IZMIŠLJANJE POZDRAVA U bijegu od verbalnoga delikta

Ilustracija: D. Zloušić

Pouskrsni povratak u radnu svakidašnjicu započinjem naopako. Dok čekam Debeloga i šuru, »Sina Oluje«, da se zajedno »prefuramo« do prvih crta ćorava posla, prstom po mobitelu »listam novine« da vidim što sam u svetim danima mira propustio. Uzalud i nepotrebno, jer već na ulaznim ekranima mi srce skače predinfarktno, dok čitam kako se vraća »verbalni delikt«. Trideset godina od »pobjede« nad njime i njegovima, a on se ne predaje, još je živ?!? Donose izmjene zakona, najavljuju »velik rast predviđenih kazna« za stare i prastare simbole i pozdrave, za izgovorene riječi ove ili one… Ma što »najavljuju«? Već to i provode! Isto po »starom dobrom« dvostrukom kriteriju. Pa dok svepopularni novinar s velike televizije za prostački (ne)duhovito izrugivanje Crkve i vjernika dobiva elitne termine i javna priznanja; dotle su drugoga novinara, za kojega ljudi jedva da znaju na nekom skrovitom mrežnom kanalu, za sličnu takvu porugljivu »satiru« – već »satrali« zatvorskom kaznom?! Sve zbog krivoga adresata? Zar smo sjeli u vremeplov? Verbalni delikt nije relikt, već najnovija moda koja uzdignute glave hoda?! Hoćemo li se opet po kafićima plašiti »masnih« političkih viceva, kao što se moj »Sin Oluje« već plaši pjevati pjesme koje je pjevušio odlazeći na bojišnice…

– I ti o tome čitaš? – zaskočio me Debeli s leđa, baš da pridonese rekordnomu troskoku moga srca. – Sve sam to je proštudiral! Konačno, napokon će kriminalizirati i onaj totalitaristički, »jugoslavenski«, sad uglavnom kumrovečki pozdrav…

– O čemu ti?… – prekidam ga, gledajući izaziva li me ili mu je pozlilo od preobilne uskrsne trpeze.

– Pa, o »navedenom pozdravu«, kak’ su ga, bez imenovanja, spomenuli u toj javnoj raspravi o prekršajima javnoga reda i mira, o kojoj sam sve pročital. Sigurno je riječ o onom znanom poviku: »Za koga? – Za Tita!« Jer, ne buju valjda dopustili danas mladima te pozdrave s veličanjem »Staroga«, koji je u ligi prvaka totalitarnih zločinaca!?! Sigurno buju kažnjavali taj poklik, i crvenu zvezdu kao simbol pod kojim su nas u Domovinskom gađali, od Dubrovnika do Vukovara!

– Plašim se da griješiš, »mali Ivice« – prihvatih njegovu igru provociranja, u trenutku kad se i moj šuro već ukrcavao – riječ je o sasvim drugom pozdravu, znaš ga ti… A sva ta kažnjavanja, čini mi se, uvode oni koji bi najradije da iz Hrvatske odu svi koji su za dom, a ostanu samo oni koji su za Tita…

– Daa? – pravi se Debeli i dalje blesav. – Pa onda, dečki, treba brzo i na vrijeme intervenirati! Bumo nekaj skombinirali… Evo, predlažem nek’ se složi novi poklik: »Za koga? – Za dom!« Tak’ da budemo svi pomireni i nitko kažnjiv, za tak fini i bratski jedinstveno povezani pozdrav…

– Daj, Vilko, vozi! – javi se i »Sin Oluje«. – I sretan budi da te nitko ne čita. Tko zna koliko bi mjeseci zatvora ti već zaradio ispisujući ono što smo nas dvojica izrekla i pjevala, ha, ha!