Apostol Pavao piše zajednici u Solunu: »Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade.« Iz zahvale su počela izvirati sjećanja koja su se pretvorila u molitvu. Ima li danas takvih vjernika koji mole sjećajući se onih što čine dobro?
Molitva potiče na razmišljanje. Koliko samo puta, upravo dok se moli, čovjeku u misao dolaze poslovi koje treba napraviti, obitelj za koju se treba brinuti, radno mjesto na koje ponovno valja poći. Pa nije ništa neobično da se onda molitva sastoji uglavnom od traženja pomoći kako svaku svoju obvezu dobro prebroditi! Nije bilo drugačije ni apostolu Pavlu. Razmišljao je o zajednici u Solunu; zajednici koja mu je bila veoma draga jer se zauzimao da se iz nje uklone različita suprotstavljanja, sukobi, razdori. Tako mu je bilo stalo da im je uputio dvije poslanice. No on se nije zadržao samo na teškoćama. Danas želi zahvaliti: »Za sve vas. I bez prestanka vas se sjećamo.« Njegova je molitva postala sjećanje na dobrotu koja se izvršava u toj zajednici.
Kako li je Pavlova molitva tako drugačija! Umjesto da traži, on zahvaljuje na djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi, postojanoj nadi. Molio je za one koji se trude, za one koji su djelotvorni neka ne odustanu na teškom putu činjenja dobra. A zašto? Zna dobro apostol da je dobrota često suprotna od svega što se u svijetu očekuje. Onaj tko želi biti dobronamjeran, nebrojeno će se puta naći u nedoumici treba li nastaviti s takvom praksom. Kada je čovjek dobar, izjedaju ga misli kada će to prestati činiti. Pavlov plamičak molitve u kojoj zahvaljuje na dobroti drugih jača žar svakomu tko se bori ostati na ljestvici dobrote.
Ta molitva nema sebične ciljeve. Nije apostol zazivao neka ima jači utjecaj u solunskoj zajednici, nije se grčevito borio za svoje mjesto, nije tražio ni vlastito zdravlje ni dug život. On je jednostavno – zahvalio na njihovoj dobroti. Možda baš takav jedan mali »hvala« nedostaje u današnjim molitvama. Kada su razni osobni molitvenici sastavljeni od bezbroj zaziva koji traže samo osobnu korist, dok u molitvi svatko gleda samo sebe i svoje probleme, apostol Pavao pokazuje kršćanima da mogu bolje. Krhka je dobrota, ona pobuđuje bezbroj nezahvalnosti, preveć onih koji se samo okrenu i odu. U ovoj molitvi Pavao s dobrima ostaje, njegove misli nisu ispunjene brigom o sebi, nego zahvalnošću onih koji ne odustaju od dobrote.
Ivan Zlatousti tumači isti redak naglašavajući djelatnost vjere. Kao što ni molitva nije usmjerena nečemu apstraktnomu, ni vjera nije tako posložena, nego ostaje u konkretnom djelovanju: »Što je djelo vjere? Kada ništa ne pokoleba tvoju postojanost. To je djelo vjere. Ako vjeruješ, trpiš sve; ako ne patiš, ne vjeruješ. Nisu li obećane stvari takve da bi onaj koji vjeruje odlučio pretrpjeti i desetak tisuća smrti? Pred njim je i kraljevstvo nebesko, i besmrtnost, i život vječni. Tko dakle vjeruje, sve će pretrpjeti. Vjera se tako pokazuje kroz njegova djela. S pravom se onda može reći da si ne samo vjerovao, nego si to kroz svoja djela očitovao, kroz svoju postojanost, kroz svoju revnost.«
Kakva je danas kršćanska molitva? Za što se danas vjernici mole? Kamo streme vjerničke misli za vrijeme molitve? Važna su to pitanja koja se mogu javiti nakon čitanja Pavlove poslanice. Iz Pavlove zahvale uči se molitva koja razmišlja o drugome. I ne, nije to tračanje, kao da bi se tražile ljudske mane koje bi se potom preuveličavale. Nipošto. Ovdje se traži zahvaljivanje na tuđoj dobroti, djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi, postojanoj nadi.
Molitva u kojoj se zahvaljuje na drugome snažan je poticaj. Kako bi bilo lijepo znati svakomu vjerniku da je u trenutcima dok čini drugima dobro, upravo tada predmet tuđe molitve! Čini dobra djela i – netko mu tada molitveno zahvaljuje. Iskazuje milosrđe nepoznatim ljudima i – netko se u molitvi tomu raduje. Možda bi tada bilo manje onih koji su ožalošćeni nakon dobrote, možda bi bilo manje onih koji su ljuti jer ih ljudi tračaju čim malo pogriješe, možda bi se tada manje sudilo, a više radovalo zbog onoga lijepoga, zbog onoga što je jedino i vrijedno spomena.
Gospodine, učini da naše molitve postanu zahvale na tuđoj dobroti, ne daj
da u molitvi samo sebično mislimo na sebe, nego nas probudi za ono što izgrađuje, a to je djelotvorna vjera, zauzeta ljubav i postojana nada
u Spasitelja koji kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
