»Nakon dva dana o vama sam doznao više nego što sam si mogao zamisliti. U Frankfurt se sa svojim suradnicima vraćam sa snažnim utiscima. Važnost književnosti i kulture kod vas je iznimna. Mreža javnih knjižnica i stabilna državna potpora izdavaštvu, koja je kod tako malog tržišta knjiga jako važna, fascinirali su me. Vjerujem da vaša zemlja može još mnogo toga pokazati u međunarodnom prostoru«, riječi su Jürgena Boosa, dugogodišnjega direktora najvećega sajma na svijetu – onoga frankfurtskoga, koje je nedavno izrekao u Ljubljani, kako u tekstu u Večernjem listu navodi Denis Derk. Nažalost njegove se riječi ne odnose na Hrvatsku iako Hrvatska ima odličnu mrežu javnih knjižnica, pa i stabilnu državnu potporu izdavaštvu koja je i kod hrvatskoga tržišta knjiga (ipak nešto većega nego u Sloveniji) vrlo važna.
Vjerojatno i Hrvatska, baš kao i Slovenija, navodi Derk, može još mnogo toga pokazati međunarodnoj zajednici, ali nažalost nema ambiciju da u što skorijem vremenu bude zemlja gost na velikom sajmu u Frankfurtu. A Slovenija (i njezini političari) tu ambiciju imaju. Zbog te hvalevrijedne slovenske ambicije i prezaposleni Boos doputovao je u Ljubljanu, gdje se sastao i s predsjednikom republike, predsjednikom vlade, ministrom kulture, piscima, izdavačima… Želja Slovenije je da bude počasni gost u Frankfurtu već 2021. godine, kada će slaviti tri desetljeća neovisnosti. Riječ je o milijunima eura ulaganja u reklamu za zemlju iz koje je krenuo tako velik zamah popularizacije knjige.
Nije samo Slovenija s tako silnom željom za predstavljanjem jer je titulu počasnoga gosta imao i Island, a 2019. će je imati i Gruzija. Ostaje pitanje zašto i Hrvatska ne bi bila gost u Frankfurtu. U Frankfurtu je mjesto Hrvatskoj, navodi Derk, kao i na olimpijskim igrama, svjetskim prvenstvima, bijenalima u Veneciji ili pak filmskim festivalima. Postoje dobri hrvatski pisci i dobri izdavači, kao što postoje literarna imena koja daleko odjekuju… »Netko će pitati, a što s novcima? Pa ništa. Sada smo valjda izgradili uglavnom sve muzeje koje smo trebali. Vrijeme je da se nešto više novaca prelije i u izdavaštvo koje je u brojnim državama propulzivna djelatnost. Čak i industrija. Nema razloga da tako ne bude i u Hrvatskoj«, zaključio je Derk.
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović na Danu vukovarskih branitelja govorila je o svojevrsnom grijehu države i njezinih struktura u odnosu na Vukovar, kako piše Nikola Patković. Prisjećajući se stradanja grada, stanovnika i branitelja, istaknula je da su sjećanja još bolnija zato što glavni krivci za zločine nad ljudima i gradom još nisu kažnjeni, a upozorila je na odgovornost države i pravosuđa. »Odgovornost nije samo tuđa, nego i naša. Država nije učinila dovoljno da privede pravdi sve odgovorne za divljačko uništavanje Vukovara i ubijanje njegovih stanovnika. Očekujem da se mjerodavna državna tijela pojačano angažiraju da bi se pravdi priveli i barem imenom i prezimenom identificirali svi odgovorni za teške ratne zločine nad ovim gradom«, poručila je Predsjednica te odgovorila i na brojna pitanja koja muče Vukovarce, ali i sve koji drže do patnje Vukovaraca. I tim je povodom rekla da se nažalost do Vukovara nije dovoljno držalo i da se nije potvrđivalo riječi stvarnim djelima, ulaganjima u gospodarsku obnovu, obrazovnim programima, kulturom.
»U najmanju je ruku neobično da u Hrvatskoj još nije snimljen igrani film koji bi istinito i umjetnički izvrsno izrazio epopeju obrane Grada heroja. U Hrvatskoj danas možemo čuti da je Domovinski rat bio građanski ili dogovoreni rat, no hrvatski narod i hrvatski domoljubi svih nacionalnosti znaju da je Hrvatska bila žrtva unutarnje i vanjske agresije s pozicija velikosrpskoga imperijalizma«, poručila je.
O Jugoslaviji mnogo se govorilo i pisalo, pa i o propasti formiranja jugoslavenske nacije kao nacije istoga naroda koji čine tri plemena te druge Jugoslavije uređene na federativnim principima. Ipak, prema riječima dr. Vjerana Pavlakovića koje prenosi »Jutarnji list«, u Hrvatskoj je završen projekt izgradnje nacije, premda bi bilo dobro kada bi se javnost manje usredotočila na simbole kao što je zastava, a više na gospodarstvo ili kvalitetu obrazovanja. To više jer u usporedbi sa Srbijom, BiH ili Makedonijom Hrvatska ima zaokružene granice i članica je Europske unije i NATO-a, dakle u boljoj je poziciji, kako navodi Pavlaković.
Osim identifikacije s etničkim identitetom, vjera i jezik također su obilježja kojima se određuje nečija narodnost. Rezultati istraživanja objavljeni u knjizi »Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe«, koja je nastala kao rezultat projekta istraživanja javnoga mnijenja koje je proveo »Ipsos«, a obuhvatilo je 10 500 stanovnika – više su nego znakoviti. Velika većina ispitanika, 88,2 posto, izjasnila se katolicima, a 94 posto njih izjavilo je da im je hrvatski materinji jezik. Takav odnos između etničke pripadnosti i vjere bitan je stoga što je Katolička Crkva u Hrvatskoj imala važnu ulogu u procesu nacionalne izgradnje, posebno u konstrukciji povijesnih narativa, i rezultati istraživanja u Hrvatskoj predstavljaju najhomogeniju skupinu ispitanika od svih bivših jugoslavenskih republika obuhvaćenih tim projektom.
Na pitanje osjećaju li se kada kao Jugoslaveni i žale li zbog raspada Jugoslavije u Hrvata je zabilježen najveći postotak negativnih odgovora od svih anketiranih zemalja, uz iznimku Kosova. Tako je 66,3 posto njih odgovorilo da se nikada nisu osjećali Jugoslavenima, za razliku od Srbije gdje je tako odgovorilo 24,4 % ispitanika te Bosne i Hercegovine s njih 32,5 %. Na pitanje žale li zbog raspada socijalističke Jugoslavije čak 79,6 % njih reklo je da ne žale. U Srbiji tako je odgovorilo samo 29,1 % ispitanika, a u Bosni i Hercegovini 31,8 %.
Za razliku od gotovo unisonoga mišljenja o Jugoslaviji, duboke su podjele u odnosu na Drugi svjetski rat. Tako je iznenađujuće da je na pitanje je li ZAVNOH očuvao hrvatsku državnost 40 % ispitanika odgovorilo pozitivno, a 44 % njih vjeruje da su se ovdašnji partizani borili za hrvatske nacionalne interese. Sličan omjer ispitanika od 38,8 % vjeruje da su se ustaše borili za nacionalne interese, a 36,2 % ispitanika ustaše smatra fašistima. Za razliku od mišljenja o Drugom svjetskom ratu, u hrvatskom je društvu puno veći konsenzus o Domovinskom ratu. Iako organizacije za ljudska prava, nevladine udruge i ljevičarske stranke često podsjećaju na ratne zločine počinjene protiv srpskih civila, više od 75 % ispitanika odbacuje sugestije da je hrvatska država etnički očistila zemlju od srpskoga stanovništva, a 85 % njih izjavilo je da srpsko vodstvo (i vjerojatno srpsko društvo) mora priznati da je Srbija izvršila agresiju nad Hrvatskom. Sve to moglo se pročitati u »Magazinu« »Jutarnjega lista«.
Dječji doplatak velika je pomoć u odgajanju djece, međutim velike su razlike između Hrvatske i zemalja Europe, o čemu piše Dijana Jurasić navodeći riječi državnoga tajnika za demografiju Marina Strmote, koji je rekao da dječji doplatak ne smije biti socijalna pomoć, što sada jest. Dječji doplatak pravo je sve djece u većini zemalja Europske unije, i to najviše onih koje nemaju problem s natalitetom. Zato je lako imati više djece u Francuskoj, Belgiji, Švedskoj, Luksemburgu, Finskoj, Irskoj, Norveškoj… u kojima države čine sve da roditeljima olakšaju život. U Hrvatskoj je dječji doplatak sveden na socijalnu pomoć roditeljima kojima prihod po članu kućanstva ne prelazi 1663 kune.
Prosječni doplatak za djecu u siječnju je bio 365 kuna. Nešto manje od 12 000 djece iz Hrvatske kojima roditelji rade u Njemačkoj dobiva doplatak od 192 € iz te zemlje. Stoga će i uvođenje takvoga doplatka za svu djecu u Hrvatskoj bez niza drugih povlastica teško spriječiti iseljavanje mladih. »Njemačka razmišlja, prema pisanju Deutsche Wellea, da za djecu stranih radnika iz EU-a koja ne žive u toj zemlji doplatak prepolovi na 96 eura, kao i Austrija. U Austriji se doplatak povećava ovisno o broju djece, a nakon drugog djeteta imaju pravo na dodatak za svako dijete ako je dohodak obitelji manji od 55 000 eura godišnje. U Francuskoj, koja već stoljeće vodi pronatalitetnu politiku, djeca su ‘mali bogovi’, što se vidi po izdvajanjima za njih. Maksimalno je olakšan financijski i sa stručnom pomoći život obiteljima koji imaju djecu s invaliditetom. Svi Francuzi imaju pravo na dječji doplatak, ali nakon drugoga djeteta, a iznos ovisi o broju djece i prihodima obitelji.
Doplatak za dvoje djece je maksimalno 130 eura, za troje 296 eura, a za četvero 463 eura. No on je tek jedna od povlastica za obitelji s djecom. Osim jednokratne naknade za rođenje i posvajanje djeteta od 923, odnosno 1846 eura obiteljima s troje djece u dobi od 3 do 21 godinu ovisno o prihodima plaća se i mjesečni dodatak od 168 eura. Isplaćuje im se i mjesečni paušal od 82 eura. Djeci koja su bez oca ili bez majke bez obzira na prihode obitelji mjesečno se isplaćuje i 100 eura. Imaju i dodatne beneficije za djecu do tri godine.« Dakle postoje zemlje Europske unije koje smišljeno grade budućnost i financijski pomažu roditeljima s više djece. U Hrvatskoj, u kojoj je natalitet sve slabiji, ne misli se na budućnost i zato je potrebno na novim osnovama izgraditi pronatalitetnu politiku.
