spot_img
Naslovnica Blog

VIRTUALNA ASISTENTICA HANA Korak naprijed, natrag dva?

Objavio
V. Dunižarić
-
Foto: Shutterstock

Demografski ne stojimo naročito i slaba mi je utjeha što se na jutarnjim misama još uvijek, na svojih »+65«, osjetim kao mlađi dio populacije. Čitam kako je sve više jednočlanih domaćinstava, da ne reknem obitelji. To je ono kad u jednom stanu živi usamljeni starčić ili bakica udovica na koje su prezauzeti potomci pomalo zaboravili. To su i one tko zna zašto nikad udane stare cure ili stari momci koji još uvijek začešljavaju kosu nadajući se kakvoj »dobroj prilici«, iako je sva prilika da će prije dobiti štogod na jetri ili crijevima… No, na sve takve i druge osamljene, bolesne i bolećive, naša država misli! Da im prikrati usamljenost, smislila je Hanu, s kojom mogu komunicirati baš uvijek, od 0 do 24! »Pogledaj sad, moja Hana, ovaj život, moja Hana«, pjevali su davno »Indexi«, zasigurno nekoj ljepotici još estetski »porihtanoj« samo od dragoga Boga, a ne plastičnim operacijama umjetne ljepote… A ova današnja Hana, koja će s vama telefonski čavrljati i usred noći, sudeći po glasu mogla bi biti zgodna… Ali ta HANA nije baš prava, jer riječ je o virtualnoj asistentici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koja je tu da vam pomogne oko vašeg obveznog ili dopunskog osiguranja. Ako je baš pitate i nešto deseto, pomoći će jer će vas smireno i ljubazno uputiti da nazovete sutra, kad vas može prebaciti na »živog agenta«… »Živa« utjeha za samotne sate i tegobne misli; topli razgovor makar s hladnim automatom…

– Hana?… Umjetna?!… Daj, tata, pa to je početak kraja vjere u umjetnu inteligenciju! – burno reagira moja kći Doroteja. – Nema šanse! U državnoj službi ni prirodna inteligencija ne može proći i opstati, a kamoli umjetna! Nema pol’ godine, išla sam se na HZZO raspitati kako produljiti zdravstveno nakon što sam ostala bez posla. Pa mi neka teta, neka »živa Hana«, nabrojila koje sve potvrde moram donijeti. Živa se ubila da to prikupim pa se vratila na isti šalter. Na kojem je sad bio neki Janko, koji samo što nije plakao od smijeha pitajući se »koji mi je bedak rekao da to sve donosim« kad je dovoljno bilo reći gdje mi muž radi i sve bi bilo gotovo u hipu! I bilo je. Ali tko zna što bi bilo da je na šalteru bila ona prva »Hana« ili još bolje neka treća Štefica, prirodna inteligencija?!

– Ako ne znaš što bi bilo… idi na Thompsonov šalter, ha, ha! – nasmijah se, ali ostadoh zamišljen. Pa da, što bi obične Hane, od krvi i mesa, zarađivale za prehranjivanje obitelji odgovarajući nam na pitanja kad to može »besplatno« virtualna HANA, čak i izvan radnog vremena!? Koliko će kontakt-radnika ostati bez posla zato što će HANA, bez pauza za ručak i WC, moći obaviti i više od 400 tisuća poziva godišnje… Korak »ususret boljoj uslužnosti« odjednom mi se učinio kao iskorak desetaka ljudi s radnih mjesta, a zamišljena »lijepa Hana« pretvorila mi se u obična robota kojim nam baš slikovito, i iz zdravstvenog sektora, poručuju koliko drže do ljudi. I svojih zaposlenika i do nas, bolesnih, a zdravlja željnih korisnika. Sve nas… robotima u ruke? Jer, »isplati se«!

CIVILIZACIJSKI KORAK UNATRAG U SREDIŠTU ZAGREBA Josip Broz Tito ne može biti smjerokaz za hrvatsku budućnost

Objavio
Marino Erceg
-
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL | Hrvatska ljevica u kulturi i politici sustavno izbjegava govor o zločinima jugoslavenskoga režima
Izložba »Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita«, otvorena u Zagrebu sredinom lipnja, veliča lik zločinačkoga jugoslavenskoga diktatora

Bez ikakve dvojbe civilizacijskim se korakom unatrag može nazvati izložba »Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita«, koja je sredinom lipnja otvorena u galeriji »Forum« u Teslinoj ulici u Zagrebu i koja svojim postavom na ideologiziran i jednostran način glorificira lik i politiku Josipa Broza Tita.

Uz pompoznoga Augustinčićeva Tita, koji dominira galerijskim prostorom, dio izložbe su i radovi drugih umjetnika koji na sličan način predstavljaju zloglasnoga jugoslavenskoga diktatora. Neka od njih nastajala su u vrijeme Jugoslavije, za potrebe jačanja kulta ličnosti doživotnoga jugoslavenskoga predsjednika, a neka nakon krvavoga raspada južnoslavenske multietničke tvorevine, u razdoblju postjugoslavenskoga »žalovanja« za minulim vremenima Titove neograničene vlasti.

Gdje se u hrvatskom društvu događa – »fašizam«?

Osim izložbe za mjerila bilo kojega društva koje sebe želi nazvati civiliziranim i demokratskim izrazito su prijeporne i izjave koje je u razgovoru za portal »Telegram.hr« malo nakon otvorenja u galeriji »Forum« dao njezin kustos i voditelj Feđa Gavrilović. Izložba Tita želi prikazati kao »zabrinutoga vođu otpora«, pojasnio je, a smisao i aktualnost izložbe »Sjećanje na pobjedu« Gavrilović je opravdavao riječima: »Svaki šovinizam, pozivanje na tlo i krv, svaka vjerska, rasna netrpeljivost, svako poništavanje javnog dobra na korist privatnoga – sve su to sjemenke fašizma. Kada pogledamo svijet oko sebe jasno nam je da je otpor tome važniji nego ikada i da fašizam ne dolazi preko noći, nego pomalo, normalizacijom nekih postavki u društvu koje su donedavno bile neprihvatljive, relativizacijom nekih civilizacijskih tekovina građanskog društva, klerikalizacijom javnog prostora i svime što ide uz to.« Pritom on ne navodi gdje se to konkretno u hrvatskom društvu događa taj spomenuti »fašizam«? Gdje se to u Hrvatskoj – javno ili privatno – itko odmjerava kroz prizmu ideologije »tla i krvi«? Koje su to vjerske zajednice progonjene (osim pripadnika Katoličke Crkve, prozivanih za »klerikalizaciju« bez ijednoga argumenta), a koje »rasne skupine« u hrvatskim gradovima trpe »netrpeljivost«?

Premda se među deklariranim ciljevima izložbe ističe otvaranje pitanja o antifašizmu u hrvatskom javnom prostoru, ona ne želi ostati samo na postjugoslavenskoj nostalgiji za vremenima kada je trg na kojem se nalazi hrvatsko narodno kazalište bio imenovan po Titu. U spomenutom intervjuu voditelj galerije »Forum« ne krije da izložba zapravo ima političke ciljeve – povratak Trga maršala Tita i prekrajanje prošlosti tako da se vladavina Tita i njegovih komunista prikaže kao »svijetla točka hrvatske povijesti« na kojoj treba »graditi hrvatski identitet«. »Izložba može vrlo malo. Eventualno senzibilizirati javnost i provocirati dokone Facebook – desničare. Pravo je djelovanje političko. Izađimo iz galerija i akademija i upustimo se u dijalog s vlastima lijevog ili desnog predznaka, svejedno. Pokažimo im – svojim glasanjem i aktivizmom izabranih zastupnika da smo tu i da još postojimo, da se ne želimo pokoriti nadirućem fašizmu, da ne damo ulice i škole revizionističkim vizijama Drugoga svjetskog rata«, rekao je za »Telegram.hr« Gavrilović.

Krvava bilanca 35 godina duge vladavine

Za razliku od proizvoljnih teza voditelja Gavrilovića o puzajućem fašizmu na hrvatskim ulicama i u školama, krvava bilanca 35 godina duge vladavine Josipa Broza Tita vrlo je detaljno opisana u tomovima knjiga i udžbenika nakon pada komunizma. Među njima je, primjerice, i procjena o više od 100 000 mučenih i ubijenih civila i pripadnika poražene vojske NDH na križnim putovima i marševima smrti koji su započeli odmah po dolasku komunista na vlast u svibnju 1945. godine. Nadalje, od onih 663 ubijenih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica koje je u »Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća« popisao don Anto Baković, golema je većina bila izravnim žrtvama zločina Titovih partizana u razdoblju Drugoga svjetskoga rata i poraća. A gdje su još i stotine zatvorenih svećenika, od kojih je među prvima u tamnicu bačen pastir zagrebačke Crkve bl. Alojzije Stepinac?

Titov je režim prvi među Staljinovim političkim satelitima u Istočnom bloku procesom protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca osudio crkvenoga dostojanstvenika biskupskoga ranga. Tito i njegovi sljedbenici prvi su se obračunali sa svim tragovima predratnih političkih stranaka i pokreta, nametnuli kolektivizaciju s kojom se može usporediti tek ona iz razdoblja gladomora u Ukrajini. Svojim radikalizmom Tito je iznenadio i Staljina

Slučaj zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, osuđena na 16 godina zatvora u listopadu 1946. na namještenom sudskom procesu, pokazatelj je brutalnosti Titova režima ne samo u kontekstu jugoslavenske države, nego i šire. Naime, upravo je Titov režim prvi među Staljinovim političkim satelitima u tzv. Istočnom bloku pokrenuo montirana suđenja protiv crkvenih dostojanstvenika biskupskoga ranga. Kada su komunistički režimi u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama u godinama nakon rata počeli progoniti primase, kardinale i nadbiskupe poput Jozsefa Mindszentyja, Stefana Wyszynskoga, Josefa Berana i drugih, upravo im je kao primjer služila Titova metoda obračuna s Crkvom u Jugoslaviji.

Tito i njegovi sljedbenici prednjačili su u Istočnom bloku i po tome što su se prvi obračunali sa svim tragovima predratnih političkih stranaka i pokreta, nametnuli kolektivizaciju s kojom se može usporediti tek ona iz razdoblja gladomora u Ukrajini… Svojim radikalizmom Tito je iznenadio i Staljina, pa je i to bio stvarni uzrok njihova političkoga razlaza i famoznoga sukoba s Informbiroom 1948. godine. Sve spomenute »karakteristike« Titova autokratskoga vladalačkoga stila pobrojio je još kasnih osamdesetih povjesničar Ivo Banac u knjizi »Sa Staljinom protiv Tita«, ali kao povjesničar na Sveučilištu Yale budući da se u Jugoslaviji kakvu je izgradio Tito takve knjige nisu mogle objaviti, čak ni u godinama raspada komunizma.

Može li se Tito svrstati na »svijetlu stranu povijesti« ako se svemu pribroje i poratni koncentracijski logori za pripadnike njemačke nacionalne manjine, Goli otok, krvavo djelovanje jugoslavenske Udbe u hrvatskoj emigraciji, kao i sveprisutna Udbina doušnička mreža u Jugoslaviji koja je ljude spremala u zatvor zbog »delikta mišljenja«, pa čak i zbog šale na račun doživotnoga jugoslavenskoga predsjednika? Nad »protitovskom« izložbom u galeriji »Forum« lebde i brojna druga pitanja. Što je sa sustavnim progonima i ubojstvima istaknutih hrvatskih i katoličkih intelektualaca neposredno nakon 1945. godine? Kakav putokaz za budućnost može biti diktator koji je u obračunu s hrvatskim proljećem krajem 1971. u najteže zatvore, poput Stare Gradiške, bacio stotine mladih studenata i intelektualaca samo zato što su se drznuli misliti hrvatski – u Hrvatskoj? Što je s politikom »jezičnoga inženjeringa«, zabrane pridjeva »hrvatski« i nametanjem nepostojećega »hrvatsko-srpskoga jezika« u javnoj uporabi? Kako se u suvremene demokratske koordinate uklapa lik diktatora kojemu su u čast još od početka njegove vladavine imenovane ne samo stotine ulica, parkova i trgova, nego i nekoliko gradova?

Progovorile i kosti Titovih žrtava

Uz niz dvojbenih izjava koje bi lako pale na ispitu historiografije, opravdavajući izložbu »Sjećanje na pobjedu« njezin domaćin Gavrilović u razgovoru za »Telegram.hr« nanio je i duboku uvrjedu svim žrtvama komunističkih zločina i njihovim danas živućim članovima obitelji. Riječ je o njegovoj lažnoj tvrdnji da se hrvatska ljevica zbog Titovih zločina »posipa pepelom posljednjih tridesetak godina, da je zatrpanija od Pompeja«. Osim nekoliko gesta koje su u godinama nakon Domovinskoga rata bile potrebne kao minimalni znaci demokratske tranzicije, u koje se može ubrojiti i posjet predsjednika Vlade Ivice Račana Bleiburgu 2002. godine, hrvatska ljevica u politici, medijima i kulturi sustavno izbjegava priznati zločine Titova režima. Kako se to radi u sferi kulture i medija eklatantan je primjer upravo izložba »Sjećanje na pobjedu«. A u političkoj sferi jedan od primjera takve negacije zločina je i sustavno zanemarivanje tisuća apela koji su nakon pada komunizma dolazili iz Crkve i civilnoga društva da se pronađu razasuti posmrtni ostatci komunističkih žrtava, da se dostojno pokopaju i da u hrvatskim gradovima počnu nicati i spomenici žrtvama komunističkoga totalitarizma.

Kostima žrtava Providnost je dala da, u danima kada se na izložbi u središtu Zagreba poziva na maršalov povratak, glasnije od svih knjiga i udžbenika još jednom zavape da Josip Broz Tito ne može biti smjerokaz za hrvatsku budućnost. Naime, kako je u petak 20. lipnja izvijestilo Ministarstvo hrvatskih branitelja, u okolici Svete Nedjelje pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostatci 49 osoba, žrtava partizanskoga zločina iz razdoblja neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Analiza je potvrdila da je riječ većinom o muškarcima, u dobi od 20 do 40 godina, među kojima je identificirano i sedam mladića koji su u trenutku zločina imali između 16 i 20 godina. Utvrđeno je i da su prije ubojstva mučeni na razne načine, vezivani žicama… Informaciju da se na tom prostoru nalazi stratište ministarstvo je primilo od 94-godišnjega svjedoka Ivana Mužinića, koji je desetljećima – kako u vrijeme komunizma tako i nakon njegova pada – dolazio na to mjesto, palio svijeće i molio za duše ubijenih.

ČEMU PROGON DOBRIH? Život je spašen

Objavio
Branimir Stanić
-
Snimio: I. Tašev

Svaku normalnu osobu obradovala bi vijest da je život nekoga malenoga djeteta spašen, a onoga tko bi pomogao u tom hrabrom poslanju svaki normalni sustav nagradio bi statusom nacionalnoga junaka. Stoga postupanje Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, koje je pomagača u spašavanju jednoga života prokazalo gotovo zločincem, ničim ne može umanjiti radost što je novorođena djevojčica završila najprije u »Prozoru života« (za koji je odgovorna udruga »Betlehem« Zagreb, a nalazi se u sklopu zagrebačkoga samostana klauzurnih redovnica Pohoda Marijina), a ne na nekom mjestu od kojega se čovjeku ledi krv u žilama.

Da stvar bude gora, u priopćenju ministarstva fantazira se da »praksa tzv. ‘Prozora za život’ stavlja potrebu roditelja za anonimnošću ispred prava djeteta na identitet, podrijetlo i odnos s oba roditelja«

Život je, hvala Bogu, spašen, a dijete je na sigurnom u domu u Nazorovoj. I to je najvažnije. Sada zapravo najveći problem ima mjerodavno ministarstvo: jer što bi bilo sa životom djeteta da je »okno spasa« bilo zaključano već pripremljenim birokratskim katancem? I upravo nakon što je djevojčica spašena (u čemu su sudjelovali i socijalni radnici), ministarstvo hladno priopćuje da »’Prozor za život’ nema dopuštenje za rad« te se pravda da je »Udruzi 10. lipnja otpremljeno rješenje Samostalnoga sektora za upravni i inspekcijski nadzor o zabrani pružanja socijalne usluge nakon provedenoga izvanrednoga inspekcijskoga nadzora iz veljače 2025. godine«. Da stvar bude gora, u priopćenju ministarstva fantazira se da »praksa tzv. ‘Prozora za život’ stavlja potrebu roditelja za anonimnošću ispred prava djeteta na identitet, podrijetlo i odnos s oba roditelja«, pozivajući se na to da »dijete ima pravo na identitet, porijeklo i skrb, a ta temeljna prava štite hrvatski zakoni i međunarodne konvencije kojih je Republika Hrvatska potpisnica«.

Dijete je, hvala Bogu, spašeno. I to je najvažnije. No valja istaknuti briljantno priopćenje udruge »Betlehem« u kojem se najprije jasno ističe: »Nikakvo rješenje o zabrani pružanja socijalnih usluga Udruzi nikada nije uručeno niti smo ikada na bilo koji drugi način zaprimili informaciju da je djelovanje ‘Prozora života’ pravno upitno ili zabranjeno.« Iz udruge ističu da je upravo po naputku socijalne radnice dijete prevezeno u Klaićevu bolnicu te da je uz koordinaciju svih služba predano Dječjemu domu u Nazorovoj, čime je jasno da »udruga ‘Betlehem’ ne pruža socijalnu uslugu niti ulazi u djelokrug sustava, već djeluje isključivo kao pomoćni i krizni oslonac za spašavanje života«. Jasno su poručili da njihovo djelovanje ne zamjenjuje nadležne službe, nego je strogo povezano s njima.

»Prozor života« može djelovati u plodnoj suradnji s mjerodavnima. Ako su hrvatske vlasti zbog zločinačkih i pohlepnih djela mogle donositi lexove »Perković« i »Agrokor«, zar bi ih sada neka pravna zaprjeka mogla trajno onemogućiti u spašavanju najnevinijih?

Evo čime su iz »Betlehema« još poučili pisce priopćenja iz ministarstva, ali i mnoge u javnosti: »Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i nadređeno je svim izvedenim pravima, uključujući i pravo na identitet.« K tomu su srušili argumentaciju iz ministarstva citiranjem jedne nedavno izrečene presude Europskoga suda za ljudska prava koja kaže da »države imaju pravo omogućiti anonimno rođenje i ostavljanje djeteta uz odgovarajući mehanizam zaštite« te da »takav sustav ne predstavlja povredu prava djeteta, već legitiman način zaštite života«.

Djevojčica je, hvala Bogu, na sigurnom. I to je sada najvažnije. Ali što će biti s drugom djecom koju netko poželi ostaviti? Udruga »Betlehem« pruža ruku mjerodavnima i »vjeruje da sustav zaštite djeteta mora prvenstveno biti usmjeren na očuvanje života te da je suradnja, a ne zabrana, put prema humanijemu društvu«. Svatko normalan složit će se s njihovom tvrdnjom da »zatvaranje ‘Prozora života’ ne bi spriječilo napuštanje djece, nego bi sasvim izvjesno dovelo do toga da ona budu ostavljana u izrazito nesigurnim okruženjima u kojima bi bili ugroženi njihovo zdravlje i život«.

Novorođenče je, hvala Bogu, u dobrim rukama. I to je najvažnije. Sada bi, umjesto prokazivanja onih koji su pomogli da tako i bude, trebalo ukloniti sve zakonske i druge propisne zaprjeke da »Prozor života« može djelovati u plodnoj suradnji s mjerodavnima. Ako su hrvatske vlasti zbog zločinačkih i pohlepnih djela mogle donositi lexove »Perković« i »Agrokor«, zar bi ih sada neka pravna zaprjeka mogla trajno onemogućiti u spašavanju najnevinijih?

PETROVO KOJE SE PAMTI 29. lipnja 1940. proglašena crkvena velegodina za hrvatski narod

Objavio
Glas Koncila
-

Od Petrova 1940. do Petrova 1941. za hrvatski narod proglašena je 29. lipnja 1940. jubilejska godina – velegodina, kojom se imalo obilježiti 1300 godina neprekinutih veza hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom i papom – Kristovim namjesnikom i nasljednikom sv. Petra. Na poticaj hrvatskih biskupa papa Pio XII. je 12. svibnja 1940. izdao apostolsko pismo, »breve Cum ex Venerabilis«, kojim je proglašena sveta velegodina, koja je, uz ostalo, imala povlasticu potpunoga oprosta.

U »Katoličkom listu« o tome, uz ostalo, piše: »Proglašujući jubilejsku godinu za hrvatski narod Sveti Otac Pio XII. posebno je odlikovao narod, koji se kroz 1300 godina odlikovao nepokolebivom vjernošću Sv. Stolici. Gledajući na te stotine godina unatrag, možemo biti ponosni na svoju katoličku prošlost. Jer naši su pređi morali podnositi teške žrtve da ostanu vjerni katoličkoj Crkvi. (…) Vjerni katolicizmu i onda kad je ta vjernost značila stoljetnu mrtvu stražu na granicama nekada slavnoga hrvatskoga kraljevstva. Časni naslov ‘Antemurale christianitatis’ zaslužen je potocima najbolje hrvatske krvi. Zaslužen je kidanjem hrvatskoga državnoga teritorija. Zaslužen je seljenjem velikoga dijela Hrvata u sjeverne krajeve, gdje će kroz stoljeća biti izvrgnuti stalnoj pogibelji odnarođivanja. Zaslužen je gubitkom najčišćih narodnih pokrajina za vlastiti narod. U te su pokrajine došli drugi i zabili se kao klin u živo hrvatsko narodno tijelo. Još danas osjećamo posljedice strahovitih žrtava, kojima je iskupljen naziv ‘Antemurale christianitatis’. Ali smo ipak ostali vjerni Rimu i Katoličkoj Crkvi.«

Velegodina je započela u župi sv. Petra u Zagrebu 28. lipnja u 20 sati misom te svečanim koncertom Zagrebačke polifonije. Na Petrovo na misnom slavlju bili su mnogi vjernici, među njima i uglednici. Toga su dana sve kuće u Vlaškoj bile okićene hrvatskim zastavama. Cijeli tijek svečanosti prenosila je »Radio stanica Zagreb«. Početak rata u Hrvatskoj poremetio je program završnih svečanosti, no ipak je na Petrovo u istoimenoj župi velegodina svečano završena.

Stiže i velegodina 2041.! Sveta godina 2025., ujedno velegodina 1100. hrvatskoga kraljevstva, početak je puta njezine proslave, ne radi parade, nego radi obnove vjere, ljubavi i nade, da hrvatski vjernici ostanu postojani u vjeri u Krista, jedinoga Spasitelja. (L)

KRIST I APOSTOLSKI PRVACI Slavlje svetkovine svetih Petra i Pavla za vjernike je stvarnost očuvanja vlastite vjere

Objavio
Ivan Benaković
-
Foto: Metropolitan Museum of Art | Ulje na platnu »Sveti Petar i Pavao« Bartolomea Manfredija (1582. - 1622.)

Bogata je baština Katoličke Crkve. Utemeljena je na dvama izvorima. S jedne strane to su biblijski tekstovi, a s druge strane njezina velika i dugogodišnja tradicija. Nju pak otkriti te ući u njezinu dubinu put je prema otkriću dubine katoličkoga identiteta. Tako primjerice hodočasnici u Rim na više mjesta mogu zastati i promatrati kolosalne kipove sv. Petra i Pavla te nastojati preko njih doći do otkrića dubine i smisla svoje osobne vjere. Baš zato Katolička Crkva svake godine svetkovinom sv. Petra i Pavla želi vjerničke poglede usmjeriti k vjeri i baštini koju Katolička Crkva živi već više od dvije tisuće godina.

Doći do Boga može samo otvoren i iskren čovjek

Petra pobožni hodočasnik u Rim ove jubilarne godine, a i svake druge, na trgu sv. Petra u Vatikanu može promatrati kao onoga koji u ruci drži ključeve. Pitat će se neki zašto ključevi. I tako otvorivši Bibliju ili pak pronašavši isti biblijski tekst na mobilnom uređaju, čitat će tekst iz Matejeva evanđelja u kojem Krist Petru daje ključeve kraljevstva nebeskoga te mu jamči da će on zaključavati i otključavati, svezivati i odvezivati. Iste radnje tiču se neba i zemlje. Jer svezano na zemlji, bit će svezano i na nebu, a otvoreno na nebu, bit će otvoreno na zemlji. No da bi se razumjele te radnje, važno je uzeti biblijski tekst Matejeva evanđelja u cjelini te se uvjeriti da je Petrova uloga onoga koji odvezuje ili razvezuje, otključava ili zaključava, povezana prije svega s činjenicom da je vjernik.

Dok Krist Petru najavljuje borbu te ga uči realizmu života u krilu Crkve, istodobno mu daje sigurnost. Ona počiva na činjenici da je Bog u Kristu živi i realni temelj Crkve te da nema razloga za brigu

Petar je u snazi Božje objave ispovjedio vjeru u Krista rekavši da je on Božji Sin, tj. Pomazanik (Mesija). Prihvaćajući njegovo ispovijedanje vjere, Krist Petru tumači da to što on ispovijeda vjeru nije plod njegove umne sposobnosti, nego milost koju je sam od Boga primio. U biblijskom tekstu rabi se grčki glagol apokalypto u trenutku kada Krist tvrdi Petru da mu je sam Bog objavio tu istinu. Objava je tako apokalipsa, odnosno otkriće Boga svijetu. Petar dakle nije na osnovi svoje krvi i tijela došao do spoznaje da je Isus doista Sin Božji, nego je u dubokoj otvorenosti za Krista tu istinu prihvatio kao dar Božje milosti. Upravo to biva razlogom da Petar prima ključeve kraljevstva Božjega. Jer doći do Boga može samo otvoren i iskren čovjek, tj. onaj koji je spreman od Boga primiti puno više nego što on sam zna i može dosegnuti.

Vjera koju je Petar ispovjedio biva temeljem na kojem će kasnije biti izgrađena Crkva. Ona počiva prije svega na osobi Isusa Krista koji je u korijenu svega što Crkva jest. Nadalje, Krist ljude i danas osposobljava da budu njegovi istinski svjedoci pred ljudima otvarajući se u duhu Bogu koji im daruje snagu za njihovo djelovanje. Crkvu tada ni vrata paklena ne mogu nadvladati. Drugim riječima, dok Krist Petru najavljuje borbu te ga uči realizmu života u krilu Crkve, istodobno mu daje sigurnost. Ona počiva na činjenici da je Bog u Kristu živi i realni temelj Crkve te da nema razloga za brigu. Isti Petar za katolika je i danas živ jer autoritet koji je darovan Petru i dalje živi u krilu Katoličke Crkve, i to u osobi pape. Danas je to papa Lav XIV. Čovjek kao i svi drugi, ali čovjek vjere te potom snage koju mu sam Krist daruje da može biti njegov namjesnik na zemlji.

Boj života dovršiti, a vjeru sačuvati

Tek shvativši Petrov lik, rimski hodočasnik tada na trgu sv. Petra u Vatikanu gleda prema kipu sv. Pavla te ga vidi s mačem i knjigom evanđelja. Jedva je shvatio Petrove ključeve koji odražavaju autoritet koji mu je od Boga darovan, sada ga zbunjuje Pavlov mač i evanđelje. Katolička tradicija pridolazi u pomoć te mač tumači na dva načina. Prvi je da u maču vidi snagu Pavlova karaktera. I doista, kada se čitaju Pavlove poslanice, stječe se dojam jasnoće i autoriteta. Ton kojim se obraća čitateljima te bremenitost misli uistinu su poput dvosjekla mača koji razdvajaju dobro od zla, grijeh od milosti.

Pavlov je život praćen evanđeljem, odnosno propovijedanjem evanđelja te zato u ruci drži i evanđelje. Ono je za njega istinski živo te ga je tradicija Crkve prozvala i učiteljem naroda

Drugi način na koji tradicija Crkve tumači taj mač jest vjerovanje da je Pavao svoj život (baš kao i Petar kojemu je grob u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu) skončao u Rimu, i to na Ostijskoj cesti (Via Ostiense) krajem šezdesetih godina prvoga stoljeća mučeničkom smrću odrubljivanjem glave. Stoga mu u čast biva već u prvim stoljećima podignuta bazilika koja se dandanas naziva bazilika sv. Pavla izvan zidina, a nazivaju je i bazilika Ostiense. Pavlov je život praćen evanđeljem, odnosno propovijedanjem evanđelja te zato u ruci drži i evanđelje. Ono je za njega istinski živo te ga je tradicija Crkve prozvala i učiteljem naroda budući da je svojom porukom htio dotaknuti sve do tada poznate narode i osvojiti ih za Krista. Ona smatra da nije od presudne važnosti narodnost ili pripadnost nekoj grupi ljudi, koliko je važno pripadati Kristu. Istu vjeru Pavao je u svojim poslanicama na više mjesta tumačio i razlagao te nije bez razloga da ga predslovlje Rimskoga misala današnje svetkovine naziva prvim tumačem evanđeoskih dubina.

Slavlje svetkovine svetih Petra i Pavla za vjernike je stvarnost očuvanja vlastite vjere. Naime, zagledani u likove dvaju apostola od kojih je Crkva primila polog vjere, vjernici su pozvani promišljati o sebi i kvaliteti svoje vjere. Kakva je ona? Utemeljena na pologu vjere Crkve ili neka osobna vjere bez Crkve? Jer boj života, kako kaže Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Timoteju, treba dovršiti. No vjeru istodobno treba očuvati. Kakvu vjeru? Petrovu i Pavlovu. Vjeru koja uvodi u realizam bivanja kršćaninom te se ne boji teškoća koje kršćanstvo sa sobom nosi.

ANIMACIJA »IZ VRAPČA« Protiv stigmatizacije

Objavio
Marijana Jakovljević
-
»Psihonauti« (Psychonauts); hrvatski kratkometražni animirani film; redatelj: Niko Radas; glasovi: članovi kreativne radionice

Najboljim hrvatskim filmom na ovogodišnjem Svjetskom festivalu animiranoga filma – Animafestu Zagreb proglašen je »Psihonauti« autora Nike Radasa, koji je ujedno postao prvi hrvatski film koji je time zaslužio i kandidaturu za oskarovsku nominaciju. Prethodno je odabran i za najstariji međunarodni festival animiranoga filma u francuskom Annecyju, u program »Perspektives«, koji je održan od 8. do 14. lipnja. Ondje je nagrađen posebnim priznanjem žirija Grada Annecyja, što je velik uspjeh za hrvatsku kinematografiju.

Zanimljivo je kako je film nastao. Naime, Niko Radas (1980.) akademski je kipar koji je zaposlen u Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu te ondje radi i vodi kreativne umjetničke radionice kao terapiju za psihičke bolesnike, a oni su surađivali u izradi lutaka i scenografije za film. To je njegov drugi takav film, a prvi »Neobična kupka gospodina Otmara« iz 2019. godine dobio je, među brojnim nagradama, i »Oktavijana« i »Zlatnu uljanicu«. Oba su nastala kao lutka-film stop-animacijom i oba pridonose destigmatizaciji pacijenata i takve bolnice. Niko Radas je i redatelj i scenarist.

U »Psihonautima«, koji traju osam minuta, postavlja se pitanje kamo odlaze bolesti i psihički i mentalni poremećaji nakon ozdravljenja. Simbolički su prikazani otjelovljeni u antropomorfnim oblicima, a novo utočište nalaze u »Farmakogradu« sagrađenu poput kutija od lijekova.

Zanimljivo je kako glasovi pacijenata, preoblikovani u sintetički zvuk, izgovaraju upute o lijekovima, kao jedini govor. Zvuk i glazba značajno upotpunjuju i potkrjepljuju ozračje.

UČITELJICA GOVORNIŠTVA TERESA TOMEO Milosrđe, brak i retorika idu zajedno

Objavio
Sandra Brambilla
-

Teresa Tomeo novinarka je i voditeljica katoličkih emisija, autorica nekoliko knjiga i vlasnica tvrtke za govorništvo i komunikacije. U emisijama raspravlja o pitanjima vjere i medijske svijesti, posebno u kontekstu kulture. Terenska je reporterka za godišnji Hod za život u Washingtonu, a pratila je i kanonizaciju nekoliko novih svetaca u Rimu. Zajedno sa suprugom koautorica je knjige »Intimne milosti: Kako prakticiranje djela milosrđa donosi najbolje u braku«.

U knjizi govore o katoličkoj vjeri i djelima milosrđa u Crkvi te kako održavaju svoj brak jakim. »Zajednička je molitva važna. Parovi, posebno oni koji imaju djecu, uz posvećivanje vremena dječjim aktivnostima, trebali bi izdvojiti vrijeme za sebe i prisustvovati duhovnoj obnovi za parove. Najbolja stvar koju roditelji mogu učiniti za svoju djecu, nakon što ih odgoje u vjeri, jest održati svoj brak jakim. Volite Boga i svojega supružnika«, rekla je Teresa Tomeo.

TKO JE »JEDINI« KORISNIK? Primjeri (ne)korištenja dijela obiteljske mirovine uz osobnu

Objavio
Stjepan Androić
-
Foto: Shutterstock

Prijedlog novoga zakona o mirovinskom osiguranju, koji je u javnoj raspravi, a trebao bi stupiti na snagu 1. srpnja, propisuje uvjete i načine korištenja dijela obiteljske mirovine uz vlastitu osobnu mirovinu. Slijedi njegov tekst i tumačenje kakve su moguće, ali i nerješive situacije u praktičnoj primjeni.

»Članak 25.

(1) Bračni drug koji je korisnik starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine i ispunjava uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu prema općem ili posebnom propisu može, iznimno od članka 99. ovoga Zakona, koristiti i dio obiteljske mirovine.

(2) Korisniku iz stavka 1. ovoga članka dio obiteljske mirovine uz starosnu, prijevremenu starosnu ili invalidsku mirovinu može se isplaćivati pod sljedećim uvjetima:

  1. ako je jedini korisnik obiteljske mirovine
  2. ako je navršio 65 godina života i
  3. ako mu ukupna svota mirovina iz obveznog mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj ne prelazi iznos od 80 aktualnih vrijednosti mirovine.

(3) Dio obiteljske mirovine određuje se u iznosu od 27 % od pripadajuće svote obiteljske mirovine određene za jednog člana obitelji.

(4) Ako je dio obiteljske mirovine određen prema stavku 3. ovoga članka niži od iznosa tri aktualne vrijednosti mirovine, isplaćivat će se iznos od tri aktualne vrijednosti mirovine, ali ne više od 50 % pripadajuće svote obiteljske mirovine.

(5) Ako zbrojene mirovine iz stavka 2. točke 3. i stavka 3. ovoga članka iznose više od 80 aktualnih vrijednosti mirovine, dio obiteljske mirovine isplaćivat će se u visini razlike do 80 aktualnih vrijednosti mirovine.

(6) Ako je korisniku iz stavka 1. ovoga članka obiteljska mirovina određena u visini najniže, odnosno najviše mirovine, dio obiteljske mirovine iz stavka 3. ovoga članka određuje se od najniže, odnosno najviše mirovine, pod uvjetima i na način propisanim ovim člankom.

(7) Iznimno od odredbe stavka 2. točke 1. ovoga članka, kada je preostalim članovima obitelji umrlog osiguranika obiteljska mirovina priznata zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno opće nesposobnosti za rad, ili djetetu sa statusom osobe s invaliditetom na temelju članka 68. stavka 7. ovoga Zakona, korisnik iz stavka 1. ovoga članka može ostvariti pravo na dio obiteljske mirovine ako ispunjava uvjete propisane stavkom 2. točkama 2. i 3. ovoga članka i ako nema drugih članova obitelji koji pravo na obiteljsku mirovinu koriste po drugim osnovama.

8) Na određivanje dijela obiteljske mirovine ostvarene prema stavku 7. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju odredbe stavaka 3. do 6. ovoga članka.«

Prema odredbi članka 25. bračni drug koji je korisnik starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine i ispunjava uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu prema općem ili posebnom propisu može, iznimno od članka 99. ovoga Zakona, koristiti i dio obiteljske mirovine. No prije toga valja objasniti što znači »iznimno od članka 99«, koji propisuje da korisnik koji stekne pravo na dvije ili više mirovina prema novom zakonu ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti (dakle odnosi se samo na mirovine iz I. stupa, a to može biti samo osobna ili obiteljska), može koristiti samo jednu mirovinu, prema vlastitom izboru, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Dakle, članak 99. je opće pravilo prema kojem se istodobno ne mogu koristiti dvije mirovine. Zato članak 25. u stavku 1. propisuje iznimku od toga pravila, a iznimka je da se ipak može uz osobnu mirovinu koristiti i dio obiteljske mirovine, ali uz određene uvjete.

Nije jasno ni logično da se u prijedlogu ovoga zakona prije navede iznimka čl. 25. st. 1., a tek nakon toga u čl. 99. pravilo.

Takav način pisanja zakona nije u skladu s nomotehničkim pravilima, prema kojima se iznimke uvijek navode na temeljima načela ili propisa. Takvo pisanje zakonskih propisa čini ih nerazumljivim za obične građane, iako za njih vrijedi pravilo da »neznanje zakona nikoga ne ispričava«. Takvim i sličnim pisanjima zakona građani se stavljaju u podređeni položaj u odnosu na tzv. »pismoznance«. Začuđuje da nitko od sindikata i brojnih udruga umirovljenika, pa ni političkih stranaka to ne zamjećuje niti daje primjedbe u javnim raspravama.

Posebno treba upozoriti na problem koji će nastajati uz primjenu stavka 2. članka 25. Zakona u kojem se propisuju uvjeti pod kojima se korisniku osobne mirovine može isplaćivati i dio obiteljske mirovine. Analizirat ćemo tekst točke 1. stavka 2. kako piše u prijedlogu Zakona.

Točka 1. propisuje kao uvjet »ako je jedini korisnik obiteljske mirovine«. Zakonski propis ne govori o djeci, nego samo o bračnom drugu, kao jedinom korisniku. Međutim, postoje propisi o izjednačavanju bračne i izvanbračne zajednice, dakle moguća su i dva korisnika dijela obiteljske mirovine. Posebno u slučajevima kada prvi brak nije sudski razveden (dakle zakonski je pravovaljan), a da istodobno postoji izvanbračna zajednica, koja je dokazana u sudskom postupku i kao takva izjednačena s bračnom zajednicom. Takvo postojanje »dva braka« istim pravima daje mogućnost traženja obiteljskih mirovina za oba partnera (bračnoga i izvanbračnoga). Međutim, obojicu taj uvjet »jedini korisnik« isključuje iz prava na korištenje dijela obiteljske mirovine uz vlastitu osobnu jer ne ispunjavaju propisani uvjet da su »jedini«. Slijedi analiza ostalih odredbi članka 25.

JUNACI I CRKVA U REPUŠNICI Župljani zaustavili bagere svojim tijelima

Objavio
Zdenko Galić
-
Snimio: Z. Galić | Župna crkva sv. Nikole Tavelića u Repušnici

Župa sv. Nikole Tavelića iz Repušnice nastala je odijelivši se od kutinske župe Blažene Djevice Marije Snježne 21. travnja 1976. Župu je osnovao zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, koji je izgradnju nove crkve, njezinih zidova, blagoslovio 14. studenoga 1998. Na početku je za bogoslužni prostor adaptirana štala darovanoga imanja Novak – Miletić. Vlasti nisu dale dozvolu za gradnju crkve na istom mjestu te je ona proširena bez njihova znanja. Pokušaj rušenja privremenoga prostora g. 1981. spriječili su župljani zaustavivši bagere svojim tijelima. Dozvola za gradnju nove crkve isposlovana je tek nakon Domovinskoga rata, ali i molitvama puka, posjetom sv. Majke Terezije Repušnici i njezinom molitvenom potporom. Kod ugradnje moći bl. Miroslava Bulešića u oltar crkvu je posvetio sisački biskup Vlado Košić 13. studenoga 2016.

Crkva sv. Nikole Tavelića četvrtasta je prostrana građevina s istaknutim svetištem, bočnom kapelom naslovnoga svetca i oblim zvonikom do ulaza. Poprečne konzole drže krovišta na dvoranskom dijelu lađe i odijeljenom svetištu sa sakristijom. Do pročelja crkve napravljena je široka prilazna popločena staza, a okolo je uređeni travnati dio s niskim raslinjem i borovima. Iza crkve se prostire groblje ispred kojega je spomenik udruge »Hrvatskoga domobrana«. Ploča sa 23 imena spomen je na ugledne ljude i seljake toga kraja koje su 8. svibnja 1945. partizani ubili na potoku u Repušnici. U svetištu, koje je povišeno s nekoliko stuba, ističe se začelni zid sa zidnom slikom. Na njoj je nacrtana lađa koju predvodi Isus, a u njoj su hrvatski svetci i blaženici sa sv. Nikolom Tavelićem. Iznad njihove je lađe prikaz hrvatskoga krsnoga zdenca, Duha Svetoga i Boga Oca. Lijevo i desno od slike su prikazi Jeruzalema, sv. Jurja i sv. Mihovila. Na bočnim su zidovima oslike apostola i evanđelista, a u prostoru crkve kipovi Krista i svetaca koji se najčešće štuju kod nas. Iznad izlaza iz crkve je prostrano pjevalište s oslikama anđela i sviračicom s lutnjom.

Nedjeljne mise su u 8 i 11 sati.

TALIJANSKA PSIHOLOGINJA O BORBI PROTIV OVISNOSTI MEĐU MLADIMA (2) I legalna i nelegalna konzumacija marihuane ostavlja posljedice

Objavio
Marino Erceg
-
Foto: Shutterstock

Talijanska psihologinja Laura Pigozzi u knjizi »L’etŕ dello sballo« (hrv. »Doba vrhunca«), koju je predstavio i projekt »Obitelj i mediji«, upozorava i na problematičnu konzumaciju kanabisa među mladima.

Iako marihuana nije legalizirana u većini zemalja, na tržištu u zapadnim zemljama dostupan je niz proizvoda na bazi marihuane i hašiša, koji nose visoke postotke čestice THC. Uz nelegalnu konzumaciju marihuane te uz legalnu konzumaciju proizvoda na bazi marihuane, upozorava talijanska psihologinja, dolaze u ukupnom zbroju opasne posljedice. Redovita konzumacija može voditi i napadima panike, stanjima anksioznosti i napetosti ako marihuana ili proizvodi na njezinoj bazi nisu dostupni baš u trenutku u kojem se želi promijeniti raspoloženje.

Iz knjige talijanske psihologinje Laure Pigozzi razvidno je i da nije održiv argument zagovornika legalizacije marihuane koji tvrde da je to droga koja je »lakša« nego neke druge supstancije te da kao takva ona navodno ne ostavlja nikakve posljedice

Psihologinja Pigozzi upozorava i na istraživanja koja pokazuju da postoje korelacije između konzumacije marihuane i različitih genetskih i epigenetskih posljedica za mladi organizam. Iz njezine knjige razvidno je i da nije održiv argument zagovornika legalizacije marihuane koji tvrde da je to droga koja je »lakša« nego neke druge supstancije te da kao takva ona navodno ne ostavlja nikakve posljedice.

Što roditelji mogu učiniti? Talijanska psihologinja napominje da zadaća roditelja nije graditi zidove i žice oko njihove djece da bi se ona zaštitila od mogućih opasnosti. Mlade je, napominje, kroz odgoj potrebno utvrđivati u njihovu »jastvu«, raditi na izgradnji njihova osobnoga identiteta i samopouzdanja. Tako se smanjuje i vjerojatnost da će mladi, želeći biti prihvaćeni u nekom društvu, od drugih početi preslikavati neke loše navike, kao što je konzumacija cigareta, alkohola, a onda i droga. Odgoj djece i mladih vještina je i umjetnost, podsjećaju iz »Obitelji i medija«. Spirala ovisnosti opasna je, posebice za mlade, no ovisnosti se mogu liječiti i ustrajnošću ih se može nadvladati, podsjećaju na tragu knjige talijanske psihologinje.

70 % više kancerogenih tvari ima marihuana

u odnosu na cigarete od duhana. Pušači marihuane konzumiraju manji broj cigareta, ali dim nastoje u plućima zadržati dulje. U istraživanjima je dokazana i četiri do pet puta veća količina katrana i adsorpcija ugljičnoga monoksida kod pušenja marihuane nego kod pušenja cigareta.
123...1.179Stranica 1 od 1.179

NAJNOVIJE OBJAVE

MAGAZIN PRILIKA

KONTAKT

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb
Tel.: 01/4874 300
E-adresa: redakcija@glas-koncila.hr

PRATITE NAS

© Glas Koncila 2024.