»Kao onaj koji možda iz Hrvatske dolazi vidjeti našu Veroniku, te je se od drevne gladi ne može nasititi, nego, dok je izložena, govori u sebi: ‘Gospodine moj Isuse Kriste, pravi Bože, takvo li je dakle bilo tvoje lice.« Tako je veliki Dante u Božanstvenoj komediji (Raj, pjevanje XXXI., stihovi 103-106), ovdje u prijevodu Božidara Petrača, uvrstio hrvatsko ime u djelo koje je ostavilo neizbrisiv trag u zapadnoj kulturi, uzimajući zadivljenoga hodočasnika iz Hrvatske kao sliku blaženoga gledanja svetoga Bernardina.
Gotovo je sigurno da se u pozadini Danteovih stihova krije iskustvo s hodočašća s prvoga Jubileja u povijesti Crkve 1300. godine, što je razlog više da se pogled svrne na jedan od najsvjetlijih i najplemenitijih ženskih likova koje kršćanska imaginacija danas smješta u Veliki tjedan. Riječ je o sv. Veroniki, čiji je rubac Dante onomad vidio u Rimu.
Žena koju je Isus izliječio od krvarenja
Sveta je Veronika u spomenutom imaginariju pobožna žena, jedna od žena koje su pratile Isusa u njegovim posljednjim trenutcima. Prisutnost žena u trenutcima muke spominju svi evanđelisti, no Luka ih vidi na samom križnom putu: »Za njim je išlo mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim.« Po sebi bi bilo moguće da je jedna od njih, imenom Veronika, istupila iz mnoštva i učinila najviše što je u tom trenutku mogla: pružila Isusu rubac da s lica obriše krv i znoj, dobivši zauzvrat obrise Spasiteljeva lica utisnute u platno.
Takva je Veronika danas prisutna u svijesti vjernika poglavito zahvaljujući šestoj postaji križnoga puta, »Veronika pruža Isusu rubac«. Problem je, međutim, što je tradicija koja poznaje takvu Veroniku razmjerno novijega datuma. Susreće se tek od 15. stoljeća. Daleko prije toga postojalo je više tradicija o sv. Veroniki, koje se mogu, ali i ne moraju odnositi na istu ženu, a tradicija ih je povezala u jednu priču.
Najstarija od njih identificira sveticu kao ženu koja je ozdravila od dugogodišnjega krvarenja dotaknuvši se u mnoštvu Isusovih haljina. Tu epizodu spominju sva trojica sinoptika (Matej, Marko, Luka), ali ni jedan ne navodi ženino ime. Prvi je put imenovana u Djelima Pilatovim, apokrifnom spisu iz 4. stoljeća, kao Beronike (ona koja donosi pobjedu), što je grčka podloga za latinsku Veronicu.
Pitanje »istinske ikone«
Sveti Euzebije (265. – 340.), prvi crkveni povjesničar, u svojem djelu »Historia ecclesiastica« pripovijeda da se u Cezareji Filipovoj nalazila kuća te Veronike te da se ispred kuće nalazio brončani kip koji je prikazivao prizor izlječenja. Sozomen, drugi kršćanski povjesničar, kaže da je kip uništen za vrijeme progona Julijana Apostate (331. – 363.).
No u srednjem je vijeku svijest o Veroniki kao ženi koja je ozdravila od krvarenja prepustila mjesto drugačijoj percepciji svetice. Ta se percepcija usredotočuje upravo na rubac, tj. na obrise Spasiteljeva lica otisnute na platnu. Riječ je o nečem što je na latinskom imenovano kao »vera icona«, istinska, prava ikona Isusa Krista. Neki istraživači idu dotle da tvrde da iza imena Veronika ne stoji osoba, nego je ime nastalo tako što je pučka etimologija spojila dvije latinske riječi u jednu: »vera icona« = »Veronica«. Danteovi stihovi, ako se pozorno razmotre, nisu daleko od te interpretacije: hodočasnik dolazi vidjeti »našu Veroniku«, no ništa ne upućuje da bi ga zanimala svetica, nego isključivo lice Kristovo. Predaja koja je tada bila u optjecaju govori, doduše, da je sam Krist dao Veroniki otisak svojega lica, ali ne u kontekstu muke.
Istaknuti ženski lik
Ako se, prema kriterijima suvremene historiografije, o sv. Veroniki može tako malo toga s pouzdanošću reći, ima li je smisla spominjati u kontekstu tako bremenitoga vremena kao što je Veliki tjedan? Ima. Sv. Veronika utjelovljuje hrabrost koja ne samo da se usudi gledati srcem, nego i gestom suosjećanja i nježnosti istupiti iz anonimnosti gomile, nježnošću prosvjedovati protiv grubosti, nasilja, političkoga pragmatizma… Vjernički je »nerv« uvijek znao, u pučkoj pobožnosti, otkrivati te vrjednote. U tom je smislu sv. Veronika jedan od istaknutih ženskih likova kršćanske tradicije.
No sv. Veronika govori o nečem još dubljem, o onoj najdubljoj i zapravo konačnoj čovjekovoj čežnji: da ugleda Božje lice. Boga, doduše, »nitko nikada ne vidje«, no može se nazrijeti u ljudskom licu Isusa Krista. A ono nikada nije bilo tako ljudsko kao u trenutcima patnje i smrti, kad je Bogočovjek dotaknuo najnižu točku ljudskoga stanja. Kršćanski je puk to znao pa nije čudo što je pitanje kako je izgledalo Isusovo zemaljsko lice, posebno u trenutcima patnje, golicalo radoznalost vjernika kroz stoljeća.
Na Zapadu su najpoznatije tri relikvije u kojima tradicija prepoznaje »aheropite«, Kristove slike koje nisu stvorene ljudskom rukom. Uz Torinsko platno to su Sudarij iz Ovieda u Španjolskoj te Rubac, ili Sveto lice, iz Manoppella u Italiji, koje neki poistovjećuju upravo s Veronikinim rupcem, relikvijom koja je bila izložena za vrijeme prvoga Jubileja 1300. godine u Rimu. Njihova je prošlost – gdje su i kako nastale, kuda su sve putovale dok nisu došle do mjesta gdje se danas čuvaju, jesu li kopije ili je riječ o originalima… – obavijena tajnom čije otkrivanje Crkva danas prepušta znanosti. S druge strane poštuje ljudsku potrebu za osjetilnim doticajem s predmetima koji povezuju vjernika s najvećim otajstvom vjere. Nije stoga čudo da spomenute relikvije privlače vjerničku pobožnost i hodočasnička mnoštva.
Svaka je Kristova slika samo »ikona Ikone«
Ipak, potreban je oprez. Svaka je od tih slika ipak samo »ikona Ikone«. Krist je, naime, jedina prava Ikona, jedina slika Boga nevidljivoga, jedini trajni lik Božji. No ni za njegovo prepoznavanje nije dovoljno osjetilo vida samo po sebi. Veronikin je rubac, kao i drugi aheropiti koji prikazuju Krista, bio nadahnuće mnogim umjetnicima. Za zaključak ovoga priloga posebno je znakovit način na koji je talijanski slikar Filippino Lippi reinterpretirao sliku Kristova lica njemačkoga renesansnoga slikara Hansa Memblinga. S lijeve je strane naslikao susret Isusa i Samarijanke, a s desne, dobivši triptih, Gospodinov susret s Marijom Magdalenom. Dvije žene povezuje činjenica da su gledale, a ipak nisu vidjele.
Samarijanka je gledala Isusovo zemaljsko lice, no nije vidjela bit njegova otajstva sve dok joj Isus nije otvorio oči da u njemu prepozna Onoga koji joj može dati vode žive. Marija Magdalena je, štoviše, gledala lice Uskrsnuloga, ali ga nije prepoznala dok joj Gospodin nije pomogao: mislila je da je vrtlar. Baš kao što Uskrsnuloga nisu prepoznali ni učenici na putu u Emaus. Kako ga onda možemo »vidjeti«, prepoznati, susresti, ući u njegovo otajstvo? Po vjeri, sakramentalno. Prepoznati nevidljivo u vidljivome. Prepoznati ga u »lomljenju kruha« i drugim sakramentima, susretati ga tako da »braći njegovoj« naviještamo radosnu vijest; vidjeti ga i služiti mu u posljednjima. U Velikom tjednu, vremenu najsvečanije, posebnim pijetetom ispunjene kršćanske ozbiljnosti, vidjeti ga znači u licu Patnika prepoznati obrise Uskrsnuloga, Pobjednika, Spasitelja; a u vlastitoj patnji, pa i svakodnevnim tegobama, žrtvama kojima se plaća cijena ljubavi – u svemu što nazivamo križem – prepoznati ne prokletstvo, nego put spasenja.
Rimska legenda o Veroniki i Isusovu liku
