Doznao sam za novu knjigu »Evanđelje Malog princa«, a nije rijetko da svećenici na misama citiraju dijelove knjige »Mali princ« Antoinea de Saint-Exupéryja. Je li prigodno da se na misi citiraju takva književna djela, postoji li razlog koji to opravdava?
Čitatelj
Tumačeći što je homilija, naš liturgičar mr. Tomislav Hačko na službenim mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije ističe da »ono što zaređena osoba propovijeda mora biti sigurno za zajednicu i ono što se sluša je apostolska vjera Crkve, a ne privatno mišljenje ili iskustvo pojedinca« te ističe dva smjera: »Odgovornost je propovjednika da s posebnom pažnjom sluša sve ono što je rečeno u liturgiji dana pomoću određenih tekstova koji su naviješteni. Na temelju ovog pažljivog slušanja on će zajednici predložiti načine da osigura da Božja riječ nađe svoj dom u našim srcima i da na nju odgovaramo kako treba. Dakle, ako u jednom smislu riječ ulazi u njega, u drugom smislu izlazi iz njega. U srednjem je položaju. Isus Krist je Gospodin koji ulazi, a Isus Krist treba biti i Gospodin koji izlazi. (…) Obrazac prema kojem je Gospodin propovijedao mora postati obrazac svakog kršćanskog propovjednika.« Homilija, piše mr. Hačko, »također mora izraziti i, u određenom smislu, objasniti vezu između službe riječi koja se bliži kraju i euharistijske službe koja će uskoro započeti«, pa se propovjednici koriste i suvremenim primjerima (pa i onim koji spominjete u svojem pitanju i što je uobičajeno i prikladno za lakše razumijevanje).
Na misi vjernici i svećenik uvijek gledaju prema Kristu
Nedavno sam bila na misi u marijanskom svetištu u Mariazellu, a svećenik je na glavnom oltaru slavio misu okrenut leđima narodu. Čula sam tada za izraz »ad orientem«, odnosno potrebi da svećenik i vjernici zajedno gledaju u istom smjeru – prema oltaru i simbolično prema istoku, odnosno prema Bogu. Zar takva praksa nije nadiđena liturgijskom reformom?
Jurana K.
Rupert Berger u »Malom liturgijskom rječniku« kaže da »svaki koji nastupa u bogoslužju u načelu je trajno okrenut zajednici« – bio to čitač, misnik ili djelitelj pričesti. »U staro su se vrijeme«, naprotiv, »kod propisanih molitava svi okretali istoku, Kristu koji će ponovno doći«. Zato je »ad orientem« doslovni prijevod »prema istoku«, a »kad je značenje toga okretanja istoku zaboravljeno, ostalo je samo to da je svećenik pristupao k oltaru okrenut leđima puku«, tumači Berger i dodaje: »Otkad je u obnovljenoj misi određeno da Služba riječi bude sa svećeničkog sjedišta i ambona, načelna okrenutost prema puku postala je sama po sebi razumljivom. A zatim je i to da svećenik za vrijeme euharistijske molitve bude okrenut prema puku, postalo, i bez propisa, posvuda uobičajeno« – premda ste Vi u Mariazellu vidjeli da je svećenik bio okrenut leđima narodu. »Misal«, kaže nadalje Berger, »samo predviđa da oltar mora biti pristupačan sa svake strane, a ne više prislonjen uza zid; ako su svećenik i puk uokolo oltara, postaje očito da je Krist središte sabranoga Božjeg naroda.« I to je jedina činjenica: nije potrebno inzistirati na okretanju »prema istoku« jer je Krist uvijek u središtu sabranoga Božjega naroda, kako god svećenik bio okrenut, premda to svi u našoj Crkve ne gledaju tako.
