Putovanje Izraelaca kroz pustinju praćeno je mrmljanjem. Kad se narod nasitio mane, govorio je: »Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane, pred našim očima.« Mojsije na takvo ustrajno mrmljanje reagira obraćajući se Bogu: »Zašto nisam stekao milost u tvojim očima kad si na me uprtio teret svega ovog naroda?« Tada Bog nalaže Mojsiju da skupi sedamdesetoricu izraelskih starješina te ih dovede u Šator sastanka. Kad je on to učinio, Gospodin je sišao u oblaku i počeo razgovarati s Mojsijem. Oblak je znak Božje prisutnosti. Bog s Mojsijem govori na sasvim osobit način. Kasnije sveti pisac to i precizira: »Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću, a ne zagonetkama, i lik Gospodinov on smije gledati.« Na Mojsiju je počivao osobiti »duh«, koji mu je dopuštao takvo sudjelovanje u Gospodinovu božanstvu, i nešto od toga duha Bog sada daje i sedamdesetorici sabranoj u Šatoru, kako bi Mojsiju olakšao vođenje naroda. To je zapravo drevno opravdanje hijerarhijskoga uređenja izraelskoga društva i religije. Ipak, Mojsijevo mjesto ostaje sasvim osobito: samo on do kraja ostaje prorok. Jošuina primjedba kojom želi zabraniti prorokovanje dvojici starješina koja su se našla izvan Šatora, među narodom, dobro je ukorijenjena u staro shvaćanje svetosti. Bog koji je svet, izdvojen, ne može se miješati s profanim, svjetovnim, pa tako ni njegovi službenici ne mogu svoju službu obavljati među običnim narodom. Mojsijeva reakcija pokazuje da se izraelska religija razvija u drugom smjeru. Bog ne će biti zatvoren u svoj hram poput bogova okolnih naroda, nego će biti prisutan u narodu preko proroka i svojih poslanika, a Mojsijeva želja da »čitav narod Gospodnji postane prorok« bit će trajna čežnja u Starom zavjetu.
U evanđelju Ivan postavlja Isusu pitanje koje je zapravo pitanje kasnije Markove, i ne samo njegove, kršćanske zajednice: što učiniti s onima koji nisu unutar naše skupine, a u ime Isusovo čine dobro? Ono što bi Isusovi učenici htjeli učiniti, a očito i dio Markove zajednice, jest zabraniti djelovanje. Isusov je pristup sasvim drugačiji: »Nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi.« Činiti nešto »u ime Isusovo« znači zazivati Isusovu moć, što pak kao preduvjet traži vjeru. Zato nema smisla zabranjivati. Zazivanje Isusova imena nije magična formula na koju bi netko imao ekskluzivno pravo, nego je to vjerom upućena molitva. Učiniti nešto »silno« u ime Isusovo može biti borba protiv zloduha, no to može biti i najjednostavniji čin milosrđa. Učiniti takvo što poradi Krista znači zadobiti »plaću«, no, u isto vrijeme, postupiti drugačije, uskratiti milosrđe i time nekoga sablazniti, znači upropastiti vlastiti život. Stoga sve ono što čovjek, vjernik, u ovom sadašnjem svijetu jest ili posjeduje, sve ono što mu je ovdje važno, ima sasvim drugo značenje u perspektivi suda i života vječnoga. Isus se služi suprotnostima »ući u život« i biti »bačen u pakao«, da bi na kraju pojasnio da ulazak u život označava ulazak u »kraljevstvo Božje«, a za sliku pakla bira završne riječi Izaije, koji opisuje Gospodnju slavu među narodima: »Gledat ću trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti.« To znači da evanđelist govori o nastupanju »novih nebesa i zemlje nove« za sve one koji žive i djeluju »u imenu« Isusovu.
Jakovljeva poslanica poziva vjernike da »proplaču i zakukaju« zbog budućih nevolja. Govor o prolaznosti bogatstva sasvim je u znaku starozavjetne mudrosti. Knjiga Sirahova upućuje: »Uloži blago svoje po zapovijedima Svevišnjega, i bit će ti probitačnije nego samo zlato. Uloži milostinju u svoje riznice, i ona će te izbaviti od svake nevolje.« Tako je vrijednost bogatstva relativna: ovisi o tome kako se rabi. Ono prema Knjizi izreka ne donosi samo po sebi spasenje: »Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srdžbe, a pravednost izbavlja od smrti.« Samo pak bogatstvo svjedoči protiv bogataša. Pisac poslanice stavlja bogataše u eshatološku perspektivu, »posljednjih dana«, a misli zapravo na vrijeme u kojem živi Crkva. Sud je već ovdje. No u sljedećem retku precizira da je riječ o nepravedno i lakomo stečenu bogatstvu: bogataši će biti suđeni zbog nepravednih plaća što su ih davali svojim nadničarima. Takvo ponašanje bogataševo izravno se protivi Božjemu Zakonu jer Levitski zakonik propisuje: »Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra.« Isto tako, već u Knjizi Izlaska Bog se obvezuje da će uslišati vapaj nepravedno potlačenoga. Pohlepa bogataša tako se otkriva kao bezbožnički čin. Na kraju ih i ta poslanica predstavlja kao bezbožnike iz Knjige Mudrosti: »Ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!« Nepravednost bogataša »viče«, a »vapaji« nadničara dopiru do ušiju Gospodinovih. Taj izričaj podsjeća i na Izraelce koji su bili potlačeni u Egiptu, no »Bog je čuo njihovo zapomaganje… I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.« Siromašni i svi koji su u potrebi Božji su narod i on ih sâm izbavlja.
