Tko je najveći među poznavateljima anđela? Prosječan vjernik bez krzmanja bi naveo ime sv. Tome Akvinskoga. No »anđeoski naučitelj« prvenstvo bi pripisao Dioniziju Areopagitu, čijim je imenom bio potpisan povijesno najutjecajniji angelološki spis »O nebeskoj hijerarhiji«. Da se pitalo Dionizija, on bi vjerojatno istaknuo svojega krstitelja, apostola Pavla; a najplodniji bi novozavjetni pisac bez sumnje uputio na Krista. Što je god Crkva nepogrješivo naučavala o anđelima, svoj je korijen moralo povući iz Isusovih riječi i primjera razasutih u četirima evanđeljima. Njima se ovjerava i duhovna narav i vojna organizacija anđela, njihova zemaljska služba sinovima ljudskim i nebeska dvorba Sinu Čovječjemu, njihova uloga u osobnom sudu smrtnika i posljednjem sudu svijeta, njihova radost nad obraćenjem i prijezir nad otpadništvom. Ipak, još je obuhvatnija Isusova demonologija, koja je zablistala u egzorcizmu slijepoga nijemka.
Farizejska nevjera i licemjerje tijekom takozvane »kontroverze o Beelzebulu« Isusa je potaknula na najopsežnije biblijsko izlaganje o zloduhom djelovanju. Neoprostiv je grijeh oslobođenje od zloduha pripisati zloduhu: po plodu se stablo poznaje, a Sotona Sotonu ne izgoni! On je poput jakoga čovjeka kojega valja svezati da bi mu se oplijenila kuća; a i onda se u čovjekovo tijelo može vratiti sa sedam gorih od sebe. Tako biva s onima koji – ištući od Boga znakove eda bi ih rasuli – postaju nalik »leglu gujinjemu«. Sažeti toliko teologije u likovnu scenu umio bi tek vrstan minijaturist; a takva su u Matteu iz Milana prepoznali talijanski kardinali i jedan hrvatski biskup. Među »all’ antica« urešenim pergamenama renesansnoga sitnoslikara koja Strossmayer nije uspio otkupiti za svoju galeriju nalazi se i izrezak iz luksuznoga rimskoga misala, na čijem inicijalu izgnani zmajoliki đavolak nadlijeće glavu farizeja u gesti ogorčenja.
»O Gospodine, ne govori mi više o svojem čemeru, jer ne mogu to više podnijeti«, zaiskala je klarisa Camilla Battista da Varano kada joj je Krist izložio neutješnu gorčinu koju je u muci otrpio zbog sućuti sa svojom majkom. Talijanska svetica – umrla 1524., kada se izgubio trag i Matteu da Milanu – ipak je poput Marije uzela udjela u Kristovoj muci. Pet godina sotonskih nastraja osjećajem duhovne napuštenosti, sumnjom u riječi Pisma i poticanjem na protimbu Bogu u svetoj je Kamili Krstini tek očvrsnulo čežnju da joj »svi dani budu jedan Veliki petak«. Jer ona čiju su dušu do nogu Raspetoga dva mjeseca uznosili kerubi i serafi pred križem je stekla spoznaju skrivenu i anđelima: »Kada bi mi otkrio sve tajne svojega Presvetoga Srca i svakoga mi dana pokazao anđeoske hijerarhije, i kada bih svednevice mrtve uskrisivala, ne bi me zbog toga ljubio beskonačnom ljubavlju; nego zbog toga što sam učinila dobro onomu tko mi je naudio.«
