Jedan je svećenik prije nekoliko godina osporavao djevojkama da poslužuju kod oltara. Stvar se, srećom, promijenila. No tada je jedan vjernik spominjao da postoji vatikanska odredba koja dopušta ministrantice. Možete li napisati detaljnije što u njoj stoji?
Čitatelj
»Težak život ministrantica« naslov je članka iz vatikanskoga dnevnika »L’Osservatore Romano« (4. svibnja 2024.) iz kojega ćemo Vam prenijeti samo neke dijelove. U članku s. Elena Massimi, predsjednica Udruženja profesora liturgije, piše da su za vrijeme pohoda Ivana Pavla II. Njemačkoj u studenom 1980. »djevojčice posluživale na oltaru na liturgijskim slavljima kojima je predsjedao papa: nitko nije reagirao negativno«, a već za Uskrs stotine djevojčica germanskoga govornoga područja sudjelovale su na hodočašću ministranata u Rim, što se ponovilo i tijekom međunarodnoga hodočašća ministranata u Vječni Grad 1985., premda ih nitko nije pozdravio. Deset godina poslije toga (1995.) na misi sv. pape Ivana Pavla II. u rimskoj su župi sv. Marija i obitelji mučenika 5. studenoga ministrirale četiri djevojčice. Prema pisanju autorice članka, već su prije izjave crkvenoga učiteljstva otvarale mogućnost za tu službu, pa tako citira Zakonik kanonskoga prava (kan. 230 §3) – koji doduše ne govori ni o ženama, ni o muškarcima, nego o vjernicima laicima, pa je tadašnja Kongregacija za bogoštovlje 15. ožujka 1994. dala svoje tumačenje (Notitiae, 30, 1994.) da i žene mogu posluživati kod oltara.
Naravno, navodi se da takva mogućnost nije obvezujuća, »već ovisi o dijecezanskom biskupu«. Istodobno se podsjeća da bi bilo »uvijek vrlo prikladno […] slijediti plemenitu tradiciju služenja oltaru dječaka. Kao što je poznato, to je omogućilo ugodan razvoj svećeničkih zvanja. Stoga će uvijek postojati obveza da se nastavi podržavati ove skupine ministranata.« Dodano je da ako je biskup iz posebnih razloga dopustio ženama da služe kod oltara, to treba objasniti vjernicima. Sve je to potvrdio naputak »Redemptionis sacramentum« koji u broju 47. pojašnjava: »Takvom služenju oltaru mogu se pripustiti djevojčice ili žene prema prosudbi dijecezanskog biskupa i u poštivanju utvrđenih normi«, ističe autorica. Dodaje da se vidi da Svetoj Stolici nije bilo jednostavno »otvoriti ovu službu za djevojčice/djevojke«, unatoč tomu što za to ne postoje teološki razlozi, kao što je »potvrdio motuproprij ‘Spiritus Domini’ (2021.) pape Franje koji je upravo ponudio mogućnost da žene postanu institucijski akolit ili lektor«, piše autorica i zaključuje da se »srećom danas u mnogim župama više ne pravi razlika između dječaka i djevojčica«, premda ne posvud.
