Načini na koje Bog djeluje u svijetu nikada čovjeku do kraja nisu bili jasni. Uvijek je on nekako propitivao i, može se slikovito reći, propinjao se na prstima ne bi li još malo više proniknuo u ono što je Božje. I doista, ne zna se kada je čovjeku bilo teže shvatiti Boga koji se približio čovjeku u liku Isusa Krista: za vrijeme njegova života na zemlji u tijelu ili poslije njegove smrti i uskrsnuća. Evanđelja svjedoče o tome kako nikada nije bilo lako ljudima doći na razinu primjerenoga poznavanja Boga. Kao da se tomu uvijek nanovo nešto pripriječilo.
Zaprjeke koje stoje na putu otkrića Boga su razne. S jedne strane zasigurno su to i ljudske predodžbe o Bogu i njegovu djelovanju, a s druge strane i sam čovjek prečesto svojom uskogrudnošću i zatvorenošću i ne želi da se taj susret dogodi. Svjedoči tomu i evanđeoska perikopa treće vazmene nedjelje koja u središte stavlja hod dvojice ljudi s uskrsnulim Kristom. Dok zajednički koračaju s Uskrsnulim, a vidljivo je iz cjelokupne naracije, ti ljudi pozvani su u Uskrsnulome prepoznati onoga istoga Isusa iz Nazareta, no to se ne događa tako lako.
Prepoznati Uskrsnuloga u svojoj životnoj okolini
Tekst koji prati čitatelj obiluje ironijom, često baš kao i sam ljudski život. Naime dvojica ni više ni manje nego Isusovih učenika na putu s Uskrsnulim govore o njemu samome, a pri tome ga uopće ne prepoznaju. Slično je to primjerice susretu bračnoga para na aerodromu s predsjednikom neke države o kojem su više puta slušali na TV-u i sada s njime sjede za stolom, a uopće ga ne prepoznaju. Pri tome mu govore kako je taj predsjednik sjajan i dive mu se. On i ne trepće, nego se divi njihovoj nesposobnosti prepoznavanja njega o kojem pričaju dok zajedno sjede za stolom i piju kavu dok čekaju let; let ni više ni manje nego u zemlju gdje je on predsjednik.
Da, čovjek je prečesto paradoksalno biće. U mnogo situacija on je jednostavno slijep pokraj zdravih očiju, a da pri tome misli da je dovoljno inteligentan i da sve vidi. A stvarnost koja ga okružuje svakoga mu se dana smije u lice jer nije kadar prepoznati ono što se oko njega događa. Čovjek često nije sposoban prepoznati Uskrsnuloga u svojoj životnoj okolini jer misli da je on otišao i umro jednom zasvagda i da mu pristupiti nije moguće. Zašto je to tako? Odgovor daje sam evanđeoski tekst pa nije zgorega pogledati još jednom evanđeoski ulomak.
Razlog nesposobnosti prepoznavanja Krista u svakidašnjici jest prije svega, kako je rečeno, kriva slika o Bogu. Jer on je Bog koji voli pješačiti, boraviti s ljudima na zajedničkom putovanju, s njima jesti i piti. Voli biti za istim stolom s ljudima jer ih voli i jer mu je stalo do njih. Istodobno Krist je Božji Sin koji voli da Božja djeca ipak malo više čitaju Sveta pisma jer bi im ona olakšala putove dolaska do Boga. Jer on nije neki daleki Bog u udaljenoj galaksiji koju još nitko nije otkrio.
Kristovo je srce putokaz svima
Učenici na putu s Uskrsnulim su uspjeli. Oni su povjerovali Kristu. Nije to išlo glatko. Štoviše, morao im je u lice reći da su bezumni, glupi, i da im je srce sporo. Bilo je to bolno, ali, tekst pokazuje, vrlo ljekovito. Uči tako evanđeoski odlomak te njegov glavni, a skriveni lik, kako postoje ljudi koji imaju malo sporije srce koje nije oboljelo na materijalnoj razini, ali jest na duhovnoj. Ljudi su to koji nikako da »ozdrave« jer ne vide da im problem na životnom putu nisu drugi, nego oni sami sebi. Problem im je srce koje je otupjelo. Srce koje je vjerojatno doživjelo puno toga lošega od drugih ljudi, ali i srce koje je godinama samo živjelo na pogrješan način ranjavajući samo sebe. Sve to Krist poznaje jer je i njegovo srce više puta probodeno. No njegovo je probadanje iscijeljeno jer je bilo probodeno iz iskrene i čiste ljubavi. Ne iz prijetvornosti i umišljenosti pred drugima, nego u iskrenu predanju sebe drugima.
Postalo je tako Kristovo srce putokaz svima koji su još uvijek spora srca i lutaju ne nalazeći mira u svijetu. Uči ih kako će do mira doći tek kada počnu ljubiti bez koristi. Kada počnu biti iskreni, sebedarni i na svijet gledati na način kako je gledao Krist. Moliti je za one koji već tako žive ne bi li samo dalje nastavili. A još više za one koji se to još boje jer ne znaju hoće li u tome uspjeti. Možda bi ih uvijek nanovo trebalo pozivati za stol i pokazati im da je to moguće.
