Koga danas prati poruga da se »moli kao anđeo«, redovito ga prati i osuda da tihom pobožnošću licemjerno prikriva đavolsku zveku svojih djela. No sveti pisci molitvu anđela nikada ne opisuju tihom. Kako bi i mogli kada je zaštitni znak nebeskoga zbora upravo »ječanje trublje i tutnjava riječi«? Ako i sam Svevišnji otajstveno klikće i kliče, pravo je da i njegovi dvorjani izvikuju blagoslove i pjevaju hvale u radosti koja dopire i do ljudskih ušiju. Pa čak i pali anđeli svoju vjeroispovijest pred Božjim Sinom ne izriču potiho, nego stenjući i vičući iza glasa. Stoga se ni međusobno općenje duhova ne zbiva bez usklika otpjevavanja ili otklinjanja. Pa iako bi ljudska mašta barem zagovornoj molitvi »anđela najmanjih« pripisala stišanost, Elihu Joba uvjerava da anđeoski posrednici Bogu za ljude – vapiju. Najprodorniji je od tih anđeoskih zaziva začuo prorok Zaharija: »Gospodine nad vojskama, kada ćeš se već jednom smilovati?«
Prorokovi susreti s anđelima toliko su neobični da povijest jedva i bilježi njihove umjetničke prikaze: dovoljno je primijetiti da se vapijućega »anđela Gospodnjega« koji u Zaharijinu prvom viđenju jaše među mirtama naziva čovjekom, a oslovljava gospodarom.
Ipak, opravdano je portret Božjega glasnika koji u istom viđenju posreduje između Boga i Zaharije prepoznati u opusu renesansnoga slikara koji je anđeosko ime zaslužio koliko krasotom djela toliko i ljepotom života. Naime, svojega je »Anđela u poklonstvu« fra Angelico temperom i zlatom na drvu dočarao istodobno u rajskoj molitvi i u zemaljskom razgovoru. Premda mu sjaj Božje slave doslovce užiže lice, nebeskomu duhu dostaje tek jedno krilo da Božju utjehu donese na zemlju. Nije pogrješka što se upravo blaženi Giovanni od Fiesolea – kako Crkva časti anđeoskoga slikara – smatra izumiteljem kompozicije »svetoga razgovora«: makar mu likovi šute, progovara njihova blizina.
»Evo me, radite što god vam je odozgor pripušćeno!« po predaji je Domenico Gangala dovikivao približavajući se trkom četvorici plaćenih ubojica. Malo je reći da ih je njegova molitva razoružala; a pokušaju li se dočarati svi slični trenutci u kojima je taj franjevac – rođen oko 1395., kao i blaženi slikar – nevolju preobrazio u priliku, nešto će se zasigurno prešutjeti. Talijanski svetac poznatiji kao Jakov Markijski nije samo u lihvom zaraženoj Italiji pokretao »brda pobožnosti« – zaklade za zajmove sirotinji – a mahom neopismenjenu Bosnu počastio prvim samostanskim knjižnicama, nego je i žegućim propovijedima na narodnom jeziku pridobivao žrtve krivovjerja, a pergamenama s Imenom Isusovim čudotvorno suzbijao praznovjerje amajlija. Imao je tek jednu bojazan: da ga bolest zbog koje je šest puta pomazan ne spriječi u molitvi. A umro je moleći kao anđeo – na sav glas: »Isus! Marija! Neka je blagoslovljena muka Kristova!«