U ovogodišnjem je tradicionalnom obraćanju naciji na početku godine predsjednik mađarske vlade Viktor Orban istaknuo da je Mađarska ostvarila izvanredan gospodarski rast, da će ga nastaviti održavati od 2 posto iznad prosjeka Europske unije i idućih godina, unatoč očekivanomu globalnomu usporavanju. Ustvrdio je da je zaposlenost narasla sa 55 na 70 posto te da rastu plaće, a više je nego udvostručena minimalna plaća. Osim toga najavio je niz novih povlastica za mlade obitelji kako bi potaknuo demografski rast, npr. veći zajam za obitelji s najmanje dvoje djece kako bi im se pomoglo da kupe vlastiti dom, zatim subvencije za kupnju automobila i oslobađanje od poreza za žene koje podižu najmanje četvero djece, zajam od 10 milijuna forinta, što je oko 36 000 eura, ženama mlađim od 40 godina koje sklope prvi brak, s tim da će trećina toga zajma biti oproštena kada se rodi drugo dijete, a čitav otpisan nakon rođenja trećega. Usputno, s hrvatskoga motrišta to je naišlo na odobravanje i vodećega hrvatskoga demografa dr. Stjepana Šterca. No istodobno je Orban oštro kritizirao proimigrantski nastrojene političare i europske birokrate rekavši: »Bruxelleski birokrati su utvrda, a imigracija je njihov instrument internacionalizma… Ponovno se javljaju snage koje žele otvorena društva i svijet bez nacija, žele fabricirati supranacionalnu globalnu vladu.« Budući da je prevladavajuća slika o Mađarskoj, njezinoj sadašnjoj vladi i predsjedniku vlade u većini europskih i hrvatskih medija potpuno suprotna od iznesenih podataka, htjeli smo, vođeni starom latinskom uzrečicom: »Audiatur et altera pars / Neka se čuje i druga strana«, doznati neke možda nove i nepoznate činjenice ne samo o mađarskim, nego i o ostalim aktualnim europskim temama, zamolivši za razgovor Hrvata iz Mađarske dr. Tibora Navracsicsa, povjerenika Europske komisije za obrazovanje, kulturu, mlade i šport.
Rođen je g. 1966. u Veszprému (hrv. Vesprim), 15-ak km sjeverno od jezera Balatona, diplomirao je 1990. pravo na budimpeštanskom Sveučilištu »Eötvös Loránd« i dvije godine kasnije položio je ispit za sudca. Postigao je i doktorat iz političkih znanosti na istom sveučilištu, od 1993. do 2001. bio je sveučilišni profesor, od g. 1998. voditelj Ureda za odnose s javnošću u uredu predsjednika vlade Orbana, potom g. 2006. postaje zastupnik u mađarskom parlamentu, pa 2010. ministar javne uprave i pravosuđa te 2014. ministar vanjskih poslova i trgovine. Objavio je nekoliko knjiga s područja političkih znanosti s posebnim naglaskom na Europsku uniju, obavljao odgovorne dužnosti u nekim znanstvenim udrugama, surađivao je u političkim časopisima, u nekima od njih bio je i urednik.
DR. NAVRACSICS: Neosporno je da Mađarska pripada demokratskomu krugu zemalja te da hrvatsko-mađarski odnosi trenutačno proživljavaju teško razdoblje u kojem, očekivano, mediji imaju veliku ulogu. No taj problem u međuodnosu gledam puno šire imajući u vidu 800 godina u kojima smo živjeli u zajedničkim državnopravnim okvirima, a tek posljednjih 100 godina odvojeno. Mađarska je poslije toga suživota živjela samostalno, a Hrvatska kao dio druge državne zajednice. Istaknuo bih još jednu povijesnu činjenicu: iako je svaki od dvaju naroda imao svoj vlastiti samostalni jezik, ipak je postojao i zajednički – latinski. Istina, vrlo mali dio mađarske političke elite govorio je hrvatski i obratno, međutim to je danas već odavno izgubljeno. Hrvati ne govore i ne razumiju mađarski, a Mađari jednako tako hrvatski. Sada dolazimo do jedne od ključnih činjenica – hrvatski se novinari, razumljivo, vrlo malo ili nikako ne informiraju iz izvora koji su pisani u Mađarskoj, nego onih iz većine zapadnoeuropskih medija, koji zbog različitih političkih i drugih razloga često ne prenose vjerodostojnu sliku o mađarskim prilikama. Dakle, smatram nužnim da se taj nekadašnji most ponovno uspostavi jer onih osam stoljeća mađarske i hrvatske povijesti vrlo je velika vrijednost. Mađari se rado pozivaju na to da je prije Prvoga svjetskoga rata Mađarska bila inkluzivna država koja je integrirala i bila sposobna biti domovina raznim narodima surađujući s njima. Zapravo, u Karpatskom bazenu, tj. Panonskoj nizini bila je Europska unija u malom. Mislim da i Hrvati i Mađari trebaju jačati tu vrstu zajedničke srednjoeuropske svijesti, a posljedica toga bilo bi zbližavanje i izgradnja puno boljih mađarsko-hrvatskih odnosa.
DR. NAVRACSICS: Potpuno se slažem s iznesenom tvrdnjom jer na tom području, u smislu ostvarivanja manjinskih prava, gotovo i nema otvorenih pitanja. Međutim, postoji problem koji ozbiljno ugrožava obje manjine, a to je demografski jer u obje zemlje pripadnici manjina nestaju. Dakako, ne treba zatvarati oči pred činjenicom da se i Hrvati u Mađarskoj u velikoj mjeri asimiliraju, osim izuzetka gradišćanskih Hrvata, koji jedini više-manje uspijevaju održavati brojnost svoje zajednice. Razlozi su višestruki, najprije u ne tako davnoj povijesti komunistička je željezna zavjesa u Mađarskoj prekinula gotovo svaku komunikaciju hrvatske manjine s matičnom domovinom, a nakon toga njihov odlazak iz kompaktnih seoskih sredina, u kojima se još njegovao hrvatski jezik i običaji, u velike gradske sredine uvelike je pridonio asimilaciji i gubitku nacionalne svijesti. Navest ću vlastiti primjer. Moj djed potječe iz Tiloša, mađ. Őrtilos, u mađarskoj Podravini uz mađarsko-hrvatsku granicu, u kojem su Hrvati danas samo još po imenu i prezimenu te više nitko od njih ne govori svoj materinski jezik. Djed je govorio hrvatski, ali otac već nije jer pedesetih i šezdesetih zbog političkih prilika hrvatski u Mađarskoj nije bilo preporučljiv. To je, nažalost, karakteristično za znatan broj drugih naselja uz južnu mađarsku granicu, a koliko znam i kod Mađara u Hrvatskoj slična je situacija. Ja sam također morao ispočetka učiti svoj materinski jezik, koji nastojim prenijeti i na svoje devetogodišnje dijete, jer ako je asimilacija gotovo nezaustavljiva, onda da je barem malo usporimo.
DR. NAVRACSICS: To je točno, obje su države kao i sve ostale izgubile dio, pitanje je da li baš velik dio, vlastitoga suvereniteta, ali ne vidim u tome razloga za uzbunu ili čak tragediju. Pa svaki dragovoljan ulazak u bilo koje zajedništvo, ne samo na državnoj razini, iziskuje prilagodbu novonastalim okolnostima i barem djelomično odricanje od vlastitih dotadašnjih običaja, navika, modela ponašanja i slično. No to se jednako tako odnosi i na onoga »drugoga«. O tome se stalno vodi velika rasprava u tijelima Europske unije, ali navest ću primjer upravo Mađarske, koja je kroz problem migracije pokazala kako se itekako može očuvati vlastiti suverenitet. Otvoreno je rekla da joj nitko »odozgor« ne može nametnuti obvezujuće kvote u primanju migranata jer temeljem tisućgodišnje povijesti institucionalno želi pripadati Europi, a ne muslimanskomu svijetu, turskomu imperiju, Rusiji, protiv kojih, razumije se, nema ništa, nego ponavljam – Europi u kojoj joj je mjesto.
DR. NAVRACSICS: Ne bih doista trošio previše riječi na spomenutu optužbu jer poznato je da je Hrvatska postala u travnju 2009. članica NATO saveza, a Mađarska deset godina ranije, ožujka 1999. Ne vjerujem da itko razuman može pomisliti da bi jedna članica NATO-a imala teritorijalne pretenzije prema drugoj članici, što uključuje i Mađarsku. Istina, nije sve bilo idealno u povijesti, treba se samo sjetiti nekadašnje netolerantne mađarske politike i kršenja Hrvatsko-ugarske nagodbe u vezi s ozakonjenjem mađarskoga kao službenoga jezika na svim prugama ugarskih državnih željeznica, pa tako i u Hrvatskoj i Slavoniji. To je prošlost koju treba znati, ali ona ne bi smjela opterećivati sadašnje odnose.
DR. NAVRACSICS: Takvu optužbu mogu iznijeti samo oni koji nemaju pojma o Mađarima jer ako se pogleda posljednjih nekoliko mađarskih naraštaja, a posebice i ranije, gotovo i nema obitelji koja u genima nema pripadnika neke nacionalne manjine: njemačke, slovačke, židovske, romske, pa i slovenske, hrvatske, srpske, armenske, čak i grčke i drugih. Već s toga motrišta teško se može govoriti o rasizmu u Mađarskoj, u klasičnom smislu riječi, jer su se na njezinu području stoljećima miješali brojni narodi s domicilnim. Kada je riječ o izbjegličkoj krizi, Europska je komisija vrlo kritična prema Mađarskoj, ali mađarska vlada obrazlaže svoje stajalište zaštitom vanjske granice schengenskoga prostora, na što je obvezuju i zakoni Europske unije. Osim toga, zbog svojevrsnoga medijskoga »oklopa« nad Mađarskom, vjerujem da je rijetko tko u Hrvatskoj i ostalim zemljama EU-a čuo da mađarska vlada želi zaustaviti isključivo nelegalnu migraciju te da oni svi koji službeno i legalno zatraže azil mogu ga i dobiti. Tako ga je samo u jednoj godini, konkretno prošloj, dobilo 1500 osoba.
DR. NAVRACSICS: Moja vizija o Europi je – zajednica zajednica, jer sam uvjeren da ima svoju budućnost samo ako se gradi odozdol prema gore i ako se oslanja na zajednice. Smatram da nadnacionalne direktive iz Bruxellesa, dakle odozgor, nemaju budućnost. Prošla je godina, kao što je poznato, bila Europska godina kulturnoga nasljeđa u kojoj smo s više ili manje uspjeha nastojali da lokalne zajednice, gradovi i sela slaveći svoju kulturnu baštinu obogaćuju i izgrađuju europski identitet. Dakle, Europa će se izgraditi iz sveukupnosti identiteta od razine »ispod«, što konkretno znači svaki Europljanin može i treba biti ponosan lokalpatriot, ponosan na domovinu i kraj iz kojih dolazi, i upravo zbog toga biti ponosan na Europu i biti dobar Europljanin. Europski identitet ne smije se suprotstaviti nacionalnim identitetima, oni moraju živjeti zajedno. Ako se budu suprotstavljali, Europa nema budućnost.
DR. NAVRACSICS: Naša je sudbina zajednička pa samim time i naša budućnost. Sve probleme i Hrvatska i Mađarska mogu vrlo jednostavno riješiti – pregovorima i suradnjom, što je »recept« i za čitavu Europu.
