Više je povoda za razgovor o čašćenju relikvija svetih i blaženih. Redakcija Glasa Koncila, hodočasteći tragom karmelskih svetaca u Španjolsku, slavila je misu nad relikvijom, neraspadnutim tijelom sv. Terezije Avilske u Albi de Tormes. Taj je događaj i inače naišao na velik interes javnosti. Sveta jubilarna godina započela je u Zagrebačkoj nadbiskupiji prijenosom relikvija bl. Alojzija Stepinca iz potresom oštećene katedrale u bogoslužni prostor na Kaptolu. Relikvije hrvatskoga blaženika nosit će kroz čitavu Lijepu Našu, od 14. lipnja do 27. kolovoza, hodočasnici Marijanskoga zavjeta za Domovinu. Hodočasteći na taj način, proslavit će 1100. obljetnicu hrvatskoga kraljevstva i splitskih sabora, na kojima je odlučeno da Split bude crkveno središte toga kraljevstva. Zašto Split? Zato što se u tom gradu nalaze – relikvije. Relikvije vjerovjesnika i mučenika biskupa sv. Dujma. Sugovornika za razgovor o čašćenju relikvija Glas Koncila pronašao je u španjolskom svećeniku mons. dr. Albertu Joséu Gonzálezu Chavesu koji je među ostalim poznat po pisanju životopisa svetaca.
I ja ću naglasiti: srž je naše vjere uskrsnuće Isusa Krista. No kao ljudi, kao tjelesna bića, imamo potrebu za nečim opipljivim. Isusovo nas uskrsnuće toga na neki način lišava jer nam ne ostavlja drugo nego prazan grob. Imajući u vidu tu našu osjetljivost, našu osjetilnost, kršćani su od samih početaka imali potrebu vidjeti, dotaknuti. Zato su nastojali sačuvati relikvije, stvari s kojima je Isus bio u fizičkom doticaju, posebno za vrijeme svoje muke: čavle, platna, križ. Potom su došli oni koji su do smrti nasljedovali Krista, mučenici kao prvi svetci u Crkvi. Kršćani su imali potrebu čuvanja i njihova spomena, uključujući i materijalne ostatke, koliko je to bilo moguće. Čini se da ta praksa seže do drugoga stoljeća, do sv. Polikarpa iz Smirne. Neki su kršćani, prema Djelima mučenika, prikupili njegove kosti, ono što je ostalo nakon što mu je tijelo bilo spaljeno, i kaže se da su ih smatrali dragocjenijima od zlata i dragoga kamenja. Potom imamo svjedočanstva da su se kršćani za vrijeme progonstva, u katakombama, okupljali oko grobova mučenika i nad njihovim su grobovima slavili euharistiju, kao povlaštenu mjestu ispovijedanja vjere. Dakle, od početka su kršćani silno cijenili posmrtne ostatke svetih. Naime, riječ »relikvije« označava upravo ostatke kao spomen. Pritom nisu bili toliko važni ostatci sami po sebi, nego svjedočanstvo mučenika na koje ti ostatci podsjećaju.
Kad su progoni prestali, ne samo da se očuvalo čašćenje mučenika i njihovih relikvija, nego se promicalo traženje predmeta koji su bili povezani s Isusom Kristom te s onima koji su s njim živjeli, posebno s Blaženom Djevicom Marijom i s apostolima. Već su sredinom 4. stoljeća po cijelom ondašnjem kršćanskom svijetu bili rašireni dijelovi, tj. relikvije »lignum Crucis«, Isusova križa, koji je, vjeruje se, pronađen 318. godine. Možemo dakle reći da je čašćenje relikvija od početaka kršćanstva očitovalo duboku vjeru krštenika. No treba reći i to da su se uskoro pojavile i zloporabe.
Istok, Bliski istok, konkretno židovska kultura onoga doba izrazito je osjetilna te veliku pozornost poklanja tijelu kao »provoditelju« duhovnoga, kao neodvojivoj dimenziji čovjeka po kojoj se očituje njegova duša. Sjetimo se, za Isusova života, pomazanja Isusovih nogu u Betaniji, majki koje su pružale djecu da ih Isus dotakne, gubavaca, žene koja je bolovala od krvarenja te je dotaknula Isusov plašt… Riječ je o iskazivanju blizine, ali i štovanja – sjetimo se također grješnika koji su pred Isusom padali na koljena – i to u evanđeljima vrlo jasno dolazi do izražaja. Upravo je gestu padanja na koljena pred Isusom isticao papa Benedikt XVI. Riječ je o štovanju Isusove osobe, premda još uvijek ne o prepoznavanju i priznavanju Isusova božanstva. Izrazi poštovanja prema Isusovu mrtvomu tijelu na tom su tragu.
No i nakon uskrsnuća kršćani, možemo reći, »iznalaze« i nastavljaju tjelesni oblik iskazivanja štovanja prema Isusu, usporedno sa štovanjem njegove stvarne, ali sakramentalne prisutnosti u euharistiji: nastoje sačuvati njegove relikvije među kojima je na prvom mjestu sindon, platno u kojem je Isus bio položen u grob, koje na misteriozan i čudesan način govori o Isusovoj prisutnosti. Eto, kršćani su uvijek željeli očuvati određenu, premda daleku, fizičku i materijalnu prisutnost svojega Otkupitelja.
Pada mi na pamet veliki španjolski teolog i mariolog Cándido Pozo, koji je govorio da je za nas zapadnjake slika ili relikvija uglavnom spomen, podsjećanje; istočni mentalitet, međutim, u relikviji, kao i ikoni, umije otkriti izvjesnu živu, djelatnu prisutnost. To je kontekst u kojem se razumije nastanak i razvoj štovanja relikvija u kršćanstvu, kojim je Istok »zarazio« i nas zapadnjake.
Možda bi i ovdje bilo dobro podsjetiti na razvoj crkvenoga učiteljstva počevši od ranoga srednjega vijeka do danas. Na završetku 8. stoljeća, 787. godine, Drugi nicejski koncil osudio je one koji odbacuju posvećene stvari, evanđelje, lik križa, ikone ili relikvije mučenika. Na taj su se nauk povremeno vraćali pape i različiti koncili.
Tako Četvrti lateranski koncil 1215. naširoko govori o relikvijama, a među ostalim osuđuje zloporabe, poglavito u lukrativne svrhe, jer se zbog velikoga zanimanja razvila trgovina relikvijama, njihovo falsificiranje i slično. Crkva je takve pojave uvijek osuđivala. Posebno je oštar po tom pitanju bio Tridentski koncil koji naređuje svim biskupima i onima koji vrše službu poučavanja u Crkvi da prosvjetljuju vjernike o zagovoru svetaca i o čašćenju relikvija. Naposljetku, o čašćenju relikvija govori i Drugi vatikanski koncil, u konstituciji o liturgiji »Sacrosanctum Concilium«, koji u broju 111. kaže da se »u Crkvi prema predaji časte svetci; također se drže u časti njihove vjerodostojne relikvije i slike«. Uvijek je, kroz cijelu povijest Crkve, u pozadini čašćenja svetaca i njihovih relikvija ono što su oni bili i ono što će biti: njihovo je tijelo bilo hram Duha Svetoga, a bit će proslavljeno na nebu; bilo je obitavalište Božje, a u budućem će vijeku gledati Božje lice. To je teološki temelj štovanja svetaca kroz cijelu povijest Crkve.
Spomenuli ste protestantizam, u kojem se posebno ističu kritike Martina Luthera. Pritom treba reći da je on manipulirao stvarnošću pripisujući zloporabe, kojih je među pripadnicima Božjega naroda uistinu bilo, Crkvi kao takvoj. Poruge u Lutherovim kritikama nije nedostajalo. Sve je te kritike na završetku 19. i u drugoj polovici 20. stoljeća oživio, ponekad također ne bez poruge, modernizam. Papa Pio XII. u svojoj enciklici »Pascendi Dominici gregis« naziva modernizam »sintezom svih hereza«, a dotiče se i relikvija ističući ono što je govorio sv. Ignacije Lojolski, da mnogim odlikama katolištva, istinskoga katoličkoga duha, pripada i ljubav, ispravno shvaćena i ispravno življena, prema svetim slikama i prema relikvijama.
U krivu su ako odbacuju čašćenje relikvija kao takvo, no u određenoj mjeri njihova kritika može biti opravdana jer moramo priznati da je tijekom povijesti, posebno u nekim razdobljima, u Božjem narodu bilo zloporabnih postupaka. U tom je smislu zanimljiv jedan noviji dokument. Riječ je o Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji iz 2002. godine, gotovo na završetku pontifikata sv. Ivana Pavla II. U jednom dijelu direktorij se bavi relikvijama te podsjeća na nauk Drugoga vatikanskoga koncila. Potom donosi smjernice za ispravan pastoral kad je riječ o čašćenju relikvija. Prvo treba, kaže direktorij, zajamčiti autentičnost relikvija te je potreban odmak od prevelike lakovjernosti. Potom se kaže da treba spriječiti pretjerano komadanje relikvija, koje nije u skladu s poštovanjem prema ljudskomu tijelu, ističući ujedno da veličina relikvije mora biti takva da je jasno raspoznatljivo kako je riječ o dijelu ljudskoga tijela. Nadalje, vjernike treba opominjati da ne upadnu u maniju skupljanja relikvija jer to u prošlosti nije urodilo ničim dobrim. A nadasve treba bdjeti da se izbjegne svaki oblik prijevare i trgovine te nadasve svako izopačenje autentične pobožnosti u praznovjerje.
U čemu je privlačnost svetaca? I zašto su neki privlačniji od drugih?
I u Hrvatsku su stigle vijesti iz Španjolske o izlaganju neraspadnutoga tijela sv. Terezije Avilske. Neki mediji nisu propustili izvijestiti da je taj čin bio povod za rasprave, također unutar Crkve… Nas u Hrvatskoj to podsjeća na boravak tijela sv. Leopolda Mandića u Zagrebu i u jadranskim gradovima 2016. i 2017. godine, kad su svetčeve relikvije okupile desetke tisuća vjernika, što je dio javnosti popratio i neumjesnim, pa i podrugljivim komentarima. Možete li se kratko osvrnuti na to?
Glede izlaganja tijela sv. Terezije Avilske moguće je i legitimno imati različita stajališta. Ja osobno, kao i neki biskupi, smatram da treba izbjegavati spektakularnost koja sa sobom nosi opasnost da se vjerski događaj pretvori u turističku destinaciju, čija privlačna snaga ne mora biti samo autentična pobožnost, nego može biti i neka vrsta morbidne radoznalosti. Pada mi na pamet sv. Ivan Pavao II. Od njegove smrti do kanonizacije, a i nakon toga, nikada nisu javno pokazani njegovi posmrtni ostatci. Je li to umanjilo aktualnost njegova životnoga svjedočanstva, vjerničko čašćenje i utjecanje njegovu zagovoru? Mislim da nije. S druge strane u nekim okolnostima izlaganje relikvija svetca ili svetice može biti plodonosno, primjerice kad se pokrene proces za beatifikaciju te se, tijekom ekshumacije, otkrije da je tijelo Božjega ugodnika ili ugodnice neraspadnuto. Svakako to vrijedi za sv. Leopolda kojega je, zajedno sa sv. Pijom iz Pietrelcine, sam papa Franjo postavio za uzor o Jubileju milosrđa te da su njihova neraspadnuta tijela bila izložena u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Pretpostavljam da je boravak tijela u Hrvatskoj bio odjek tih događaja te je kao takav iza sebe imao autoritet i jednodušnu potporu crkvenih pastira.
Danas nam to nije lako shvatiti. No mislim da je nedostajalo onoga što Crkva stalno naglašava: budnosti biskupa. Oni koji su osobi svetca ili svetice bili blizu – redovnička obitelj, laici – postupali su nakon ekshumacije prema vlastitoj volji; i svatko je želio svoj dio. S naše je to točke gledišta problematično i čini nam se kao zloporaba. Upravo zato crkveni dokumenti u posljednjem stoljeću pozivaju na budnost i razboritost. Jer čašćenje nekoga svetca ne znači da svatko kod kuće treba imati dio njegova tijela. Takva je potreba pomalo infantilna i nije plod odveć zrele vjere.
Rekao bih da su nam potrebni razbor i poštovanje prema ljudskomu tijelu, prosvijetljeni vjerom u uskrsnuće tijela. Nema smisla častiti kosti svetaca i svetica ako nemamo vjere da su te kosti određene za vječnu slavu Božjih sinova i kćeri, da će ih Bog obnoviti o uskrsnuću tijela. Mislim da mnogi vjernici nisu dokraja svjesni, ili nisu dovoljno poučeni o našoj vjeri u uskrsnuće tijela; o vjeri da će ovo naše tijelo, ovaj »sarks« (grčka riječ za tijelo kao, doslovno, »meso«), biti obnovljeno. To je svakako izazov za katehezu. Vjera u uskrsnuće tijela poziva nas na poštovanje ljudskoga tijela, kako živoga tako i njegovih posmrtnih ostataka, ali nas ujedno čuva od danas toliko raširenoga kulta tijela koji se ne može pomiriti s njegovim starenjem i raspadljivošću. Ovako znamo: što god se s našim smrtnim tijelom dogodilo u trenutku smrti ili nakon nje, Bog će ga obnoviti kako bismo kao potpuna ljudska bića sudjelovali u njegovoj slavi. Kako će to biti, ne znamo. No to nam je objavljeno i tako vjerujemo.
