od problema, nego, naprotiv, suočavanje s mnogim teškoćama, tjeskobama i zaprjekama na koje su početkom novoga tisućljeća nailazile Crkva i hrvatsko društvo. U Krešimirovu je gradu toga proljeća porinut i brod »Šibenik 2004.«, kao poziv svim okupljenima da s »Titanika« suvremenoga čovječanstva »uskoče« na »Kristov brod spasenja«.
PULA, travanj 2006. godine - »Učitelj je ovdje i zove te!«
Maslina u koju se ugradila mlada Crkva u Hrvata
Hladno i kišno vrijeme dočekalo je mlade na SHKM-u subotnjega jutra 29. travnja 2006. No iz stotina autobusa iz raznih krajeva Hrvatske, BiH i iseljeništva prema pulskoj Areni pohrlilo je oko 18 tisuća mladih. Osobito je emotivan bio trenutak prinosa darova ispred improviziranoga oltara u Areni u kojem su mladi donijeli maslinu te zemlju iz pet hrvatskih biskupija, koja je potom zalivena vodom iz drugih šest biskupija.
Bio je to zalog budućega roda u kojem su mladi molili za dar milosti života, zajedništva, ljubavi i rada. Svoje životno svjedočanstvo u Puli je s mladima podijelio izbornik pobjedničke hrvatske rukometne reprezentacije Lino Červar. A u ozračju gospodarske krize, izazvane višegodišnjim »pretvorbenim kriminalom«, mladi su svojim domovima ponijeli poruku da se bez rada i znoja ništa ne može ostvariti te da treba čuvati svijest o svojem dostojanstvu i odgovornosti prema Bogu.
VARAŽDIN, travanj 2008. godine - »Bijahu postojani«
Četiri temelja – apostolski nauk, zajedništvo, euharistija i molitva
Peti Susret hrvatske katoličke mladeži okupio je oko 22 tisuće mladića i djevojaka u Varaždinu 26. i 27. travnja 2008. Zahvaljujući velikomu gibanju mladih koji su se okupili na stadionu »Sloboda«, grad baroka i glazbe postao je i grad iz kojega je krenuo još jedan mladenački impuls u obnovi Crkve i hrvatskoga društva.
Upečatljiv detalj s varaždinskoga SHKM-a bio je »stolac postojanosti duhovnoga života« koji je mlade pozivao da se pred dvojbama svojega vremena oslone o četiri temelja: apostolski nauk, življeno zajedništvo, euharistijsko lomljenje kruha i molitvu. Pjesmom i životnim svjedočanstvom s mladima u Varaždinu bio je i Marko Perković Thompson.
ZADAR, svibanj 2010. godine - »Da vaša radost bude potpuna«
Snimio: M. Sokol
Iz grada sv. Stošije i sv. Donata »javili se« i papi Benediktu XVI.
Izuzetan po svojoj brojnosti bio je SHKM u Zadru, kada je u grad sv. Stošije i sv. Donata 8. i 9. svibnja došlo mnoštvo od 30 tisuća mladića i djevojaka. Kamen drevnih trgova i »kala« pomladila je molitva i radost, ali i ponosni hrvatski stjegovi. U Marijinu mjesecu mladi na Susretu nisu izostavili ni zajedničku molitvu krunice, a velebna procesija mlade Crkve, osobito prizori njezina prelaska preko zadarskoga mosta, urezali su se u sjećanja Zadrana.
Zadarski je SHKM imao i ekumensku notu, a mladi su sa zadarskoga Višnjika svoju poruku uputili i papi Benediktu XVI.: »Želimo posvjedočiti da budućnost želimo graditi na vrjednotama kršćanstva te da istinsku radost pronalazimo živeći prema načelima Isusove radosne vijesti.«
SISAK, svibanj 2012. godine - »U svjetlosti hodimo«
Poruka iz Kvirinova grada: »Mi smo narod pobjednika!«
Snimio: B. Čović
U Sisku, »gradu hrvatskih pobjeda«, tisuće mladih uključile su se u SHKM 5. i 6. svibnja 2012. Grad na tri rijeke u danima Susreta hrvatske katoličke mladeži preplavila je »četvrta rijeka« – ona koja je nosila radost i svjetlost mladosti.
Zajedno s predvoditeljem središnjega euharistijskoga slavlja sisačkim biskupom Vladom Košićem mladi su iz Kvirinova grada poručili: »Želimo s ovoga susreta odaslati poruku nade našoj Crkvi i našemu hrvatskomu narodu. Svima reći: ‘Ne bojte se! Krist je s nama! Njega voljeti i slijediti, s njime graditi svoj osobni i zajednički život naroda i društva pruža nam svima sigurnost da ćemo prevladati sve teškoće i s njime u svemu pobijediti. Mi smo narod pobjednika!«
DUBROVNIK, travanj 2014. godine - »Na slobodu pozvani«
Za mlade koji svjedočenjem radosne vijesti osnažuju društvo na novim vjetrometinama
Snimio: B. Čović
Zapažen po brojnosti bio je i SHKM u Dubrovniku održan 26. i 27. travnja 2014., kada je u Vlahov grad pristiglo više od 35 tisuća mladih hrvatskih vjernika. Geslo susreta »Na slobodu pozvani« idealno se uklopilo u SHKM koji se odvijao u gradu koji se proslavio u povijesti svojom borbom za »lijepu, dragu i slatku slobodu«.
Velika kiša pratila je taj susret. Bilo je to razdoblje nedugo nakon hrvatskoga ulaska u EU, kada su se pojavile perspektive raznih materijalnih prosperiranja, ali i prvi konkretni znaci negativnih strana svakidašnjice velike europske obitelji. To se prije svega odražavalo u sve očitijem liberalizmu, individualizmu i demografskom zamoru. Stoga je i domaćin dubrovačkoga SHKM-a biskup Mate Uzinić mladima poručio: »Uključite se, najprije u nekakve pretpolitičke aktivnosti, u različite udruge kojima ćete kršćansku radosnu vijest unositi u ovo društvo i činiti ovo društvo bogatijim, plemenitijim. Bez nasilja, bez želje da se učini bilo što protiv koga, nego s ljubavlju za ovo društvo, s ljubavlju za svakoga čovjeka.
VUKOVAR, travanj 2017. godine - »Krist, nada naša«
Snimio: B. Čović
»Ovdje smo kao narod iskusili da Bog svoje ne ostavlja«
Osnažen osobitim rodoljubnim zanosom bio je Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, koji je u Gradu Heroja okupio 30 tisuća mladih. Toploga travanjskoga vikenda mladi su svojom molitvom i zajedništvom »zagrlili« grad na Dunavu. Konkretni izazovi s kojima su se tada suočavali mladi – osobito na istoku Hrvatske – ali i poruke nade, mogli su se čuti na središnjem euharistijskom slavlju koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
»Ovaj grad Vukovar u kojem smo danas okupljeni pruža nam snažnu pouku. Ovdje smo na osobit način kao narod iskusili da Bog svoje ne ostavlja, da u životu ne smijemo gledati samo na ljudske mogućnosti i granice, nego da nam je računati i na Boga«, poručio je nadbiskup Hranić s ambona koji je nosio stilizirani obris vukovarskoga vodotornja, simbola ratnoga razaranja, ali i neuništivosti hrvatskoga grada na Dunavu.
Snimio: B. Čović
BJELOVAR, rujan 2022. godine - »Gore srca«
»Okupani« kišom, a nošeni istom nadom
Nakon vukovarskoga SHKM-a uslijedio je petogodišnji »post« od Susreta. Iako je domaćin SHKM-a u 2020. godini trebao biti Zagreb, potres i pandemija odgodili su veliko »zborovanje« hrvatskih mladih sve do Bjelovara 17. rujna 2022. Bio je to SHKM koji će mnogi njegovi sudionici upamtiti po hladnoći i velikoj kiši, dan kada su u tom gradu »najtraženiji artikli« postale kabanice i tople veste.
»Grad Bjelovar upamtit će vaša nasmijana i razdragana lica«, riječi su biskupa domaćina Vjekoslava Huzjaka koje su sažele emociju koja je ipak prevladala na kraju kišnoga dana među hrvatskim mladim vjernicima. Mladi, nošeni nadom u uskrsnuloga Krista, i nisu se u svoje svakidašnjice mogli vratiti nenasmijanih i nerazdraganih lica.
Među katoličkim intelektualcima »široke misli« istaknuo se novinar, pjesnik, esejist i pedagog Juraj Jurjević.
Rođen je 5. siječnja 1910. u Brusju na Hvaru. U Šibeniku je 1928. završio Učiteljsku školu, a filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. godine. Radio je kao učitelj u Rupama kod Skradina, potom kao odgojitelj u srednjoškolskom domu »Kralj Tomislav« u Sarajevu (1932. – 1937.) te kao srednjoškolski nastavnik u Metkoviću (1937. – 1941.). Bio je novinar i dopisnik »Hrvatskoga dnevnika« iz Sarajeva i Metkovića.
Za vrijeme NDH bio je upravitelj Odgojnoga zavoda za privrednu mladež Hrvatskoga radiše i profesor u Učiteljskoj školi u Zagrebu do 1945., kada je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon toga uzdržavao se uglavnom fizičkim poslovima, dok mu 1970. nije omogućeno umirovljenje preko Društva književnika Hrvatske. Umro je u Novom Marofu 5. svibnja 1985.
Oplemenitelj hrvatske pedagoške esejistike
Eseje, književne i kulturne prikaze i osvrte, pedagoške i gospodarske članke te pjesme objavljivao je u brojnim novinama i časopisima. Oglede poučne naravi objavio je u knjigama »Čovjek« (1943.) i »Dubine dobra i pličine zla« (1979.), objavivši i dvije knjige aforizama »Zimzelene starine« (1983.) te »Svakodnevno o (ne)svakidašnjem« (1984.). Poeziju religiozne i domoljubne tematike skupio je u zbirkama »Pjesme«, »Duhopisi« i »Vihor tišine«. Deset njegovih knjiga ostalo je u rukopisu.
Njegova je najpoznatija knjiga »Čovjek«, zbirka ogleda koji su apologija kršćanskoga humanizma. Kršćanska etika bila je sidro njegove misli: »Zato je potrebito da uzor etičnosti usidrimo u nadosjetnoj, transcendentalnoj i upravo Božanskoj sferi. Inače zapadamo u relativizam, koji je svuda, a osobito na etičkom području, tako poguban«, zapisao je jednom zgodom 1944. godine. S ljubavlju je pisao o ulozi majke u razvoju i opstanku hrvatskoga naroda. »Kakve one, takav narod. Bez njihove odgojne suradnje znači graditi kuću na pijesku«, njegov je zapis iz 1941. godine. U tom je duhu »obitelj svakako najvažniji faktor odgoja«. »Uzalud svi pokušaji i napori oko reforme (obnove) društva, ako se obitelj, stožer čovječanstva, ne uredi prema svojoj uzvišenoj svrsi.«
Rado citiran i danas, pisao je misli za zauvijek, širinom kulture originalno oplemenivši hrvatsku pedagošku esejistiku 20. stoljeća. (L.)
Koristimo kolačiće (eng. „cookies“) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s izjavom o privatnosti.Slažem seIzjava o privatnosti
U kratkoj izjavi za Glas Koncila dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge »U ime obitelji«, koja organizira Hod za život, upozorila je da se strašna istina o pobačaju sve glasnije čuje i da neki zbog toga odlučuju »histerično ignorirati znanost i činjenice«.
Mladi povjerili svoje tjeskobe Isusu, a zauzvrat dobili optimizam
